Ukoliko želiš mijenjati svijet oko sebe bolje ti je da smisliš nadimak točnije nekoliko njih i pišeš tako da ti nitko sa 100% sigurnosti ne može dokazati da li si nešto napisao ili nisi.
T-Zombix
Ovo je savjet kojega je prošle godine na blogu Nebojše Grbačića ostavio T-Zombix (klik na novi tekst o istoj ovoj temi), a namijenio ga je novinarima koji imaju problema s iznošenjem vlastitih stavova u svakodnevnom poslu. U tom malom citatu na neki je način sadržan smisao anonimnosti u pisanju po blogovima, forumima i ostalim komunikacijskim mrežama diljem neta. Iako osobno nisam naročit pobornik anonimnog pisanja i slažem se s komentarima da je od ove naše, pretežno anonimne, bolja praksa u zemljama u kojima se preferira pisanje pod imenom i prezimenom - jer mislim da pisanje o temi itekako ima veze s time tko smo inače, što radimo i kakav je kontekst, zaleđe pa čak i kredibilitet onoga što govorimo - slažem se da je anonimno pisanje smisleno, blagotvorno pa i prijeko potrebno, u nekim kontekstima.
Na primjer, u malim korumpiranim sredinama. U sredinama u kojima svatko zna svakog, svako malo netko nastoji kompromitirati nekog, zagaditi teren ili naprosto manipulirati informacijama o nekome koristeći se jeftinim demagoškim trikovima i psihologijama. U sredinama u kojima ne postoji previše prostora, pored mainstreama, za artikuliranje nešto drugačijih ideja, ideja o ne tako očitim temama, rubnim poveznicama ili idejama koje, po prirodi svog sadržaja, provociraju većinu. Kada je ta većina ujedno i pretežno ne naročito obrazovana, friško ideološki obrađivana na razne načine te shrvana turbulencijama sraza starih i novih političkih propagandi, rata, velikih ljudskih i egzistencijalnih gubitaka, specifičnih retorika političkih narcisa, poplave mišunga medijskog, estradnog i drugog popularnog treša te, odjednom, krize i dramaturgije potapanja i spašavanja, miševa koji bježe i kurira koji natežu kondom preko scene, a sve nasađeno na dobru staru palanku i malograđanske izglede, možda je doista pametnije baviti se anonimnim prcanjem u vidu minijaturnih vibracija promjena svijeta oko sebe, nego (besplatnim) pisanjem s potpisom na, u stvari, marginaliziranom mediju bloga. Ne čak ni samo zato jer bi drugačije bilo opasno, nego i zato što takav način ostavlja divne mogućnosti artikuliranja onog počesto neizgovorenog u svakodnevnim govorenjima i prešućenog u govorenju službenijih, plaćenih komentatora. To artikuliranje može biti preciznije, eksplicitnije ili sublimiranije: to otvara brojne mogućnosti kreativnog izražavanja i lakše identificiranje točnosti nekih teza, slaganjem slike stvari iz većeg broja izvora. Posebno direktna satira najbolje prolazi u vremenima kada je polarizacija mišljenja jaka, a oporba majušna, kao što je npr. u doba jakih političkih vođa – danas su na snazi mikrosvijetovi reakcija i obrada stvarnosti i njihove mreže. Kako se politički i drugi cirkus rastače, diverzificira, kako mreže interesa koje su u pozadini postaju sve složenije, tako i javni govor postaje rastočen, isprekidan, fragmentiran, specijaliziran, a komentirani i komentatori, neanonimni i anonimni, postaju sve sličniji i povezaniji.
Problem koji još uvijek postoji u tom okruženju, a vidljiv je danas na brojnim forumima, nešto manje blogovima, jest u jednom dijelu korisnika (neki tvrde da je riječ o većini) koji zadržavaju staru retoriku, onu iz doba kada su podjele bile jasnije definirane i politizirane. To je uočio i Jurica Pavičić, kojemu se, ako dobro shvaćam, generalno ne sviđa ideja da se na internetu (blogovima i inače) piše anonimno, pod nickom ili pseudonimom. U svom tekstu naslovljenom Konačno, dolazi kraj teroru anonimnih i agresivnih blogera, uglavnom se ipak ne bavi blogerima kao korisnicima novih medija općenito, koliko upravo tima problematičnima, onima kojima, kako kaže, svaka rasprava, o čemu god da je, završava na tri motiva: Hajduk i Dinamo, ustaše i partizani, Hrvati i Srbi. I zbilja, postoji horda takvih komentatora (na internetu općenito, ne baš toliko na blogovima) koji uzbuđenje traže u navijačkom, huškačkom, razbijačkom stilu svladavanja sugovornika. Uz njih, ratničku garnituru osvajača neta, dolazi i nježnija romantičarska varijanta onih koji vole neargumentirano komentirati, ali uglavnom s pozitivnim predznakom, nekako s idejom da se nekritički nekamo svrstaju, da nekamo pripadaju i besmisleno "partijaju". Ne, ne mislim na one koji to rade s bliskim ljudima, ili naprosto iz dobre volje i potrebe za chatom (to je ljudski), mislim na one koji nemaju mišljenje, ili ga nemaju potrebe (ili hrabrosti) izreći, ali se vole "prišmajhlati" nekoj struji mišljenja, nekome ili nečemu popularnom. Budući da su i jedni i drugi agresivni u diktiranju načina komuniciranja, grupiranju i svojevrsnom bullyingu, oni su ti koji doista iskorištavaju prednosti anonimnosti na negativan način.
Zato razumijem da Pavičića ljute takvi, jer ljute i sve ostale koji se imalo smisleno pokušavaju koristiti internetom, ali moram napomenuti - a to je nekako i artikulirano kroz brojne (detaljnije i obuhvatnije) rasprave internet znalaca i komentatora - da takav način korištenja internetskih resursa nije smisao ideje anonimnosti. Takav način korištenja upravo je prepreka ideji slobode govora i pravu na govor. Jer agresivni anonimci (palanački veseljaci poznati i kao troleri, oftopičari i flejmeri), uz druge faktore poput nepovoljnih odnosa moći u društvu i državi, ometaju one koji bi voljeli argumentirano razgovarati face-to-face, ili barem s nešto više podataka o sebi – povlače ih na dno za sobom. Kao što Pavičić ne voli čitati komentare ispod svoje kolumne jer, valjda, pretpostavlja da su osobni i ne naročito dobronamjerni i arugmentirani kao i – anonimni - tako i bilo koji artikuliraniji bloger ili internetski komentator koji je odlučio (besplatno) komentirati pod nickom, ne vidi smisao (niti ikakvu isplativost) objavljivanja svog imena i prezimena, sve dok kultura komuniciranja na netu nije u nekoj većoj mjeri prihvaćena i kontrolirana. Tako se recimo i blogeru, a ne samo Pavičiću, može dogoditi da ga uzrujavaju i rastužuju glupi anonimni komentari koji nemaju veze s temom, a usmjereni su na neku osobu (možda i neodređeno, kao aluzija) i možda, da stvar bude kompliciranija i gluplja, takve komentare ne može kontrolirati jer su osvanuli na, npr., nečijem tuđem blogu. Može samo promatrati kako stoje negdje, na radost zluradima i glupima, dok onaj tko može, autor bloga, ne reagira, jer ili ne razumije svoju funkciju i red ili je i sam radosno blentav.
Zlonamjerno, besmisleno, neargumentirano, ad hominem komentiranje posebna je kategorija, i problem, internetske komunikacije. Zato se pitam, zašto se gotovo svaki čitaniji tekst u Hrvata koji govori o blogerima i forumašima, u najvećoj mjeri odnosi na upravo taj nivo komunikacije? Zašto se gotovo nikad ne piše o, na primjer, ovome: