U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)

četvrtak, 24.01.2008.

Top 5 of: Sličice

- 13:17 - Komentari (40) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.01.2008.

Vrata

(autor fotografije je Branko Rožman) Jednom sam izlazio iz bolnice, bio je vjerojatno četvrtak, jer samo te četvrtak može iznenaditi svojim sivilom, nekim drugim danima to je definicija, ali u četvrtak te doista preplavi to tmurno nebo, tanke naslage blata uz rubni kamen, hrpice prljavog snijega na raskvašenoj, blatnjavoj i razgaženoj travi, golo i mokro drveće, para u zraku i crni dim iz auspuha starog autobusa. Od četvrtka nekako očekuješ barem malo sunca, ne ovo. Uglavnom, autobus se spremao da krene i nisam znao kreće li prema gradu ili u drugom smjeru, prema maloj trošnoj kućici s tri stanovnika koja se zove Duga Resa. Onako u žurbi, izgledajući najgluplje što sam uopće i mogao, jer niti sam hodao niti sam trčao, upitao sam djevojku na stanici prema kuda ide autobus. Nasmijala se nekako neopisivo prekrasno i odgovorila (za sakupljače besmislenih podataka: išao je za grad). U tom autobusu bio sam užasno zaljubljen u nju i to je jedno od onih polusatnih zaljubljivanja koja su se događala uvijek, čak i kada bih istovremeno bio i jako zaljubljen u nekoga "za pravo", bilo sretno, bilo nesretno. Jedina iznimka je Marija. U nju se cijelog života zaljubljujem na pola sata. A...bila je subota navečer, a to nije kao četvrtak. Od subote navečer možeš očekivati doista sve, pa i mokre pločnike, maglu i neki posve osobit karlovački mrak, dok jednostavno stojiš ispred KiK-a, tako da udahneš malo zraka i tako da jednostavno promatraš grad koji bi mogao promatrati cijeli život s ovog mjesta, čak i u njegovim najgorim izdanjima. Iza tvojih leđa čuje se muzika, čuje se žamor, smijeh i zveckanje pivskih flaša, a ispred tebe ponekad je tišina, a ponekad grupe ljudi koje idu u nekim svojim smjerovima. Konkretno te subote navečer, dva srednjoškolca prelaze preko trga, jedan se iznenada i bez pravog povoda izdere "Gademz Karlovac!" i to ti izmami osmijeh na lice. Onda iz uličice dolazi ona. Ne budeš nervozan, niti išta slično, samo se pogledate, onako kako se uvijek pogledate, ona ulazi unutra, a ti ostaneš još malo na zraku, otpuhuješ posljednje dimove cigarete i gledaš u grafite, ispucalu fasadu, mračne prozore i komadiće stakla razmrvljene i mokre od kiše. "Samo je jedan grad", kaže veliki grafit na bočnom zidu Veleučilišta i opet se osmjehneš i siguran si da ćeš kada uđeš unutra reći Gademzima koliko ti je zapravo drago što svi skupa postojite na istom mjestu i u istom trenutku. Naravno, ne kažeš im to, jer nije ti cilj da te zovu EmoHippieGay. Ulaziš... (zapravo ne ulaziš odmah. nije ni pola sata preko ponoći a gazda je zaključao vrata. lupiš nogom po drvenom dijelu, gazda dolazi, vrata se otvaraju, "koji je tebi kurac", izgovarate obojica u isto vrijeme, nasmijete se...blabla...unutra si, uglavnom) Marija je leđima naslonjena na zid i izgleda kao da je pod...razmišljaš neko vrijeme kako znaš baš puno riječi, ono, nije normalno koliko ti riječi znaš i to je baš kul, ali evo baš ne znaš što je dovraga to na što sad misliš, da li svod, da li luk, da li nešto treće, neka riječ koja je sigurno superkul i jedino ti je ne znaš, dok je svi ostali u trenucima dokolice rado izgovaraju i sretni su jer je to baš super riječ. Uglavnom, izgleda kao da je na velikim vratima iznad kojih je to što ne znaš kako se zove i to ti je poprilično nevjerojatno, jer svaki put kada se zaljubiš u Mariju na pola sata ti razmišljaš da ste upravo na takvim vratima, upravo na onakvim kakva su gore na fotografiji. I dok izmjenjujete još jedan pogled, odlaziš u drugi dio birca i već znaš o čemu ćeš razmišljati. O tim vratima, o Mariji kojoj ništa drugo na svijetu ne bi tako savršeno odgovaralo kao da pomalo pognute glave stoji na jednoj strani ulaza, naslonjena na stari i popucali zid s jednom nogom na povišenom dijelu, a drugom na zemlji, dok ti stojiš na drugoj strani i dok jednostavno pričate dok s jedne strane dopire miris haustora, hladan, samo malo, jedva primjetno ustajao...miris haustora, hladnoće, jabuka u nečijem podrumu...a s druge strane je nenadjebivo proljeće i park i miris cvijeća, lišća i sitnog bijelog kamenja na stazama u šancu. I poslijepodne je, ne može biti ništa drugo nego poslijepodne, dok stojite i pričate i osjećate se jednostavno dobro. Samo ponekad nije proljeće. Nego je zima i baš ovakva večer, s malo magle, s mokrim ulicama, vratima tamnim od vlage i s Marijom koja nekako neopisivo simpatično uvlači ruke u vlastite rukave. Ovaj put šutite i jednostavno ste tamo. Kada se zagrlite, vrat joj miriše točno onako kako si i mislio da miriše.

- 11:57 - Komentari (42) - Isprintaj - #

subota, 05.01.2008.

Dan

Upravo u trenutku kad je Maša pritisnula žutu bojicu na papir, kroz prozor vrtića, između gustih krošnji u dvorištu, probila se sunčeva zraka i zastala na njenim pahuljasto mekim plavim uvojcima. Maša je mislila na leptira i, prečvrsto držeći olovku, pažljivo bojala kod rubova, onako kako ju je naučio tata. Onda se sjetila mame i negdje u sebi osjetila je pravu malu tugu, kratku kao i sve tuge petogodišnjih djevojčica, toliko kratku da je već sljedeće sekunde na njenom licu zaigrao nesvjesni osmijeh, pri pomisli na trenutak kada će se njih dvije zagrliti, a ona će joj pokazati crtež koji je napravila toga jutra. A onda je opet postojao samo leptir i žuta drvena bojica koja lagano šušti po papiru, oprezno, da ne pređe preko rubova. Dok je na vrhu jezika osjećala okus vanilije, Julija je bila sretna. Bila je sretna onako čisto i intenzivno kako čovjek bude sretan samo kada za to i nema nekog velikog razloga, kao, recimo, u trenutku kada u ranom poslijepodnevu mladog proljeća osjeti okus svog prvog sladoleda te godine. Lagano je koračala kroz park, djeca su se spuštala niz tobogane, zaljubljeni tinejdžeri sjedili na klupama, brujao je promet, a visoko nad krošnjama sunce je žute stolice vrtuljka pretvaralo u bljeskove poput onih na fotoaparatu, kao da netko jako dobro zna da ovaj dan zauvijek treba zabilježiti, brižno spremljen i stisnut između listova bilježnice spremljene u zaključanu ladicu čiji ključ imaš samo ti. "Zagrlit ću je, poljubit ću je, uzet ćemo se za ruke i onda idemo na vrtuljak...Nije važno što nije subota...idemo na vrtuljak, zagrlit ćemo se i smijat ćemo se i ona će veselo vikati kada budemo skroz visoko, kada ispod nas bude cijeli grad i cijeli svijet..." S proljetnim osmijehom na licu, Julija je skrenula u uličicu koja je vodila prema vrtiću. Dok ga je čekala, Ana je nervozno pokušavala listati knjigu iz geografije, a onda je odustala, spremila je u torbu i duboko udahnula. Trg je bio pun ljudi, a iza nje, s velike livade lagani je povjetarac nosio miris ivančica. Ana je pomislila kako nalikuje na miris kamilice i pitala se da li bi se on smijao da mu to kaže. A onda ga je ugledala i ustala je s klupe, dok joj je srce ubrzano lupalo. Trenutak nakon što je Saša udario loptu, Igor se bacio u lijevu stranu. Izbio je loptu vršcima prstiju i pao u prašinu. Dok je dlanovima udarao po smeđim samtastim hlačama i čistio prašinu, djevojčice su preskakale lastiš. Neki čovjek zastao je pored zebre da propusti grupu djevojaka koje su se vraćale iz gimnazije, u trgovini je blagajnica sporim pokretima otkucavala cijene, red nije bio prevelik i ljudi su strpljivo čekali...voda se sklopila iznad dječaka nakon skoka u bazen, pas je vrtio repom kada je začuo poznati zvuk automobila u dvorištu, par se samo malo pognuo kako bi prošao ispod savijene kestenove grane, a on je krišom pogledao u njene grudi...žena na biciklu zastala je kod rubnog kamena, sišla i onda umorno i uspuhano podigla prednji kotač na pločnik, ljudi su hodali, vozili automobile, pušili, sjedili, nepomično gledali u neku točku, smijali se, bili nervozni, žurili... Igor je posljednji put udario dlanovima po prašnjavim hlačama i pogledao ih zadovoljno. Djevojčice su preskakale lastiš. A Jelena je ispružila prst i rekla: - Autobusi. Par trenutaka kasnije, beskrajnu tišinu remetilo je samo disanje ukipljenih ljudi i tiho brujanje žutih autobusa. Da je bio veći i da je pronašao valjani razlog za to, Igor bi sjeo na klupu, satima gledao u cestu i nabrojao 1.100 autobusa. Te, 1986. godine...na velikom bočnom zidu stare kuće preko puta Gimnazije nacrtan je veliki Zagi s repom u duginim bojama...Zagreb i Hrvatska spremali su se za Univerzijadu...golom Igora Milanovića u posljednjoj sekundi, jugoslavenska vaterpolo reprezentacija postala je prvak svijeta u Madridu...umro je Borges...u Meksiku je Maradona odveo Argentinu do naslova prvaka svijeta u nogometu...ubijen je Olaf Palme...poginuo je Cliff Burton...Amerika je napala Libiju...a kod Jablanice su poginuli Dražen Ričl i Aljoša Buha. I dogodila se černobilska katastrofa. Roditelji nas par dana nisu puštali van u strahu od radioaktivnih oblaka, ljudi su se pitali smiju li jesti salatu i voće, a 3 kilometra od nuklearnog reaktora, 50.000 ljudi ušlo je u žute autobuse u evakuaciji koja je trajala samo nekoliko sati. Ostao je samo grad Prypiat, koji i danas, preko 20 godina nakon katastrofe, izgleda isto. U vrtiću su dječji crteži, nad krošnjama je zaustavljen vrtuljak sa žutim stolicama, snijeg pada na klupe, na prozorima lelujaju zavjese, u proljeće trg zamiriši na ivančice i nekome bi se možda učinilo kako taj miris nalikuje na kamilicu. I, iako pust, noću živ je naš grad Dok naši snovi lebde nad njim Poput oblaka (Lyubov Sirota) Ili bi, barem, nekom zamirisalo, kada bi nekoga bilo. Razina radijacije u Prypiatu još više od 300 godina neće omogućavati život na tom mjestu. Pala je, ipak, dovoljno da je moguća kratka posjeta. Kaže se da nema stanovnika Prypiata koji je još živ, a da nije posjetio grad. Jer, u redu je otići od djetinjstva, zakopati ga kao škrinjicu na mjestu za koje samo ti znaš i znati, uvijek znati, da je tamo. Ulica koja miriše na kolače s jabukama, klupa s urezanim tvojim imenom, rijeka koja miriše kao i sve ostale rijeke svijeta osim one jedne male nijanse koju ti prepoznaješ. U redu je otići od djetinjstva, ali nije lako znati kako se nikada nećeš moći vratiti. Bilo bi utješno vjerovati kako će za 300 godina u Prypiatu netko opet živjeti i netko ga opet voljeti. Možda zato što i gradovima treba ljubav, a možda sasvim malo i zbog Julije i njenog grafita na fasadi obrasloj bršljanom. Bilo bi utješno vjerovati i kako će možda nekome, negdje i nekad, grafit "Oprosti mi, moj rodni grade", usred golemog napuštenog grada...nešto značiti. Bilo bi to utješno, jer ponekad i nama treba utjeha i nada kako će jednom sve biti onako kako je i zamišljeno da bude. Prypiat - prije, za vrijeme i nakon katastrofe: http://www.youtube.com/watch?v=p7HYNMXLpVA Prypiat 20 godina kasnije: http://www.youtube.com/watch?v=P4cDD69cTlM

- 13:35 - Komentari (45) - Isprintaj - #

utorak, 01.01.2008.

2008.

10 . Stan je malen, vlažan i miriše na drvo namočeno ljetnim pljuskom. Širom otvorenih očiju, dječak leži u svom krevetu, dok u malom dnevnom boravku nasmijani ljudi glasno odbrojavaju sekunde i u ponoć jedni drugima čestitaju novu godinu. Kada se otvore vrata, dječak sklapa oči i pravi se da spava. Osjeća mamin poljubac na obrazu, a odmah potom lagano ga zaškaklja tatino neobrijano lice i sasvim se lagano namršti. Oni misle da to radi u snu i kroz zatvorene oči dječak vidi njihov osmijeh u sobi punoj mraka. . 9 . Kada, godinu dana kasnije, dječak otvori oči u novogodišnjem jutru, pojurit će da što prije navuče šlapice i odjuri u kuhinju da vidi poklone pod borom. Tek onda primjećuje da je mama u sobi i da u naručju drži nešto što će jednom postati njegov brat, a sada je još uvijek neformirana mala beba koja samo dreči i spava. - Ej, a jel znaš šta se dogodilo po noći - pita ga mama. On odmah shvaća, trči do prozora i podiže zelenu platnenu roletnu. Vrt je prekriven dubokim snijegom, pahuljice još uvijek padaju i pas se igra s njima, skačući po dubokoj bjelini koju ne uspjeva u potpunosti shvatiti. Kasnije, dječak odmata poklone, nadajući se kako u nijednom od njih nije vesta, čarape ili neki sličan konfekcijski predmet. . 8 . U novom, većem i prostranijem stanu, i društvo je još veće. Opuštena i nasmijana lica izmjenjuju se u sjećanju kao isprekidane stare filmske trake. U ponoć ljudi se doista iskreno vesele i pomalo glupavo i naivno vjeruju u još bolju i ljepšu godinu. Desetogodišnje dječake i djevojčice ljubakanje i čvrsti zagrljaji odraslih uglavnom živciraju i jedva čekaju da krenu na otvaranje poklona ili bacanje petardi s balkona. Ne postoji niti jedan način da znaju kako je naivna radost i uvjerenje njihovih roditelja da će naredna godina biti posebno dobra i lijepa uzrok najiskrenijim željama koje će im ikada u životu netko izreći. . 7 . - Ajd sad svi odjednom bacite petarde - kaže Crijevo, dok u silvestarsko predvečerje stojimo pored zelene ograde. Petnaestak dječaka sa zadovoljstvom sluša njegovu molbu i crveni sumrak prekriva gusta zavjesa dima. - Touch me, touch me, I wanna feel your body - pjeva Crijevo u tom dimu, glumeći svoju prvu ljubav, Samanthu Fox, na čijem je zagrebačkom koncertu bio s mamom prije nekog vremena. Smijemo se. Crijevo zastaje i duboko udiše dim nastao pucanjem petardi. - Miris Nove godine - kaže. Smijemo se. . 6 . Danas bi to bila druga priča, no u nekom davnom zaboravljenom svijetu, činjenica da živimo u prizemlju, u prvom stanu u ulazu, nije predstavljala problem. Mama je sa zadovoljstvom radila cedevitu ili razrijeđivala sirup od naranče djeci koja bi umorna i žedna od cjelodnevnog trčanja dolazila na najbliža vrata. Za Novu godinu, u ponoć bi se otvarala vrata, kako bi svi susjedi znali da mogu ući da čestitaju, probaju kolače, popričaju ili jednostavno zasjednu, u onoj istoj blesavoj i neodoljivo lijepoj nadi kako najbolje godine tek dolaze. Ipak, ni ona vjerojatno nije očekivala da će 31. prosinca te godine na njena vrata zakucati Crijevo s kasetofonom. - Teta, mi smo nabavili jako puno petardi i jel bi mogli mi stavit ovaj kasetofon na vaš balkon tako da se snimimo kako pucamo. Kaseta još uvijek postoji. . 5 . Prvi puta novu smo godinu čekali sami u Prostoriji. Prostorija je bila namijenjena sastancima kućnog savjeta, ali te godine dozvolili su nam da slavimo u njoj. S netom probuđenim hormonima. - Gle Zdenke jebote, baš joj paše ime - kaže Zoka dok sjedimo u nekim starim foteljama, mrtvi pijani od čaše i pol vina. - Šta? Zašto? - pita Catcher, kreten. - Pa gle joj sise. - Šta Zdenke bi kao trebale imat velike sise? - Pa ne, al to je onaj sir, jel tako? Zdenka sir, kužiš? - uporan je Zoka. - Kakve veze imaju sir i sise? - A baš ja znam. . 4 . - Ti...jel tebi ovo bio prvi poljubac - pitao me Zoka dok smo išli oko zgrade i povremeno bacali petarde. - Aha - rekao sam i sagnuo glavu kako ne bi lupio u jedan glupi balkon koji je niži od svih balkona na svijetu. - I kak ti je bilo? - Pa, ne znam, odvratno. - Jel da!? Da ne bi bilo zabune, nismo se Zoka i ja poljubili. Ne, on je poljubio Zdravku, a ja Marinu. Cijela priča je totalno komplicirana, kako to obično i bude kad imaš 13-14 godina. Jer, izvjesni Saša je bio zaljubljen u Zdravku, a izvjesni Dino u Marinu. Mi smo, pak, bili sigurni kako je Zdravka zaljubljena u mene, a Marina u Zoku. Ali je bilo obrnuto. Dino mi je, doduše, bio prijatelj, ali kako ga ona očito nije tangirala ni pet posto, a još se nijednom do tada nisam poljubio...eto, nitko nije savršen. I tako je ona ubacila jezik u moja usta, bilo je neopisivo odvratno, ali što sad. . 3 . Bili smo disidenti. Dinotov problem je bio što je od početka bio "onaj kojeg svi zajebavaju". Ali je bio dobar dečko. I onda, kad su The Faceri u našem društvu rekli da ove godine ne može čekati s nama, to nekako nije bilo fer. Imao sam tek petnaest godina i još nikada nisam vidio nekoga da je tako tužan. Bilo je to neko drugo vrijeme, prije ratova, ubijanja, granata i svih tih zabavnih stvari. Živjeli smo prilično sretno, bili smo zdravi, nismo bili gladni i, zapravo, bili smo bezbrižni kako više nikada u životu nećemo biti. I zato još nikada nisam vidio nekoga da je tako tužan. I tako. Tu godinu, Zoka, Marko, Ivan i ja čekali smo na drugom mjestu. S Dinom. Prvi puta u životu shvatio sam da je biti dobar ili loš stvar izbora. I, znao sam da smo te zime, iako smo još bili klinci, izabrali puno više od mjesta dočeka . 2 . - Zagrli me, strah me je - rekla je Ivana u potpuno mračnom Dinotovom podrumu i privila se uz mene, tako da sam poprilično dobro mogao osjetiti njene grudi zbog kojih je dobila zabavni nadimak “Karlovačka industrija mlijeka”, to jest Kim. To što na kraju nije bilo ništa posebno osim malo maženja i ljubljenja je bilo zbog Jelene, iako uopće nismo bili par, a ne zbog Švabe koji mi je možda predstavljao nešto onda u miru, a sad mi je bio totalno nebitan. - Lupit ćeš me? Jebote, sad me strah. Smisli nešto drugo kretenu, baš mi tvoja šaka sad predstavlja posebnu opasnost - rekao sam i ostao sjediti, iz principa i dalje grleći Ivanu koja ga je, istina, ostavila prije nekih godinu dana, ali on to još nije uspio shvatiti. Moji dečki su ustali, njegovi dečki su ustali, ja sam i dalje sjedio, Švabo je i dalje stajao nada mnom i rekao “mi ćemo se još vidjet” - Jebote, kaj ti to znači? Sad me vidiš! Ako oćeš, sjedi i uzmi pivu, ako nećeš jebiga, odjebi. Uglavnom, onda su europski promatrači s obje strane počeli naricat o tome kako je rat, kako se nećemo svađat, kako smo svi Hrvati (Zoka je rekao “ja nisam” i to mi je bilo baš smiješno, pa sam htio i ja to reć ali sam se sjetio da ja jesam Hrvat pa bi bilo glupo, nego sam rekao da nije ni Petar, a to je bilo svima smiješno osim njemu, pa je bezveze davio s tim kako je on Crnogorac ali katolik, kao da me to uopće zanimalo). I tako smo se pomirili svi skupa. Onda je došla ponoć, pa smo izašli van pucat petarde. Zapravo htjeli smo izać, ali je Tihana zalupila vrata i nije nas puštala nekih pet sekundi koliko je trebalo da slomimo njen žestoki otpor, što je bilo sasvim dovoljno da odjekne jebeno najglasnija eksplozija u svemiru i hrpa gelera zasipa ulaz. Da, baš tamo gdje bi mi bili da je Tihana normalna i pristojna djevojka. Pa nam je, kao, spasila život. I onda su svi skakali oko nje i ljubili je i grlili, a zapravo ih je bilo baš briga, jer kad se puca svaki dan baš ti kužiš da ti je netko spasio život, nego im je bilo super da mogu gnjavit i pipat neku curu. Meni je sve to išlo na živce. Kao i cijela ta Nova Godina. . 1 . Nitko nije mislio da će te godine prestati rat. "I da prestane rat" bio je uobičajeni dodatak svih novogodišnjih dočeka od dočeka 1992. godine nadalje. Isprva su svi zapravo bili uvjereni kako će tako i biti, no kada se čekala 1995. godina to je postala uobičajena poštapalica u koju više nitko nije vjerovao. Ispada da su ljudi uvijek u krivu. Ipak, nije to važno. Važno je kako je napadao velik snijeg i kako se u rano jutro, sa Starog grada Dubovca vidio cijeli grad, sve tamo do napuštenog autoputa i njenih prozora u dugačkoj crvenoj zgradi s velikom rupetinom negdje oko srednjeg ulaza, tamo gdje je bila izgorjela poslovnica Auto Hrvatske. Važno je bilo i to da ona nije bila iza svojih prozora. Ona je kroz prozor gledala na sasvim drugom mjestu, mjestu na kojem nikad nisam bio, ali sam, eto, tog jutra mogao savršeno dobro zamisliti kako gleda kroz prozor u gusti snijeg koji prekriva polja. Toliko dobro, da sam pokušavao u glavi sklopiti raspored pahulja s rasporedom pjegica na njenom licu, kao da će, ako uspijem u tome, na kraju sve biti dobro. . 0 . Sve ono što bude prije povratka kući toliko je dobro da se i ne može opisati. Treš parti u KiK-u, s litrama medice, s najboljim prijateljima, s navijačkim pjesmama, s predragim ljudima koje nikada nisi vidio, sa zgodnim djevojkama koje ti ničim izazvane sjednu u krilo da predahnu, s ljudima koji ti, kao nekad, u neka davna vremena, doista iskreno žele sve najbolje u Novoj godini. A onda dođe taj povratak kući, pustim ulicama posipanim snijegom. I jedan od onih trenutaka u kojima si pomalo gej i dođe ti da si nabiješ šestar u koljeno, jer se sasvim djetinjasto osjetiš zaljubljeno u ovaj grad. Misliš na neke prozore, na neke krovove, na neke ulice posipane kestenovim lišćem, na ljude, klupe u parkovima, osmijehe, friško ofarbane fasade i one s dubokim rupama od gelera. Misliš na Gademze, Koranu, miris kolača s jabukama u ulici pored rijeke, muziku iz nekog stana s poluotvorenim prozorima, dok pod crvenim nebom petka, prugom prolazi vlak. Misliš i na druge gradove koje voliš, na sve one gradove koje želiš posjetiti i na kraju na to da samo ovdje možeš osjetiti onaj trenutak kada, recimo, sjedite na kupskom zidiću, u zraku je miris riječnog bilja, još uvijek toplog ljetnog asfalta i jedva primjetan dim cigarete i ti odjednom osjetiš kako ne postoji niti jedna stvar koju bi u tom trenutku više volio i kako ne postoji niti jedno jedino mjesto na kojem bi radije bio. Svima vama Sretna 2008. godina. Na općoj razini neće biti ništa bolja, ali želim da vam bude na osobnoj. Kao i svake godine, bit ćete tužni, razjebani, nervozni, osjećat ćete se loše...ali ćete se osjećati i dobro, lijepo, sretno, ugodno i smireno. Bit će i par onih posebnih trenutaka u kojima ćete bez pravog razloga osjetiti ogromnu sreću, a sve što vam ja želim je da ih dobro prepoznate i u tim trenucima pustite baš sve ostalo.

- 11:43 - Komentari (24) - Isprintaj - #