Stare stvari i Split

Evo me doma, u mome produženom dnevnom boravku, uredu, u subotu kasno popodne... Kao što sam rekla u komentaru ranije, dobro se kužim u mačke. To ima neke veze s tim što sam ostala u uredu do ovako kasno. Naime, pravim društvo mačku kojeg imamo na poslu. I čekam da prestane padati kiša. Da ne govorim da sam prethodno mačku isporučila tonu hrane koju sam vlastoručno doteglila iz DM-a. Zlato sam samo takvo. Zauzvrat mi je nekoliko puta, na prepad, skočio na nogu dok sam prolazila.

Sad imam dlakavu nogu, ali to je u skladu s mojim modernim imidžem u koji se možete uvjeriti na slici moga filmskog alter ega (desno) koju sam vam odlučila konačno prezentirati kako biste se bolje upoznali s mojom ljupkošću. Na slici je Audrey Totter, a razlog njezina milog pogleda je muškarac koji se našao pred njom i nešto joj tumači. Što joj je očito jako leglo. Inače, to je iz filma Lady in the Lake, koji spada u film noir, a ne mogu da ne spomenem da taj filmski žanr ima svoju ulogu u revolucioniranju slike žene u filmu. Recimo, kad muškarac stupi u prostoriju, žena ne ustane, legne ili pobjegne nego složi totter look. U totter kolekciji postoji još desetak specifičnih lukova koji muškarca trenutačno destabiliziraju, ovaj koji sam odabrala je jedna benignija verzija. Jasno, ne želim izgrede na blogu i otuda moj izbor.

Kako bismo i ostatak posta preživjeli u miru i slozi, i kako bismo shvatili kakve veze Split ima i sa čim ovdje, moj glazbeni današnji izbor bit će jedna nostalgična, u neku ruku ujedinjujuća, stvar. Evo me doma Leut Magnetika bio je među prvim glazbenim događajima, da se tako izrazim, na temelju kojih sam imala dojam da se nešto događa u tom Splitu, kojeg smo se dotakli i oko prethodnog posta. (Ne treba se čuditi, ne, što se onaj Senjanović vezao uz mačke u Dundića dvoru. ) I njihova kasnija elektronička glazba (koju preporučujem našoj Danici) je vrlo mljac.





TBF pak, moj sljedeći izbor, e ti su mi mozak raskopali nedavno. Imala sam jednu fazu preslušavanja i pregledavanja svega od njih dostupnog. Tolika količina pomaka i dobrog zvuka (i vokala) me prosto okupirala. To vam je mozak van da skoči. U Malo san maka su još tako mladi i slatki. Ko lubeničice.





I sad, recite vi meni što je to s tim Splitom? Nije se moglo samo tako dogoditi da nastanu Leut Magnetik, The Beat Fleet, Feral Tribune, Nikola Visković, Toma Bebić, a može, ajde, i onaj panker i čokolatjer (koji izraz...) Marinko Biškić. Nešto je u gradu.

A muči me i kako bi Totter gledala na stvari da pred sobom ima jednog Spliću, kojemu nedostaje mamina spiza, a ne nekakvog dosadnog detektiva iz crno-bijelog krimića?