Nina je završila na psihijatriji ugledne poliklinike. Sad se osjeća dobro, a kako je iz ugledne obitelji, ugledni liječnici vrlo rado razgovaraju s njom. Kao da im imponira da imaju pacijenticu koja potiče iz slične sredine kao i oni sami. No, njena obitelj kao skupina akademski obrazovanih građana nije Nini pružila sve što bi se od takve obitelji očekivalo. Naravno, Lind čokolade, jagoda za Božić, lubenica za Uskrs, Barbika i actionmana bilo je uvijek u Nininim ustima i rukama, ali nešto je ipak nedostajalo.
Mora se priznati da je Nina i dosta čitala. Dok je baka bila živa pričala joj je priče, kasnije kad je baka umrla, a Nina krenula u školu roditelji su joj rekli da je knjiga čovjekov najbolji prijatelj. Nešto poput vjernog psa. Kako su oni sami vrlo često izbivali, Nina je samotne sate provodila uz slova, prvo ona u slikovnicama, u dječjim knjigama, a na kraju je dobro pretresala i znanstvene časopise.
Mnoge su je stvari zanimale, i uobičajene i neuobičajene. Odrastala je u zanimljivom okruženju, njeni prijatelji bili su mahom djeca i priznatih i nepriznatih umjetnika svih vrsta. U takvom društvu lako iskazuješ sebe, a još lakše zastraniš.
Ima Nina zanimljivih ideja, ima.
Tako ju je jedna od njih dovela na ovo mjesto. Zapravo, i nije tako loše, Nina je ovdje u znanstvene svrhe. Jednog će dana njeno ime biti među imenima koja su poslužila za dokaz da je zaljubljenost psihička bolest. Kao i ljubomora. Tako će Nina dospjeti na stranice znanstvenih časopisa koje je katkada čitala. Sad prevrću po njenom mozgu ne bi li dokazali da su zaljubljenost i ljubomora zapravo ista stvar, da imaju isti podražajni centar u mozgu. No, ostavimo to doktorima.
Nina je bila vrlo vatrena djevojka. Uvijek je u vezi tražila više. Nikako se nije mogla pomiriti s pasivnošću svog dečka. Pasivnošću u smislu ljubavnih intriga. On je nju jednostavno volio i basta. Mislio je „to je to“ i nije mu trebalo ništa više. Uobičajena veza začinjena uobičajenim nježnostima. I strašću u krevetu. Njoj je trebalo još nešto. Palila se na ljubomoru. Bizarno. Pa je odlučila sama poduzeti neke korake.
Daleko od toga da je Nina bila zla osoba. Daleko i od toga da je bila kleptomanka. Tko zna zašto, ali vjerujem da će i to liječnici uskoro ustvrditi, nije kupila novi mobitel već je ukrala jedan u nekom smrdljivom i zadimljenom kafiću, kako je sama priznala, nekom šljakeru u radnoj manduri dok je naručivao novu rundu za svoje dečke koji su se zajedno s njim opuštali nakon napornog radnog dana. Možda je i to Nini trebalo da bi bila ispunjena. Poslala mu je sms s ukradenog mobitela. Napisala je «volim te».
Rekao bi čovjek ništa tako neobično.
Ponavljala je igru svaki dan u drugo vrijeme. Sve dok joj dečko nije spomenuo tajanstvenu obožavateljicu. Pričao je o njoj sve češće, jer Nina nije prestajala s porukama. Postala je ljubomorna na samu sebe. Izbijale su svađe, s početka blaže, beznačajne, a kasnije prilično žustre. Letjelo je na sve strane „pasmaterinjojitebi, jer dečko se zainteresirao za nepostojeću. Toliko je pričao o njoj da je Nina svisnula od ljubomore i jednog sparnog popodneva urlala s balkona. Urlala bez sadržaja. Susjedi su je pokušali utišati, bilo je vrijeme popodnevnog odmora. Pssst Ninice, pssst… nije upalilo. Ne dreči se majkutitvoju također nije pomoglo. Pozvali su hitnu i odvezli je u polikliniku. Čak su i roditelji potpisali. Još je neko vrijeme urlala, ali brzo se smirila. Dečko je ostao razočaran, eto ga i dalje bulji u te lažne poruke na mobitelu.
A ona?
I dalje pravi društvo uglednim liječnicima. E, moja Nina!
Post je objavljen 24.08.2006. u 11:32 sati.