Klasični mediji vs. anonimni blogeri

Ukoliko želiš mijenjati svijet oko sebe bolje ti je da smisliš nadimak točnije nekoliko njih i pišeš tako da ti nitko sa 100% sigurnosti ne može dokazati da li si nešto napisao ili nisi.
T-Zombix

Ovo je savjet kojega je prošle godine na blogu Nebojše Grbačića ostavio T-Zombix (klik na novi tekst o istoj ovoj temi), a namijenio ga je novinarima koji imaju problema s iznošenjem vlastitih stavova u svakodnevnom poslu. U tom malom citatu na neki je način sadržan smisao anonimnosti u pisanju po blogovima, forumima i ostalim komunikacijskim mrežama diljem neta. Iako osobno nisam naročit pobornik anonimnog pisanja i slažem se s komentarima da je od ove naše, pretežno anonimne, bolja praksa u zemljama u kojima se preferira pisanje pod imenom i prezimenom - jer mislim da pisanje o temi itekako ima veze s time tko smo inače, što radimo i kakav je kontekst, zaleđe pa čak i kredibilitet onoga što govorimo - slažem se da je anonimno pisanje smisleno, blagotvorno pa i prijeko potrebno, u nekim kontekstima.

Na primjer, u malim korumpiranim sredinama. U sredinama u kojima svatko zna svakog, svako malo netko nastoji kompromitirati nekog, zagaditi teren ili naprosto manipulirati informacijama o nekome koristeći se jeftinim demagoškim trikovima i psihologijama. U sredinama u kojima ne postoji previše prostora, pored mainstreama, za artikuliranje nešto drugačijih ideja, ideja o ne tako očitim temama, rubnim poveznicama ili idejama koje, po prirodi svog sadržaja, provociraju većinu. Kada je ta većina ujedno i pretežno ne naročito obrazovana, friško ideološki obrađivana na razne načine te shrvana turbulencijama sraza starih i novih političkih propagandi, rata, velikih ljudskih i egzistencijalnih gubitaka, specifičnih retorika političkih narcisa, poplave mišunga medijskog, estradnog i drugog popularnog treša te, odjednom, krize i dramaturgije potapanja i spašavanja, miševa koji bježe i kurira koji natežu kondom preko scene, a sve nasađeno na dobru staru palanku i malograđanske izglede, možda je doista pametnije baviti se anonimnim prcanjem u vidu minijaturnih vibracija promjena svijeta oko sebe, nego (besplatnim) pisanjem s potpisom na, u stvari, marginaliziranom mediju bloga. Ne čak ni samo zato jer bi drugačije bilo opasno, nego i zato što takav način ostavlja divne mogućnosti artikuliranja onog počesto neizgovorenog u svakodnevnim govorenjima i prešućenog u govorenju službenijih, plaćenih komentatora. To artikuliranje može biti preciznije, eksplicitnije ili sublimiranije: to otvara brojne mogućnosti kreativnog izražavanja i lakše identificiranje točnosti nekih teza, slaganjem slike stvari iz većeg broja izvora. Posebno direktna satira najbolje prolazi u vremenima kada je polarizacija mišljenja jaka, a oporba majušna, kao što je npr. u doba jakih političkih vođa – danas su na snazi mikrosvijetovi reakcija i obrada stvarnosti i njihove mreže. Kako se politički i drugi cirkus rastače, diverzificira, kako mreže interesa koje su u pozadini postaju sve složenije, tako i javni govor postaje rastočen, isprekidan, fragmentiran, specijaliziran, a komentirani i komentatori, neanonimni i anonimni, postaju sve sličniji i povezaniji.

Problem koji još uvijek postoji u tom okruženju, a vidljiv je danas na brojnim forumima, nešto manje blogovima, jest u jednom dijelu korisnika (neki tvrde da je riječ o većini) koji zadržavaju staru retoriku, onu iz doba kada su podjele bile jasnije definirane i politizirane. To je uočio i Jurica Pavičić, kojemu se, ako dobro shvaćam, generalno ne sviđa ideja da se na internetu (blogovima i inače) piše anonimno, pod nickom ili pseudonimom. U svom tekstu naslovljenom Konačno, dolazi kraj teroru anonimnih i agresivnih blogera, uglavnom se ipak ne bavi blogerima kao korisnicima novih medija općenito, koliko upravo tima problematičnima, onima kojima, kako kaže, svaka rasprava, o čemu god da je, završava na tri motiva: Hajduk i Dinamo, ustaše i partizani, Hrvati i Srbi. I zbilja, postoji horda takvih komentatora (na internetu općenito, ne baš toliko na blogovima) koji uzbuđenje traže u navijačkom, huškačkom, razbijačkom stilu svladavanja sugovornika. Uz njih, ratničku garnituru osvajača neta, dolazi i nježnija romantičarska varijanta onih koji vole neargumentirano komentirati, ali uglavnom s pozitivnim predznakom, nekako s idejom da se nekritički nekamo svrstaju, da nekamo pripadaju i besmisleno "partijaju". Ne, ne mislim na one koji to rade s bliskim ljudima, ili naprosto iz dobre volje i potrebe za chatom (to je ljudski), mislim na one koji nemaju mišljenje, ili ga nemaju potrebe (ili hrabrosti) izreći, ali se vole "prišmajhlati" nekoj struji mišljenja, nekome ili nečemu popularnom. Budući da su i jedni i drugi agresivni u diktiranju načina komuniciranja, grupiranju i svojevrsnom bullyingu, oni su ti koji doista iskorištavaju prednosti anonimnosti na negativan način.

Zato razumijem da Pavičića ljute takvi, jer ljute i sve ostale koji se imalo smisleno pokušavaju koristiti internetom, ali moram napomenuti - a to je nekako i artikulirano kroz brojne (detaljnije i obuhvatnije) rasprave internet znalaca i komentatora - da takav način korištenja internetskih resursa nije smisao ideje anonimnosti. Takav način korištenja upravo je prepreka ideji slobode govora i pravu na govor. Jer agresivni anonimci (palanački veseljaci poznati i kao troleri, oftopičari i flejmeri), uz druge faktore poput nepovoljnih odnosa moći u društvu i državi, ometaju one koji bi voljeli argumentirano razgovarati face-to-face, ili barem s nešto više podataka o sebi – povlače ih na dno za sobom. Kao što Pavičić ne voli čitati komentare ispod svoje kolumne jer, valjda, pretpostavlja da su osobni i ne naročito dobronamjerni i arugmentirani kao i – anonimni - tako i bilo koji artikuliraniji bloger ili internetski komentator koji je odlučio (besplatno) komentirati pod nickom, ne vidi smisao (niti ikakvu isplativost) objavljivanja svog imena i prezimena, sve dok kultura komuniciranja na netu nije u nekoj većoj mjeri prihvaćena i kontrolirana. Tako se recimo i blogeru, a ne samo Pavičiću, može dogoditi da ga uzrujavaju i rastužuju glupi anonimni komentari koji nemaju veze s temom, a usmjereni su na neku osobu (možda i neodređeno, kao aluzija) i možda, da stvar bude kompliciranija i gluplja, takve komentare ne može kontrolirati jer su osvanuli na, npr., nečijem tuđem blogu. Može samo promatrati kako stoje negdje, na radost zluradima i glupima, dok onaj tko može, autor bloga, ne reagira, jer ili ne razumije svoju funkciju i red ili je i sam radosno blentav.

Zlonamjerno, besmisleno, neargumentirano, ad hominem komentiranje posebna je kategorija, i problem, internetske komunikacije. Zato se pitam, zašto se gotovo svaki čitaniji tekst u Hrvata koji govori o blogerima i forumašima, u najvećoj mjeri odnosi na upravo taj nivo komunikacije? Zašto se gotovo nikad ne piše o, na primjer, ovome:

Rijetko se, u tim klasičnim tiskanim medijima u kojima članci imaju više čitatelja nego na ovim ovdje novim medijima, piše, ili se uopće ne piše, o promijenjenim odnosima moći i drugim specifičnostima koje su pristigle s novim oblicima komuniciranja. Pitanje anonimnosti ili "anonimnosti" na internetu trebalo bi gledati iz šire perspektive, ne samo kroz prizmu onih koji taj privilegij (doista to možda i jest privilegij) iskorištavaju. U fokusu kulture komuniciranja trebala bi biti ideja. Ako se ideje, kroz teze i putem argumenata, raspravljaju u kontekstu koji ne favorizira različitosti niti pretjerani angažman u mišljenju, anonimnost samo olakšava komunikaciju i ona je tada ponajmanji problem: nitko se ne bi trebao posebno baviti njome u negativnom značenju. Anonimna osoba koja je, k tome, prokletstva li, tek obični bloger, autor sastavaka, ni u čemu, osim u svojoj djelomičnoj anonimnosti, nije privilegirana: treba imati daleko više talenata, umijeća, ideja i sposobnosti realizacije da bi ga/ju se ikako (a posebno šire) čitalo. Ne bave se svi blogeri kavanskim naklapanjima, iako daleko od tog da su kavane ičemu lošem doprinijele kroz povijest. Hoću reći, ne rade svi štetu. Ne radi to čak ni većina, većina ih ima neku svoju nišu, svoje manje ili veće područje interesa koje komentira, i za većinu ih se može relativno točno procijeniti kojemu miljeu pripadaju – čemu onda pobuna protiv njihove anonimnosti?

Bloger kakvog imam na umu, osim što razmišlja treba li, u čudno artikuliranom kontekstu u kojemu djeluje, blog i javnost opterećivati svojim imenom i prezimenom, tvrtkom i pripadajućim zanimanjem, ili svoju građansku osobu svojim blogom i pripadajućom javnošću, treba se osjećati loše jer je, tako ispada, tek dio hrpetine društvenog otpada koja banči noću i rovari danju po virtuali ne bi li, iz pozicije vlastite jadnosti, nategnula ušesa kakvom celebrityju i i tako se osjećala bolje, "privilegirana" u blatu s drugim anonimnim svinjicama. Kao da je to ikad bio smisao bloga, čak i pored primjera nekih blogera koji se (uspješno) bave i tim zanatom. I kao da je to pitanje važnije od pitanja kako mediji općenito (kako ovi zaposjednuti anonimcima tako i oni službeniji, s potpisanim najamnim radnicima) doprinose definiranju pojmova javno/privatno, provjereno/neprovjereno, važno/nevažno, smisleno/nategnuto, kako se prema tome odnose u praksi, te kako se ti razni mediji suodnose jedni s drugima.

Utrka za freak show

Čim sam negdje na Internetu pročitala naslov "Enigmi je ime Caster Semenya", znala sam da imamo novi freak show. Jer, kako kaže Kramer u Seinfeldu, u epizodi kada Jerry smišlja koncept svojeg showa, "tko ne bi htio vidjeti ženu s brkovima". Doista, tko ne bi - tko nije bar na trenutak bio zaintrigiran viješću o optužbi da je svjetska prvakinja u utrci na 800 metara, atletičarka Caster Semenya, u stvari muško? To je, naravno, i interni sportski skandal, jer se hormonalni ustroj natjecatelja bitno tiče kategorija i mogućnosti postizanja određenih rezultata, što je, ukoliko su optužbe švicarskog lista Blick točne, Semenyjina cirkuska ekipa koja predvodi južnoafričku reprezentaciju navodno i znala i svjesno prikrila rezultate testa provedenog još u ožujku i tako još jednom (jer navodno kontroverze oko njezinog spola traju nekoliko godina) dovela u neugodnost svoj izložbeni primjerak čuda, ili čudovišta, od sportašice. Naravno, ništa nije dokazano, sve se temelji uglavnom na nagađanjima i tračevima. Pretpostavlja se da menadžeri njezinog tima nisu učinili sve da svoju natjecateljicu oslobode sumnji oko spola prije samog prvenstva. Da bi dokazala da je žensko, pokazne metode nisu dovoljne – Semenya bi sada, navodno, trebala proći kroz čitav niz testova koji uključuju ginekologa, genetičara, endokrinologa pa čak i psihologa. Jer, kako objašnjavaju, na primjer, Ross Tucker i Jonathan Dugas u tekstu "The Science of Sport", pitanje nečijeg spola je kompleksno i uključuje šire, interdisciplinarno, proučavanje i razumijevanje. Da, proučavanje. Da bi se potvrdilo ono što je navodno rekla Semenyjina majka - "Ona je djevojka, znam, ja sam je rodila." - tim stručnjaka trebao bi proučiti predmetnu nesretnu djevojku i doći do rezultata koji bi vodili ka nekakvom zaključku o smislenosti (i krajnjem dometu) tih optužbi. Jer, iako nije riječ o tome je li ona osobno prevarila javnost, kolege natjecatelje te sportske institucije, ona će morati proći kroz proučavanje. Da bi se tako eventualno krenulo istraživati tko je odgovoran i je li to trener južnoafričke reprezentacije Ekkart Arbeit, koji iza sebe već ima skandale s prevarama u atletici, ili neki drugi poduzetnik iz njihova atletskog saveza.

Uz malu, disciplinarnu, napomenu: ne razumijem što bi psiholozi trebali proučavati u njezinom slučaju. Ako razlikujemo spol i rod, a razlikujemo, samo spol bi trebao biti bitan za sport – odnosno endokrinološka slika koja može utjecati na snagu i izdržljivost – osjeća li se netko (i smatra li se) ženom (a ona se navodno osjeća tako ili to barem ne dovodi u pitanje) ne bi trebalo dovoditi u bilo kakvu vezu sa sportskim postignućima. Rod je društvena kategorija – osjećam se kao žena, preuzimam društvene uloge kao žena (ne nužno samo one nametnute tradicionalnom podjelom uloga), odnosim se prema svijetu oko sebe kao žena, suodnosim se s drugima kao žena, jesam žena. Odnos prema sportu kakav bi Semenya mogla imati kao muškarac nije relevantan za njezin uspjeh. A i njezin osjećaj da pripada jednom ili drugom spolu je njezino privatno pravo, ne mora o njemu govoriti javno niti to itko ima pravo tražiti, još manje donositi "objektivne" sudove o tome na temelju njezinih izjava, ponašanja ili standardiziranih upitnika. To jest, iako su pitanja transrodnosti legitimna znanstvena, teorijska i istraživačka pitanja, za ovakvu svrhu to nitko ne bi trebao imati pravo raditi.

Podsjetio me ovaj slučaj na jedan davni, na kojega možemo naići po knjigama, u wikipediji, ili možda u dokumentarcima. Sigurno su ga mnogi od vas već i sreli. Vrijeme radnje je devetnaesto stoljeće, a enigmi je ovaj put ime Saartjie Baartmann. Saartjie, poznata i kao Sarah Bartman, sinonim je mučnosti doba kolonijalizacije. To sa Caster Semenyjom nije povezano kao čisto rasno pitanje, koliko kao pitanje zlouporabe slabijeg, manje povlaštenog, depriviranog, počesto i crnoputog, u svrhe okorištavanja i zatim lažne, mutne znanstvenosti i proučavanja. Sačuvani ostaci njezinog tijela i dokumenti o njezinom postojanju danas sačinjavaju dio muzeja, kao dio zapadnjačkih memorabilija, sjećanje na mukotrpan proces sazrijevanja svijesti, ali i artefakt koji nalazi i današnje pandane, gledano iz perspektive promatrača.

Nakon njezine smrti, u dvadeset i šestoj godini, njezini ostaci izloženi su u muzeju, a njezin slučaj proučavan je "znanstveno", sa svrhom pokazivanja sličnosti ove navodno niže razine ljudske vrste sa višim razinama čovjeku sličnih životinja. Na prevaru odvedena na pokazivanje znatiželjnoj javnosti od strane nekog poduzetnika (navodno joj je bila obećana zarada), iskorištena je u "više" svrhe znanstvenih tumačenja, malograđanskih perspektiva te prostitucije (i doslovno).





Sličan slučaj, također opisan u knjizi Glava za sebe, jest i onaj umjetnika Roberta Mapplethorpea, koji je uporno tragao za crncem ne naročitih mentalnih sposobnosti, fizonomijski obdarenim na strateškim mjestima. Radnja ovog događanja, umjetnikove jungle fever - zaraze obilaženja crnačkih gay barova - jest Manhattan1980-ih. Savršen objekt svoje fiksacije, savršen fetiš, autor je pronašao u nekoliko crnačkih "primjeraka", od kojih su neki bili i njegovi intimni partneri. Jedan od njih osvanuo je na slavnom portretu "Man in Polyester Suit", drugi na fotografiji crnca otkrivenih genitalija s bijelom jastučnicom na glavi. Potonji poziratelj bio je dvadesetpetogodišnji mornar koji nije htio da mu se na fotografijama istodobno vide spolni organi i glava, kako ga roditelji ne bi prepoznali. Upravo savršeno, obezglavljeni akt s velikim spolnim organom utjelovio je autorovu zaluđenost rasnim motivom u seksualnoj i umjetničkoj, neosjetljivoj i neosviještenoj, ali u konačnici društveno nagrađenoj, igri s konkretnim čovjekom.

Ove primjere navodim ne zato jer su posve analogni aktualnom slučaju Caster Semenye, nego zato jer pokazuju kako neugodni isprdci kolektivnog ograđivanja, isključivanja, obilježavanja, nerazumijevanja postoje, u perfidnoj formi, posvuda oko nas – u sportu, znanosti, umjetnosti, medijima, svakodnevnim razgovorima – i često su upakirani u nešto s naizgled pozitivnim ili ljudskim, razumljivim, podrazumijevajućim predznakom. Danas se možemo zgražati nad devetnaestostoljetnim slučajem Saartjie Baartmann, ali ćemo se isto tako relativno lako naći u neosjetljivom ležernom razgovoru o konjskoj glavi ili krivim nogama Sarah Jessice Parker, izbuljenim očima Jelene Veljače, nečijoj neukusnoj neženstvenoj debljini ili ženskom stomaku koji se pretače preko ruba hlača... iako su zabavne, ove svakodnevne nebuloze sofisticiranije su, i manje štetne, verzije nekadašnjeg buljenja u neobične genitalije crne žene u dobro organiziranom, i naplativom, cirkusu. Jer, sve te primjedbe i komentari slažu se oko stereotipa – oko vizija kako bi žene trebale izgledati, u poretku bića u (hranidbenom) lancu. Ako vam se ovo čini preoštro, pokušajte se sjetiti najružnije stvari koju ste izrekli na račun nečijeg izgleda, a proizašlo je iz vašeg očekivanja kako bi netko, s obzirom na spol, na primjer, trebao izgledati. Ili, sjetite se najgore stvari koju ste, možda impulzivno, spremni izgovoriti na račun nečijeg neuklapanja u bilo koju zadanu društvenu kategoriju, a istodobno vas možda smeta preočito zarađivanje na stereotipima u medijima, modnoj ili reklamnoj industriji.

Enigma s početka priče, Caster Semenya, na vlastitoj je koži iskusila kako je to kada u vas upru prstom. Njezina priča je odvratnija utoliko što zarada na njezinoj drugačijosti nije bila tek osobna satisfakcija zločestog komentatora već puno konkretniji i kompleksniji sklop satisfakcija vrlo vjerojatno bolesno prevarantskih ljudi. I utoliko što će dimenzije svoje različitosti i neuklapanja morati otkrivati i braniti pred raznim razinama javnosti. Sve samo ne ugodno okruženje za nekog kome je tek osamnaest.

Javni i privatni križevi, način kavanski

Po križu se dan poznaje! Točnije, po komentaru o križu. Dana gospodnjeg, rekli bi bogobojazni, 16. kolovoza, dva dana prije sjedanja troškova Mastercarda na račun (neprocjenjivo) odlučila sam sjesti pred laptop i obrušiti se na jednu od najeksploatiranijih tema u posljednjih nekoliko dana i podastrijeti vam svoje, neprocjenjivo dakako, mišljenje. Prstiće sam provježbala na Facebooku (da, uključila sam se) igrajući Typing Maniaca, pročitala sam što je tko pisao po novinama i na internetu (jedan dio), škicnula sam blogere (neke detaljnije, neke kljucajući glavom pred ekranom, iako ne nužno njihovom krivnjom) i sada mogu u miru reći da nema što nije rečeno na temu križeva i da me to ni najmanje ne obeshrabruje u ideji da vam objasnim što mi se sve (naravno, u glavuši) rojilo na tu temu, i to "s nogu", bez želje da vam tumačim išta ex cathedra ili da vas zamaram ičime osim pričom i kontekstom, iz moje perspektive.

Najprije jedna osobna, bizarna, zanimljivost. Kad gledam oglase za stanove, one za prodaju a POSEBNO one za iznajmljivanje, trenutačni turn-off za mene je kada na fotografijama stana ugledam križ instaliran na neki od zidova. Nerviraju me još i kukičani stolnjaci, oni stari ružni tapecirani trosjedi s drvenim nogama, mali low budget (prijenosni) televizori postavljeni na tv-stolić kupljen kreditom još u doba socijalizma, načičkani detalji, bilo kakve ikone, teški prekrivači za krevete s resama i deke s motivom tigra kakve su bile popularne, mislim, osamdesetih (jer ih je valjda neki direktor uvoza, ili tako neki radnik upravljač, "prepoznao" kao must-have u svojoj poslovnici Name). Smetaju me i, ili nekako mi ne pašu, o tome sam već pisala, one narukvice s likovima svetaca koje su preplavile vjersko tržište. Nikako ne smatram posebnim doprinosom outfitu kada netko na uši objesi naušnice s motivom križa i razapetog Isusa (osim ako bi to napravila Madonna). Ne mogu se odlučiti kada je u pitanju tetovaža s istim motivom, ali to je sve tu negdje. Nikakvim doprinosom interijeru ne smatram one naljepnice koje popovi i njihovi asistenti lijepe na vrata unutar kuća koje blagoslivljaju (i za to ubiru "dar" od strane ukućana). Toliko o privatnim prostorima i tijelu. Neću sad o tome kako se kroz tu simboliku u privatnim prostorima ili na tijelu drugima u komunikaciji u stvari nameće pomalo fašistička ideja uzoritosti pripadanja.

U javnim prostorima, križeve sam primjećivala na javnim površinama, ili površinama koje su građani poklonili za svrhu obilježavanja križem ili kapelicom. To je obično na raskršćima puteva. Jedan takav, nadomak Zagreba, imamo u Remetincu, u relativnoj blizini ekspandiranog stambenog naselja Lanište, Arene i zatvora. Kod te kapelice često se zaustavljaju putnici na duže staze, jer uz nju postoji omanje ugibalište. Iza, ili ispod, kapelice je manje igralište po kojemu se ponekad s loptom natjeravaju djeca. U javnim prostorima kao što su državne institucije križeve nikad nisam uočila, ili ih nije bilo ili nisam obratila pažnju. U jednoj manjoj policijskoj stanici mislim da sam vidjela samo grb i nekakve spomenice vezane uz poginule branitelje. Ne sjećam se je li bilo čeg u, npr., HEP-u. Vjerojatno nije bilo jer meni to ipak bode oči. Kako god, o neprimjerenosti tog motiva na nekim mjestima počela sam misliti tek kada je predsjednik ukazao na problem. Recimo, jako bi me smetalo da taj motiv zateknem u zgradi suda. Ili kod liječnika. Ili kod, ne daj bože, psihijatra ili psihologa koji radi preko socijalnog (ali i onog privatnog, zbog pitanja struke, naprosto). Križ vrlo vjerojatno nećemo zateći u kabinetu profesora sociologije ili antropologije, a vrlo vjerojatno hoćemo u sobi glavnog urednika Glasa Koncila, dakle možemo ga s određenom vjerojatnošću očekivati na mjestima gdje se nalaze okupljaju ili gdje borave ljudi određenih svjetonazora i/ili politika, i tako se možemo i orijentirati koja mjesta (možda) izbjegavati. Zato je križ i dopušten (ili apsolutno nepotreban, ovisno o preferencijama osobe) na mjestima koja su produžetak osobnog prostora (profesorske sobe, uredničke sobe, domareve prostorije). Ili, s druge strane, nije poželjan (ili je čak neustavan) tamo gdje javna institucija dolazi u komunikaciju s građanima. Tamo gdje ulazimo kao građani, s brojem osobne, adresom iz osobne, i kao pripadnici određenih demografskih kategorija i gdje razgovaramo sa službenikom koji pitanje po kojemu smo došli, odnosno nas, rješava kao "slučaj".

E sad, problem je obično u tome što naše institucije nisu baš tako depersonalizirane, i službenik počesto očekuje da ga se tretira kao ipak čovjeka, kako bi on/ona mogao/mogla nas tretirati kao nešto više od tek jednog slučaja. Ali to je već priča o mitu i korupciji. Tu dolazimo do druge teme, šire, koja mi je zanimljiva. Križevi su, to su mnogi već pisali, manji problem. Veći problem je mentalitet koji stoji iza ne simbolike nego (nametnute) poslovne logike križa. Uzmimo za primjer liječnike. Ne znam ima li križeva u hrvatskim bolnicama, čula jesam da se negdje u krugu bolnice održavaju mise (?!) i da je to mogućnost koju pacijenti mogu koristiti. Ali, križevi, ako ih ima, nisu tamo zato što liječnici promiču određeni svjetonazor, koji bi posljedično mogao ugroziti vjerske ili građanske slobode nekatolika, oni su tamo (ili su tamo metaforički) zato što je poželjno da pacijenti budu dobri malograđani. Na stranu to kakav bi stav pojedini liječnik zastupao da ga pitate privatno u vezi njegovih/njezinih religijskih uvjerenja ili poimanja građanstva te vlastitih profesionalnih obaveza, u praksi za jedan dio tih liječnika važi pravilo da pacijent treba biti ustrašen, ne pitati previše, i imati volju ozdraviti (čitaj: potaknuti osoblje da se bolje brine za njega). Poticaji u obliku bombonijera i kuverti su križ nataknut na ulaz u svaku zdravstvenu ustanovu u kojoj se takva praksa, pa i u najmanjem postotku, provodi. A filozofija koja stoji iza toga je balkanska, hrvatska, pod katoličanstvo podvedena, malograđanština. Svakoj takvoj (u stvari također malograđanskoj) jedinci koja je "išla u škole" i formirala se u doktora, suca, inženjera, ili nekog drugog uzornog profesionalca, odgovara da ljudi dolaze tražiti njihove usluge što više neobrazovani, što više ideologizirani, što više razapeti i što više udivljeni prednošću tih drugih u odnosu na njih same – njihovom ekspertizom, uniformama ili drugim dress-codeom, dojmljivim eksterijerom i interijerom prostorija u kojima ovi rade. Križ je, ako ga doslovno ima, tek podsjetnik da valja biti pokoran, interesno se udruživati i voditi nevidljiv ali solidan građanski život. Smetnja takvom poretku su npr. seksualni odgoj u školama, ili tramvaj s natpisom Bez boga, bez gospodara. Podrška takvom poretku su vršnjačke veze koje će izvršiti pritisak na dijete da pohađa vjeronauk i da se na taj način uklopi, čak i ako ga vlastita obitelj na to ne potiče. Dakle, s križem ili bez križa na zidu, neprijatelj individualizma i građanskih sloboda je protkan i pojedincu nametnut kroz sve razine sustava.

Spomenula sam tramvaj s natpisom Bez boga, bez gospodara, koji je maknut iz prometa u kratkom roku jer ZET, kao gradska firma i javna (pokretna) institucija, nije mogao, ni u obliku plaćene reklame, prenositi bilo kakvu ideju koja bi mogla revoltirati građansku većinu ili, važnije, ustrašiti druge oglašivače zabrinute zbog te većine. Oko ove rasprave o križevima, javilo se dosta mišljenja da je riječ o teroru manjine nad većinom. Međutim, jasno je da je većina u ovom slučaju, kao i inače, agresivnija i glasnija. Jer s križem kao da bi otišao dio privilegija i načina života na koje su mnogi iz te većine navikli. Čak i oni koji, pretpostavljeno, razumiju da se okorištavaju malograđanštinom (kao u gore navedenim hipotetskim primjerima liječnika), i sami pristaju na nivo koji ne dovodi u pitanje vrijednosti većine, posebno ako se ta uvjerenja ne kose na bitnim mjestima s uvjerenjima bitnim za njihovu struku, kako bi i dalje bili što bolje interesno učepljeni u taj šepav, za korisnika često kontraproduktivan i spor, ali za dobro pozicionirane pojedince iskoristiv, pogon.

Mesić koji je, nakon što su ga napali iz Glasa Koncila, odlučio voditi bitku s Kaptolom, i sam je dio tog sustava. Kao što je to i sam Glas Koncila, sa svojim malicioznim i nekršćanskim ispadima, i kao što je to i Dolores Lambaša koja na jahti grli svoga novog partnera oko struka, a čitava javnost njezinu novu vezu prati u medijima iz dana u dan, iz detalja u detalj, kao što je u jednom danu njegove "slave" pratila i slučaj građanina koji je dozvao pa upucao susjedovog psa jer mu je ovaj ugrizao dijete i nanio mu lakše ozljede (u stvari, navodno, tek ogrebotine). Tuđman koji je promovirao "oko za oko, zub za zub" filozofiju, Gotovina sa svojim "gdje je križ, jebo vas bog" ispadom, uzorni katolik Korade, pokazali su smisao križa u hrvatskom kontekstu, u sustavu – brojni građani naprosto žive pod okriljem takvih labavih artikulacija.

Smisao križa u sustavu na neki način reproduciraju i komentatori toga sustava i pripadajućih mu problema. Ne mislim na blogere koji, možda standardno i nekako demokratski, plivaju uglavnom u vodama netalasanja, mislim na plaćene komentatore. Tako je recimo u subotnjem (odnosno prazničnom) Jutarnjem, Jurica Pavičić odlučio oplesti po Denisu Kuljišu koji je pak navodno, na primjeru koncerta U2 i Thompsona, postavio nekakvu tezu o sukobu kultura u našim prostorima. Pavičić, pomalo cinično, identificira tu nekakvu, Kuljišem nadahnutu, upper class koja je koncentrirana u Zagrebu ili mu barem gravitira, i koju, metaforički ili ne, predstavlja Bono Vox, a svoj identitet određuje odjeljivanjem od thompsonofila, ptsp dramatičara i drugih lokalnih problematičnih tipova s kojima bi općila samo u smislu eksploatiranja prostora u kojima ovi obitavaju. Ta bi klasa tako vjerojatno protjerala i križeve i krunice, ali bi se debelo premazala djevičanskim uljem i našopala smokvama. Iako je kolumnu pisao u obranu reale od možda teorijski nategnute Kuljiševe teze, i on sam se upleo u mrežu bavljenja izmišljenim, ili nametnutim, sukobom Zagreba i (dijela) Dalmacije, ili Zagreba i većine Hrvatske, nastavljenim na (prevladanu) teoriju Dinka Tomašića o plemenskoj i zadružnoj kulturi, umjesto da se, i on a možda bi mogao i kolega mu, bavi smislom križa u srcu regije u kojoj živi i za koju brine u toj svojoj kolumni. Jer nigdje kao u tim predjelima koje implicitno brani (odnosno mentalitetno izjednačava s ostatkom Hrvatske), nije moguće da se križ u državnu instituciju postavi iz inata Mesiću, a baš to je bio slučaj ovih dana u jednom dalmatinskom gradu. Osim ako je to bilo baš iz inata Zagrebu, U2-u, Dikanu Radeljaku i drugim popularnim zagrebačkim neženjama te svim onim lounge barovima u kojima se šminkeri druže u vrijeme pauze ili nakon posla, s plastičnim narukvicama za mir u svijetu na ruci i u POLET-ovim majicama (a nigdje križa), ili možda svim onim ušminkanim ostakljenim zgradama glavnoga grada u kojima se ljudi na recepciji raspituju za sobu u kojoj mogu dogovoriti raskidanje životnog osiguranja kako bi dobili povrat dijela uplaćenog novca i tako podmirili račune i platili režije. I ja bih rekla da smo u nošenju svog križa, ili u tome kako nas je kršćanski križ definirao kroz život, puno sličniji nego što to sugeriraju ušminkane teze o sukobu kultura u Hrvatskoj. Ali da bi se o tom pitanju trebalo pisati baš tako, eksplicitno, bez polemike s izmišljenim i zavodljivim teorijama. I zato je Mesićeva inicijativa, koliko god bila gubitnička ili revanšistička, dobra – ako će i skretati pažnju s recesije ili samoubilačke aktualne politike, vratit će fokus na temeljni problem, problem mentaliteta koji podržava korupciju, koji pretpostavlja križ pravima, slobodama i obavezama, vlastitu komociju zakonima ili, na primjer, Keruma temeljnim komunikacijskim i demokratskim uzusima.


***
Ovo ispod NIJE reklama za Konzum, to je jedna meni draga fotka za koju mislim da je nekako najbliža tematici (a i dobra je, naprosto), iako se referira na puno širi raspon problema i pitanja. Autor je Goran Zec.