...Kaže li se nekome da je magarac, to nije nikakav kompliment. Dapače, teško da ikome godi. Ali što je onda s onim ljupkim osobinama egipatskog i, uopće, južnjačkog magarca? A poznato je da se njegove osobine u narodu doslovce pretpostavljaju osobinama konja. Po kojim bi mjerilima konj, ili bilo koja druga životinja, trebali biti ljepši od magarca? Onog južnjačkog? Uostalom, Shakespeareova Titanija u "Snu ljetne noći" zaljubljuje se u tkalca Bottoma upravo stoga što je on čarolijom stekao magareću glavu. I zašto se nekome zna reći da je tvrdoglav kao magarac, kad je tvrdoglavost jedna od najizrazitijih ljudskih osobina?

Pazimo: između konja i magarca razlike nisu samo fizičke nego i staleške. Cervantesov vitez Don Quijote jaši konja, a njegov sluga Sancho Panza magarca. Postoji i izreka "Pasti s konja na magarca"! Ali Isus upravo na magarcu, točnije na magarici, uz koju je i malo magare, triumfalno ulazi u Jeruzalem, dok mu, po pričanju evanđelista Mateja, narod oduševljeno kliče "Hosana sinu Davidovu". Tu je čak riječ o izvanrednom ikonografskom skladu i ljupkosti, o predodžbi bića dostojna poštovanja i divljenja, a ni o kakvom tvrdoglavcu glupa izgleda, beštiji koju treba udarati nogama i bosti štapom. Skladna, mila i privlačna životinja koja zaslužuje respekt, a ne porugu. U nekom pravednijem, pametnijem razvoju okolnosti, ljudi bi jedni drugima trebali laskati riječima: "Lijep si i mio kao magarac!"

Zapravo, magarac ima puno pravo na tvrdoglavost i na mnoge druge samovoljnosti s obzirom da je zacijelo najiskorištenija i najzloupotrebljenija od svih životinja božjih. Magarcu se nameće samar, a glagol nasamariti znači nekoga prevariti, iskoristiti i napraviti od njega budalu. Umjesto toga glagola može se, u istom smislu, upotrijebiti još neposredniji glagol - namagarčiti. Tako se stiže do samoga semantičkog ishodišta. Nigdje, dakle, pojma priznanja ili barem samilosti. Nije li to jedna od bitnih oznaka ponašanja čovjeka kao biološke činjenice: najpokornijoj, najradišnijoj, najkorisnijoj i, u suštini, životno najbliskijoj svojoj životinji on pripisuje samo pejorative.

...

Međutim, valjda nitko u svjetskoj književnosti nije izrazio toliko sažaljenja, naklonosti i ljudskog suosjećanja naspram magarcu kao što se to dogodilo splitskim književnicima Anti Cettineu i Marku Uvodiću. (...) Marko Uvodić... u svojim "Librima" gotovo izlaže teoriju o tragičnosti tovara na čijoj su strani sve njegove poetske simpatije. To je već neka vrsta sociologije tovara uz nazočnost svojevrsne egzotične psihoanalize magarećih svojstava u sudaru s tipičnim postupcima splitskih težaka naspram toj mitskoj životinji. U priči "Naš bidni tovar" Uvodić upozorava kako je tovar jedina od svih životinja kojom se koristimo a ne dajemo joj ime nego je naprosto zovemo - beštija. Ako se Splićaninu kaže da je tovar, onda je to za njega najveća uvreda. Tući tovara, to je gotovo nužda, prijeko potreban postupak, stoga postoji poslovica: "Udri tovara, bit će ti 'ara". To je prijeko potrebno biće koje nitko ne pazi, a svatko ga neograničeno iskorištava. (...) Uvodić magarca tretira na osnovi navodne engleske teorije prema kojoj je on jedna od najpametnijih životinja. Taj prezreni, zloupotrijebljeni stvor zapravo je majstor u pretvaranju i sjajan simulant koji se čak zna praviti bolesnim, što nije u stanju nijedna druga životinja. Uvodić, poput Cettinea, magarčevo revanje unapređuje u melodiju i ljubavni zov. To je već apologija magarca nakon svih uvreda što su mu nanesene. U tom obratu čovjek smiješno gubi autoritet jer ispada da on, zapravo, mlati magarca stoga što ga ne shvaća. Splitski težaci pritom prolaze najgore budući da ne mogu shvatiti ni one koji magarce ne zlostavljaju. Dakle, ono što su nekoć čovjeku značili magarci, sada mu znače – ljudi. Jedino su se tehnički uvjeti bitno izmijenili, pa se sve lošije reve. To je najočitije u Splitu, gdje više nema ni jednog pravog magarca.