Ugođaj je izvanredan, naprosto uživam. Zelenilo pogoduje mojim živcima. Klupe, ploča (naravno, sve zeleno) i žica na prozorima. Nagovještaj skore propasti. Matematičke. Pada snijeg. Smrzla sam se jutros na autobusnoj stanici. Utjeha. Nema sličnosti s onim M. I dok ovdje trunem u iščekivanju vlastite propasti, pahulje nemarno lepršaju. Bar netko.
Eustahije se upravo vratio iz Kvarnera. Doduše, već je prošlo 15 min. od sata no to ga nije omelo. Rekao je da se je cugnuo čaj s rumom i koji gemišt. Lud je. Malo djetinjast. Nema veze. Muči me matematika. S velikim M. Leptirići su mi u želucu. Ne od radosti. Matematika nije vješt ljubavnik. Vjerojatno nismo srodne duše. Strah mi se prilijepio na jabučice prstiju. Lupam po “Olympiji” i savjest me nagriza. Polako ali sigurno. Još 30 min i gotova sam Addio Mare! Prohujalo. Nemar. Već danima tjeskoba živi u meni. Bez kompleksa, svaku se večer sa mnom zavlači u krevet, ujutro me budi (ljubazno od nje), hrani me svojim bićem, a napaja svojom blijedom krvlju. Prokleta! I nakon onog kobnog časa... Nestaje, da bi se pojavila pred ispit. Glumi dobru savjest i viče: Periculum in mora. A skijanje, posao, ti, on, mi…palo u vodu. Tražim slobodnu srijedu. Zbog snijega, skijanja, tebe, sebe. Idemo na Sljeme. Hoćeš li? Ali odakle mi slobodan dan?
Još 20 minuta. Strah mi stoji na trepavicama. Pauk je u razredu. Je li to sreća? Već dugo je nije bilo. Marina se boji. Meni bi bila od koristi. Ne Marina, sreća. Sreća-skitnica. Nevjernica. Bludnica. Smisao života? Ne, nikako. Matematika i ogromna REALNOST. Realnost iz koje strši slovo R kao kanibal. Proždire i dušu i tijelo. Kuha te u velikom kotlu stvarnosti. Polako se raspadaš na sastavne dijelove i uskoro će te upiti crijevne resice debelog crijeva. Brrr. Kakve li okrutne sudbine. I što će onda biti od tebe? Nastavljaš svoj podzemni život kao gnojivo kakvom poriluku, - rotkvici ako ti se posreći. Onda opet dio tebe nestane u proždrljivom ždrijelu nekog vegetarijanca, a dio tebe propada. Padaš u vječni zaborav. Pokoj duši.
San realnosti. San? STRAH OD STVARNOSTI!!! Ogroman, ljigavi strah. Zrak miriše po snijegu. Prestao je padati.
Povlačim se klecavim nogama svojim i idem prema njoj. Nagriza me svojim zdravim, bijelim zubima, a dotući će me sitnom šiljastom Amorovom strelicom. Samaritanska dobrota. Nesebična, altruistička ljubav.
Post je objavljen 03.08.2006. u 23:08 sati.