Kamo i kako s tetrapak ambalažom? Kako s kartonskim kutijicama?

Zdravstvujte.

Dajte mi recite kako u svom brlogu rješavate pitanje tetrapak ambalaže, dakle ambalaže sastavljene od više slojeva materijala? Onaj jedan dio je kartonski, unutarnji dio navodno može biti presvučen plastičnim filmom ili, što je neekološka verzija, aluminijskom folijom.

Odlažete li tetrapak ambalažu u običan kontejner za smeće? Ili u nekakav drugi kontejner?

Ako ne sortirate nego bacate zajedno s drugim vrstama otpada, spljoštite li prethodno ambalažu tako da zauzima manje mjesta?

Ja bacam gdje ide i drugo smeće i - spljoštim. Čak spljoštim i prazne kartonske kutijice ili omote od lijekova, kozmetike, hrane.

I ne poznajem ni jednu drugu osobu koja to radi. Niđe takvog pacijenta.

U vezi ostalih voluminoznih, plastičnih, stvari: kod kuće, plastične boce preko posrednika odlaze do mjesta povrata ambalaže, a na poslu ne sortiramo, uglavnom.

Uglavnom, mislim da sam frajerica zbog svih tetrapak i kartonskih kutija koje sam spljoštila. Čak i kad to sve skupa bacim u običan otpad.

Aj sad vi.

On je kriv: Sport Billy

Bilo je to 1980-ih. Sport Billy je bio moj crtićki miljenik. I kao crtić i kao lik. Voljela sam njegove čuperke, ispod kojih bi bacakao okicama, i repiće i mašnice Super Lilly. Willy je bio pas kakvog sam uvijek željela imati. Animacija mi je djelovala ludo zabavna i atraktivna. Dramaturgija mi je nemalo godila. Strašno su mi se sviđali Sporticus i njegova žena. Ah, kakav par... Te to što mladi Billy uvijek rješava problem, kakav god bio. Guštala sam kad bi se Alojz, to malo dvolično služinče, svojoj kraljici Vandi obraćao s Vaša gadosti, Vaše stravičanstvo ili - Vaše velegnjusje. Prošle su godine a da nisam ni pomislila na Billyja. Ni na njegovu super taškicu iz koje je izvlačio uvijek pravi rekvizit koji bi odmah inteligentno i kreativno upotrijebio. A ondak nastade jubito i BIlly i ja se ponovo sretosmo. Pogledajmo uvodnu špicu (uvodno, jer svakako još nismo došli do tragičke poante priče):





U nastavku pogledala sam i jednu cijelu epizodu, koja je na jubitou u dva dijela i oba su tu da i vi možete, drago gledičanstvo, pogledati i uvjeriti se u moje usidjeličke paranoje ili ranije srednjedobnu sklonost mlaćenju praznog supersaka, kako hoćete.


1. dio:




2. dio:





Pred kraj drugog dijela dogodit će se nešto čega mislim (ili zamišljam) da se sjećam i iz tih godina kad sam to gledala po prvi put. Kako sam napadno sklona feminističkoj teoriji i propagandi i uvijek uza se imam samoljepljive papiriće s parolama koje u sklopu vrlo tajnih akcija, nadasve subverzivno, neprijatelju postavljam na ogledalo, na ekran kompjutora ili pored zahodske šolje, moguće je da moja bol, nastala zbog jedne scene iz Super Billyja nije razložna, tek onako malo, očekivano, ženskoljasta. Kralj Arthur, taj drznik, Billyja, nakon spašavanja nogometa od povijesnog nepostojanja, proglasi vitezom. Lilly stoji k'o kip. Onda mali Willy, dosada budalasta, skoči pred kralja, vau vau i eto i njemu titule. A Lilly i dalje stoji, nevidljiva. Tu je, a nema je. Stoji k'o šest kipova međusobno privezanih užetom. Pripaljujem ja tako kraj užeta u glavi, ali Lilly stoji, ne mrda, ne dira je, to samo ja kipim k'o ona Ally McBealova. Namjerno sam sad napisala McBealova a ne McBeal, namjerno. Iako je jasno da sam to sad izmislila, jer nisam kipila kad sam to gledala, mene tu nešto ekšli muči. Ne to da li je nacrtani kralj šovinist, nego to da li me je to onda, kad sam prvi put gledala, mučilo. I mislim da jest. Utoliko je on kriv, Billy je kriv za sav taj feminizam. Usuđujem se reći, u svijetu, ne samo kod mene. Tako curicama davati sporedne uloge u crtićima, ne proglasiti ih vitezicama, i još prikazivati da ih nije ni briga što je to sve tako...

Ipak, okej je taj Billy, sam po sebi. Nije on kriv. Ja ga i dalje, sitnim trzavicama usprkos, volim. Možda i više nego što sam u ono doba voljela Slavka Štimca. U stvari, kad još malo razmislim, ne mogu se odlučiti.

Ulegnuća u kamenu i izgnanstvo Mare

Postavila sam miša, onog bežičnog, na guzicu dame iz cover storija Globusa, o prostituciji na luksuznim jahtama, nije klizio dobro pa sam preokrenula Globus – na stražnjoj strani reklama za INA-u, s nekim kakti naslovom „Baština“ (to je serija oglasa u kojoj se objavljuje što sve kulturno korporacija sponzorira ovoga ljeta). Tu bolje klizi, ali me podsjetilo na nešto o čemu sam razmišljala jednom ili dvaput ranije, kad sam, čitajući na zahodu, naišla na tu reklamu. Zašto su u tim reklamama na riječi baština, u dizajnu, odlučili drugom bojom naglasiti kvačicu na „š“ umjesto točke na „i“. Pa „i“ valjda ima neke veze s Inom, kvačica nema, a točka je ukomponirana i kao dio slova „i“ u logotipu Ine. Ili se je naglašavanjem kvačice na palatalu htjelo staviti naglasak na specifičnu baštinu. Ono, baš na to.

Kad smo kod energije i motorizacije, ine teme mi još padaju na pamet. Jedna usputna i jedna vrlo prigodna, a ta me baš najviše i zanima. Usputna je da sam na sajtu Jutarnjeg pročitala da Red Bull šteti krvožilnom sustavu, zbog kofeina kojeg jedna limenka sadrži kao jedna standardna šalica kave. Pa sam se sjetila guarane. Za one koji ne znaju, guarana je, kako piše na kutijici koju imam u ladici i koju sam za ovu prigodu izvadila, inače ne bih, južnoamerička biljka koja se tradicionalno koristi za stimulaciju tijekom izloženosti psihofizičkim naporima. Sadrži 22% ili 600 mg kofeina. Jedno vrijeme sam je koristila i činilo mi se da zbilja djeluje. I drugi su potvrđivali da i njima djeluje. No, jednom sam je uzela dosta kasno navečer, jer sam trebala nešto do kasno u noć raditi, ali sam nekad tijekom popodneva uzela i neku od tableta protiv bolova, a vrlo vjerojatno sam popila i kavu. E, tu noć sam shvatila pakao guarane. I nepromišljenog posezanja.

To me vodi na drugu temu, iako vam se u noći punog Mjeseca, kakva je ova, može činiti da to nema veze jedno s drugim. Uvjeravam vas da ima. Danas je, dok ovo pišem još uvijek, taj blagdan Velike gospe, na koji neki, u neko od svetišta hodočaste i automobilima, tako sam pročitala. Na vijestima je bilo da je jedan čovjek, koji je ipak išao pješke, zbog srčanih tegoba preminuo. Nepromišljeno potegnuo, rekla bih. Nemojte mi zamjeriti, ali zbilja mislim da je glupo da čovjek, koji vrlo vjerojatno zna da ima problema sa srcem, ode na pješačku turneju po sparini kakva je bila danas. Umjesto da se vozi do tamo u klimatiziranom automobilu.

Što je još sve glupo, u takvim slučajevima, ili nije, zanimalo me još od jučer kad je iz primjerka Novog lista koji sam kod kuće istovarila iz plastične neekološke vrećice ispao prilog velikog formata Čudesna hodočašća s podnaslovom Marijanska svetišta u Hrvatskoj. Jučer sam ga izbjegavala, i gurnula na jednu stolicu koja se uglavnom ne koristi. No večeras sam hrabro otvorila vrata dveri. I imam pohvale, s rezervama, dakako. Ne znam jesu li drugi dnevni listovi nešto priredili povodom ovog dana, ali ovaj prilog iz Novog lista može proći i za ovakvu ljubiteljicu kulture, i baštine, kakva sam ja.

Pročitala sam večeras jedan dio priloga, a krenula sam čitati uglavnom kako bih nahranila u sebi toga goluma*, kojemu srce igra dok preletavajući recima, tražeći dokaze da je Bonaventura Duda muški šovinist, uistinu i nađe na izjavu koja se može tumačiti u tom smjeru. Eto, uvaženi pater, kad opisuje blagdan Marijina čega – uznesenja – tumači kako je Isus uzašao na nebo (otud uzašašće), sam, a Mariju je on „uznesao“ (podigao, povukao, omogućio da se uspne), ona to, naime, nije mogla sama. Pa nije li to šovinizam? Ne bi li se moglo, u skladu s modernijim shvaćanjima, reći da je ona njemu omogućila da se rodi u ljudskom obličju, a on je njoj onda vratio uslugu? To bi nekako bilo, ekonometrijski recimo barem gledano, fer.

Bilo bi fer, u vidu jedne sociologije ovog posta, sjetiti se i da sam ja, u jednoj neugodnijoj životnoj etapi, prije dobrih 15-ak godina, čitala Bonaventuru Dudu i da mi se – sviđao. Djelovao mi je kao dobri, neiskvareni djedica. I taj dojam imam o njemu i danas, ne bi taj mrava zgazio s onim svojim klempavim ušima, jedino možda, u zanosu kršćanske ispravnosti, ne vodi preveć računa o društvenim posljedicama svojih apsolutnih istina. Ipak, nastojat ću u budućnosti obnoviti svoja znanja o njegovu djelovanju, s obzirom da ga petnaest godina nisam čitala, čisto da ga ne zakinem za komentar ukoliko je napravio nešto jako dobro, ili jako loše. I jer me zanima njegova priča.

Priče me najviše zanimaju i u vezi ovog blagdana, blago nam dana. Zanima me što je najlošije što je u životu napravio taj Bonaventura Duda, ali i zašto je netko išao hodati do nekakvog svetišta po suncu ukoliko je, ako je, znao da ima bolesno srce. Zanima me zašto je Marijina priča tako zarazna i na taj dan kad se njezina priča obilježava, i sve ostale dane dok se hodočasti u njezina „svetišta“. Taj odgovor sam tražila u prilogu. Tu Mariju se, osim što joj se ne priznaje ravnopravan status sa sinom, u njezinim svetištima stalno nešto prosi. I ostavlja se, u to ime, znakove zahvale, pisma ponekad, uglavnom novac. Neko taj novac bere, ta ne ostavlja se valjda da tako stoji. Ona je u određenim trenucima postajala i odvjetnicom Hrvata, baš tako su je nazivali, a crkava posvećenih njezinom liku u Hrvatskoj ima najviše, preko tisuću.

Ipak, opravdano se u prilogu kaže da mjesta koja su posvećena njezinu štovanju i umoljavanju nisu samo mjesta vjere, već i mjesta kulture. Poput recimo njezina svetišta na Trsatu, u kojemu ima više slojeva druženja s ovom pričom, više paralelnih načina doživljavanja svetišta, koja se isplati proći – od samog glavnog oltara ili spomenika jednome od muških šovinista koji je bio papa** do dijela gdje se možete prošetati i kontemplirati te dijela gdje je izložen ciklus slika Vladimira Kirina kojima se dočarava povijest svetišta ili gdje su grobne kripte Frankopana i slično. Pred glavnim oltarom, koji je vjernicima najzanimljiviji, u kamenom podu se stvorilo ulegnuće, od koračanja. U prilogu ima zanimljivih informacija i o tome kako je svetište utjecalo na toponimiju okolnih mjesta. Ali, kako se kaže na više mjesta u prilogu, o ulegnuću u kamenu nemamo što racionalno razložiti. Ni teolozi, kako se kaže, a pogotovo, kako se naglašava, to nisu u stanju sociolozi ili etnolozi.

I zbilja, sociolozi i etnolozi nisu uvršteni u prilog. Nema ni psihologa. Ali, u kasnijem tekstu Bonaventure Dude i opširnom tekstu Ivice Šole... opet sam našla materijala za večeranje. Kod Dude, bilo mi baš i smiješno, citirana pjesma jednog vjernika o dječaku koji prati majku, Mariju dakako, u svetište, u Trsat. Zač nikad kraja, do tog spomenika, veli pomalo duhoviti pjesnik, i na kraju: spomenik brig i ljubavi primorskih žen. Eto, sve je shvatio, koračali bezveze. Sve da bi ona, mater Marija, emocionalna hraniteljica obitelji, umolila nju, također mater Mariju, da joj vrati (ne vrati, kako god) muža pomorca, da ode muž biti pomorac, da svi budu zdravi i da dobro jedu. To je mogla dočekati i proboraviti bez da je išla koračat tamo i još vuć dijete sa sobom. Ne zaboravimo, Hrvatska ima najviše takvih svetišta i crkava, posvećenih upravo Mariji. Imali bi i obućari što reći, kamoli ne sociolozi.

U tekstu Ivice Šole pak o pučkim interpretacijama Marijinog lika, mitologiji te „korumpiranoj“ vjeri. Tu se ipak spominju etnografija i filologija, dobru ne trebale. O imenima izvedenima iz oblika Marija. Marici te Mari. Mara, u starom slavenskom mitu kćer Peruna, djevica koja se udala za svoga brata Juraja, na sličan je način kao Marija služila zavjetovanju i umoljavanju. Veli on, zbog takvih poganskih upliva u našoj baštini, biskupi su i ini posljednjih desetljeća naglašavali da tu postoji neki magijsko-gatalački mentalitet, u tih Hrvata, i da bi to trebalo razlikovati od moderne upristojene procedure. Te da Marija, koja se ne da korumpirati i ne voli da joj se ostavljaju poruke sa zahvalama, čeka da se to instant vjerništvo iskorijeni i da se progna tu staru incestuoznu Maru sklonu korupciji.

Baš me zanima, gdje to Marija čeka da vjernici stanu u njen red, a ne od te droljice Mare (kao u onoj reklami za šampon), gdje su ta mjesta nekorumpiranog vjerništva u Hrvatskoj? A da nisu intimna, privatna, da o njima može govoriti jedan biskup ili Šola? Jesu li oni tečajevi duhovne obnove kod Zvjezdana Linića, na kojima ljudi padaju u nesvijest i neobjašnjivo počinju govoriti stranim jezicima, poganski ili priznati od strane Crkve? Narukvice sa svecima o kojima sam već pisala – kome, čemu, zašto? Zašto u Hrvatskoj puno žena starije generacije nosi ime Mara, Mare, Marica i ima li ih više ili manje nego Marija? Zašto je socijalistička stand-up komičarka imala pseudonim Marica Hrdalo? Kako estradnjaci, koji često vole ići na tečajeve duhovne obnove, pjevaju o Marama a kako o Marijama? Zašto je pjevačica zabavne glazbe, koja posjećuje tečajeve duhovne obnove, pjevala gospe moja, a onda gas, gas? Da li zbog odlazaka u svetišta automobilom? Zašto se Miljenko Jergović neko vrijeme navodno družio s tom pjevačicom i zašto se u Kur'anu Marija spominje više puta nego Isus, kako kaže prilog? Konačno, da li je Hrvatska matrijarhalni zvjerinjak nadgledan od strane ine korporacije, crkve, i nominalnog oca poglavara, te da li je kraljica Hrvata Mare, Maruška, Marica?

Pohvale, još jednom, prilogu Novog lista. Puno zanimljivih informacija, puno aspekata priče. Ipak, nije bilo ni jednog razloga da se u prilog ne uvrste mišljenja od strane poganskih znanosti. Kad se već nekoliko puta kaže da sociolozi i etnolozi nemaju što reći, s gledišta insajdera Crkve, pa red je, elementarni, dati priliku drugoj strani da pokuša artikulirati svoje gledište te da, u najmanju ruku, informira, možda i zabludjelošću zabavi, čitatelje. Sigurna sam da ni jedan dobronamjerni kršćanin ne bi zamjerio.

Ipak, u čitavoj ovoj priči mi je, i od nelošeg priloga i od povlačenja inih za klempava uha, najdraže to da postoje dokazi, da se o tome priča, štoviše da se i slavi, u čast tome da se odojci jedu - da su Hrvati marijofili, ljubitelji ženskog principa. Samo ih hude teološke interpretacije Marijina značaja sprečavaju da postanu istinski feministi. Amen.

* golum - jel' se tako zvao onaj mali odvratni iz Gospodara prstenova?
** evo, možete pogađati o kojem papi se radi

Čitaonica: Čovjek čovjeku tovar, Anatolij Kudrjavcev

1984.: Paradigme i njihove nelagode

Stare stvari i Split

Evo me doma, u mome produženom dnevnom boravku, uredu, u subotu kasno popodne... Kao što sam rekla u komentaru ranije, dobro se kužim u mačke. To ima neke veze s tim što sam ostala u uredu do ovako kasno. Naime, pravim društvo mačku kojeg imamo na poslu. I čekam da prestane padati kiša. Da ne govorim da sam prethodno mačku isporučila tonu hrane koju sam vlastoručno doteglila iz DM-a. Zlato sam samo takvo. Zauzvrat mi je nekoliko puta, na prepad, skočio na nogu dok sam prolazila.

Sad imam dlakavu nogu, ali to je u skladu s mojim modernim imidžem u koji se možete uvjeriti na slici moga filmskog alter ega (desno) koju sam vam odlučila konačno prezentirati kako biste se bolje upoznali s mojom ljupkošću. Na slici je Audrey Totter, a razlog njezina milog pogleda je muškarac koji se našao pred njom i nešto joj tumači. Što joj je očito jako leglo. Inače, to je iz filma Lady in the Lake, koji spada u film noir, a ne mogu da ne spomenem da taj filmski žanr ima svoju ulogu u revolucioniranju slike žene u filmu. Recimo, kad muškarac stupi u prostoriju, žena ne ustane, legne ili pobjegne nego složi totter look. U totter kolekciji postoji još desetak specifičnih lukova koji muškarca trenutačno destabiliziraju, ovaj koji sam odabrala je jedna benignija verzija. Jasno, ne želim izgrede na blogu i otuda moj izbor.

Kako bismo i ostatak posta preživjeli u miru i slozi, i kako bismo shvatili kakve veze Split ima i sa čim ovdje, moj glazbeni današnji izbor bit će jedna nostalgična, u neku ruku ujedinjujuća, stvar. Evo me doma Leut Magnetika bio je među prvim glazbenim događajima, da se tako izrazim, na temelju kojih sam imala dojam da se nešto događa u tom Splitu, kojeg smo se dotakli i oko prethodnog posta. (Ne treba se čuditi, ne, što se onaj Senjanović vezao uz mačke u Dundića dvoru. ) I njihova kasnija elektronička glazba (koju preporučujem našoj Danici) je vrlo mljac.





TBF pak, moj sljedeći izbor, e ti su mi mozak raskopali nedavno. Imala sam jednu fazu preslušavanja i pregledavanja svega od njih dostupnog. Tolika količina pomaka i dobrog zvuka (i vokala) me prosto okupirala. To vam je mozak van da skoči. U Malo san maka su još tako mladi i slatki. Ko lubeničice.





I sad, recite vi meni što je to s tim Splitom? Nije se moglo samo tako dogoditi da nastanu Leut Magnetik, The Beat Fleet, Feral Tribune, Nikola Visković, Toma Bebić, a može, ajde, i onaj panker i čokolatjer (koji izraz...) Marinko Biškić. Nešto je u gradu.

A muči me i kako bi Totter gledala na stvari da pred sobom ima jednog Spliću, kojemu nedostaje mamina spiza, a ne nekakvog dosadnog detektiva iz crno-bijelog krimića?