Bilo je to 1980-ih. Sport Billy je bio moj crtićki miljenik. I kao crtić i kao lik. Voljela sam njegove čuperke, ispod kojih bi bacakao okicama, i repiće i mašnice Super Lilly. Willy je bio pas kakvog sam uvijek željela imati. Animacija mi je djelovala ludo zabavna i atraktivna. Dramaturgija mi je nemalo godila. Strašno su mi se sviđali Sporticus i njegova žena. Ah, kakav par... Te to što mladi Billy uvijek rješava problem, kakav god bio. Guštala sam kad bi se Alojz, to malo dvolično služinče, svojoj kraljici Vandi obraćao s Vaša gadosti, Vaše stravičanstvo ili - Vaše velegnjusje. Prošle su godine a da nisam ni pomislila na Billyja. Ni na njegovu super taškicu iz koje je izvlačio uvijek pravi rekvizit koji bi odmah inteligentno i kreativno upotrijebio. A ondak nastade jubito i BIlly i ja se ponovo sretosmo. Pogledajmo uvodnu špicu (uvodno, jer svakako još nismo došli do tragičke poante priče):
U nastavku pogledala sam i jednu cijelu epizodu, koja je na jubitou u dva dijela i oba su tu da i vi možete, drago gledičanstvo, pogledati i uvjeriti se u moje usidjeličke paranoje ili ranije srednjedobnu sklonost mlaćenju praznog supersaka, kako hoćete.
1. dio:
2. dio:
Pred kraj drugog dijela dogodit će se nešto čega mislim (ili zamišljam) da se sjećam i iz tih godina kad sam to gledala po prvi put. Kako sam napadno sklona feminističkoj teoriji i propagandi i uvijek uza se imam samoljepljive papiriće s parolama koje u sklopu vrlo tajnih akcija, nadasve subverzivno, neprijatelju postavljam na ogledalo, na ekran kompjutora ili pored zahodske šolje, moguće je da moja bol, nastala zbog jedne scene iz Super Billyja nije razložna, tek onako malo, očekivano, ženskoljasta. Kralj Arthur, taj drznik, Billyja, nakon spašavanja nogometa od povijesnog nepostojanja, proglasi vitezom. Lilly stoji k'o kip. Onda mali Willy, dosada budalasta, skoči pred kralja, vau vau i eto i njemu titule. A Lilly i dalje stoji, nevidljiva. Tu je, a nema je. Stoji k'o šest kipova međusobno privezanih užetom. Pripaljujem ja tako kraj užeta u glavi, ali Lilly stoji, ne mrda, ne dira je, to samo ja kipim k'o ona Ally McBealova. Namjerno sam sad napisala McBealova a ne McBeal, namjerno. Iako je jasno da sam to sad izmislila, jer nisam kipila kad sam to gledala, mene tu nešto ekšli muči. Ne to da li je nacrtani kralj šovinist, nego to da li me je to onda, kad sam prvi put gledala, mučilo. I mislim da jest. Utoliko je on kriv, Billy je kriv za sav taj feminizam. Usuđujem se reći, u svijetu, ne samo kod mene. Tako curicama davati sporedne uloge u crtićima, ne proglasiti ih vitezicama, i još prikazivati da ih nije ni briga što je to sve tako...
Ipak, okej je taj Billy, sam po sebi. Nije on kriv. Ja ga i dalje, sitnim trzavicama usprkos, volim. Možda i više nego što sam u ono doba voljela Slavka Štimca. U stvari, kad još malo razmislim, ne mogu se odlučiti.
Post je objavljen 20.08.2008. u 11:09 sati.