Klasični mediji vs. anonimni blogeri

Ukoliko želiš mijenjati svijet oko sebe bolje ti je da smisliš nadimak točnije nekoliko njih i pišeš tako da ti nitko sa 100% sigurnosti ne može dokazati da li si nešto napisao ili nisi.
T-Zombix

Ovo je savjet kojega je prošle godine na blogu Nebojše Grbačića ostavio T-Zombix (klik na novi tekst o istoj ovoj temi), a namijenio ga je novinarima koji imaju problema s iznošenjem vlastitih stavova u svakodnevnom poslu. U tom malom citatu na neki je način sadržan smisao anonimnosti u pisanju po blogovima, forumima i ostalim komunikacijskim mrežama diljem neta. Iako osobno nisam naročit pobornik anonimnog pisanja i slažem se s komentarima da je od ove naše, pretežno anonimne, bolja praksa u zemljama u kojima se preferira pisanje pod imenom i prezimenom - jer mislim da pisanje o temi itekako ima veze s time tko smo inače, što radimo i kakav je kontekst, zaleđe pa čak i kredibilitet onoga što govorimo - slažem se da je anonimno pisanje smisleno, blagotvorno pa i prijeko potrebno, u nekim kontekstima.

Na primjer, u malim korumpiranim sredinama. U sredinama u kojima svatko zna svakog, svako malo netko nastoji kompromitirati nekog, zagaditi teren ili naprosto manipulirati informacijama o nekome koristeći se jeftinim demagoškim trikovima i psihologijama. U sredinama u kojima ne postoji previše prostora, pored mainstreama, za artikuliranje nešto drugačijih ideja, ideja o ne tako očitim temama, rubnim poveznicama ili idejama koje, po prirodi svog sadržaja, provociraju većinu. Kada je ta većina ujedno i pretežno ne naročito obrazovana, friško ideološki obrađivana na razne načine te shrvana turbulencijama sraza starih i novih političkih propagandi, rata, velikih ljudskih i egzistencijalnih gubitaka, specifičnih retorika političkih narcisa, poplave mišunga medijskog, estradnog i drugog popularnog treša te, odjednom, krize i dramaturgije potapanja i spašavanja, miševa koji bježe i kurira koji natežu kondom preko scene, a sve nasađeno na dobru staru palanku i malograđanske izglede, možda je doista pametnije baviti se anonimnim prcanjem u vidu minijaturnih vibracija promjena svijeta oko sebe, nego (besplatnim) pisanjem s potpisom na, u stvari, marginaliziranom mediju bloga. Ne čak ni samo zato jer bi drugačije bilo opasno, nego i zato što takav način ostavlja divne mogućnosti artikuliranja onog počesto neizgovorenog u svakodnevnim govorenjima i prešućenog u govorenju službenijih, plaćenih komentatora. To artikuliranje može biti preciznije, eksplicitnije ili sublimiranije: to otvara brojne mogućnosti kreativnog izražavanja i lakše identificiranje točnosti nekih teza, slaganjem slike stvari iz većeg broja izvora. Posebno direktna satira najbolje prolazi u vremenima kada je polarizacija mišljenja jaka, a oporba majušna, kao što je npr. u doba jakih političkih vođa – danas su na snazi mikrosvijetovi reakcija i obrada stvarnosti i njihove mreže. Kako se politički i drugi cirkus rastače, diverzificira, kako mreže interesa koje su u pozadini postaju sve složenije, tako i javni govor postaje rastočen, isprekidan, fragmentiran, specijaliziran, a komentirani i komentatori, neanonimni i anonimni, postaju sve sličniji i povezaniji.

Problem koji još uvijek postoji u tom okruženju, a vidljiv je danas na brojnim forumima, nešto manje blogovima, jest u jednom dijelu korisnika (neki tvrde da je riječ o većini) koji zadržavaju staru retoriku, onu iz doba kada su podjele bile jasnije definirane i politizirane. To je uočio i Jurica Pavičić, kojemu se, ako dobro shvaćam, generalno ne sviđa ideja da se na internetu (blogovima i inače) piše anonimno, pod nickom ili pseudonimom. U svom tekstu naslovljenom Konačno, dolazi kraj teroru anonimnih i agresivnih blogera, uglavnom se ipak ne bavi blogerima kao korisnicima novih medija općenito, koliko upravo tima problematičnima, onima kojima, kako kaže, svaka rasprava, o čemu god da je, završava na tri motiva: Hajduk i Dinamo, ustaše i partizani, Hrvati i Srbi. I zbilja, postoji horda takvih komentatora (na internetu općenito, ne baš toliko na blogovima) koji uzbuđenje traže u navijačkom, huškačkom, razbijačkom stilu svladavanja sugovornika. Uz njih, ratničku garnituru osvajača neta, dolazi i nježnija romantičarska varijanta onih koji vole neargumentirano komentirati, ali uglavnom s pozitivnim predznakom, nekako s idejom da se nekritički nekamo svrstaju, da nekamo pripadaju i besmisleno "partijaju". Ne, ne mislim na one koji to rade s bliskim ljudima, ili naprosto iz dobre volje i potrebe za chatom (to je ljudski), mislim na one koji nemaju mišljenje, ili ga nemaju potrebe (ili hrabrosti) izreći, ali se vole "prišmajhlati" nekoj struji mišljenja, nekome ili nečemu popularnom. Budući da su i jedni i drugi agresivni u diktiranju načina komuniciranja, grupiranju i svojevrsnom bullyingu, oni su ti koji doista iskorištavaju prednosti anonimnosti na negativan način.

Zato razumijem da Pavičića ljute takvi, jer ljute i sve ostale koji se imalo smisleno pokušavaju koristiti internetom, ali moram napomenuti - a to je nekako i artikulirano kroz brojne (detaljnije i obuhvatnije) rasprave internet znalaca i komentatora - da takav način korištenja internetskih resursa nije smisao ideje anonimnosti. Takav način korištenja upravo je prepreka ideji slobode govora i pravu na govor. Jer agresivni anonimci (palanački veseljaci poznati i kao troleri, oftopičari i flejmeri), uz druge faktore poput nepovoljnih odnosa moći u društvu i državi, ometaju one koji bi voljeli argumentirano razgovarati face-to-face, ili barem s nešto više podataka o sebi – povlače ih na dno za sobom. Kao što Pavičić ne voli čitati komentare ispod svoje kolumne jer, valjda, pretpostavlja da su osobni i ne naročito dobronamjerni i arugmentirani kao i – anonimni - tako i bilo koji artikuliraniji bloger ili internetski komentator koji je odlučio (besplatno) komentirati pod nickom, ne vidi smisao (niti ikakvu isplativost) objavljivanja svog imena i prezimena, sve dok kultura komuniciranja na netu nije u nekoj većoj mjeri prihvaćena i kontrolirana. Tako se recimo i blogeru, a ne samo Pavičiću, može dogoditi da ga uzrujavaju i rastužuju glupi anonimni komentari koji nemaju veze s temom, a usmjereni su na neku osobu (možda i neodređeno, kao aluzija) i možda, da stvar bude kompliciranija i gluplja, takve komentare ne može kontrolirati jer su osvanuli na, npr., nečijem tuđem blogu. Može samo promatrati kako stoje negdje, na radost zluradima i glupima, dok onaj tko može, autor bloga, ne reagira, jer ili ne razumije svoju funkciju i red ili je i sam radosno blentav.

Zlonamjerno, besmisleno, neargumentirano, ad hominem komentiranje posebna je kategorija, i problem, internetske komunikacije. Zato se pitam, zašto se gotovo svaki čitaniji tekst u Hrvata koji govori o blogerima i forumašima, u najvećoj mjeri odnosi na upravo taj nivo komunikacije? Zašto se gotovo nikad ne piše o, na primjer, ovome:

Rijetko se, u tim klasičnim tiskanim medijima u kojima članci imaju više čitatelja nego na ovim ovdje novim medijima, piše, ili se uopće ne piše, o promijenjenim odnosima moći i drugim specifičnostima koje su pristigle s novim oblicima komuniciranja. Pitanje anonimnosti ili "anonimnosti" na internetu trebalo bi gledati iz šire perspektive, ne samo kroz prizmu onih koji taj privilegij (doista to možda i jest privilegij) iskorištavaju. U fokusu kulture komuniciranja trebala bi biti ideja. Ako se ideje, kroz teze i putem argumenata, raspravljaju u kontekstu koji ne favorizira različitosti niti pretjerani angažman u mišljenju, anonimnost samo olakšava komunikaciju i ona je tada ponajmanji problem: nitko se ne bi trebao posebno baviti njome u negativnom značenju. Anonimna osoba koja je, k tome, prokletstva li, tek obični bloger, autor sastavaka, ni u čemu, osim u svojoj djelomičnoj anonimnosti, nije privilegirana: treba imati daleko više talenata, umijeća, ideja i sposobnosti realizacije da bi ga/ju se ikako (a posebno šire) čitalo. Ne bave se svi blogeri kavanskim naklapanjima, iako daleko od tog da su kavane ičemu lošem doprinijele kroz povijest. Hoću reći, ne rade svi štetu. Ne radi to čak ni većina, većina ih ima neku svoju nišu, svoje manje ili veće područje interesa koje komentira, i za većinu ih se može relativno točno procijeniti kojemu miljeu pripadaju – čemu onda pobuna protiv njihove anonimnosti?

Bloger kakvog imam na umu, osim što razmišlja treba li, u čudno artikuliranom kontekstu u kojemu djeluje, blog i javnost opterećivati svojim imenom i prezimenom, tvrtkom i pripadajućim zanimanjem, ili svoju građansku osobu svojim blogom i pripadajućom javnošću, treba se osjećati loše jer je, tako ispada, tek dio hrpetine društvenog otpada koja banči noću i rovari danju po virtuali ne bi li, iz pozicije vlastite jadnosti, nategnula ušesa kakvom celebrityju i i tako se osjećala bolje, "privilegirana" u blatu s drugim anonimnim svinjicama. Kao da je to ikad bio smisao bloga, čak i pored primjera nekih blogera koji se (uspješno) bave i tim zanatom. I kao da je to pitanje važnije od pitanja kako mediji općenito (kako ovi zaposjednuti anonimcima tako i oni službeniji, s potpisanim najamnim radnicima) doprinose definiranju pojmova javno/privatno, provjereno/neprovjereno, važno/nevažno, smisleno/nategnuto, kako se prema tome odnose u praksi, te kako se ti razni mediji suodnose jedni s drugima.