U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)

ponedjeljak, 24.12.2007.

A day after tomorrow (was today when it was day before yesterday)

(Perivoj slobode, autor fotke Branko Rožman) "Ja sam, međutim, lud", jedna je od najsmješnijih rečenica u cijeloj književnosti kao takvoj. Pada mi na pamet dok jedva nešto poslije 16 sati, na otprilike minus deset, koračam gradom koji već prekriva mrak. Prekasno je za shopping, prerano za izlaske, pa sam gotovo usamljen u dugačkoj aleji platana. Asfalt je prekriven grbavim ledom, svuda naokolo su hrpice prljavog i tvrdog snijega, puše neki oštar vjetar, a ja sam zabundan kao dvogodišnje dijete. S debelom jaknom zakopčanom do grla, šalom, kapom i kapuljačom, počinjem namjerno teško vući noge, kao da sam u filmu "Day after tomorrow". Odlično se zabavljam dok se probijam kroz ledeno doba do kapsule u kojoj ću, možda, naći spas, sa šačicom preostalih sretnika. Onda nekako pomislim na tu scenu, kao da je gledam sa strane. Vidim sebe kako teturam pustim ulicama, igrajući se da se borim s ledenim vjetrom i snijegom preko koljena i zaključujem da sam doista idiot. Srećom, sve sam bliže centru, pa se pojavljuju i ostali ljudi, tako da mi postaje glupo da glumim da sam u najgorem ledenom dobu ikad, kad tamo preko ceste neka mala ženica veselo trčkara s pretrpanim cekerima. (plakat za hepening kao takav) No, zajebanciju na stranu, vani je zbilja opako zima i kad napokon uđem u KiK u kojem od 17 sati počinje "30 godina KA punka", odmah s vrata vičem: - Peterostruku medicu. Sve ono što slijedi moglo bi se i vrlo kratko opisati kao jedna od najboljih, najluđih, najljepših i najpozitivnijih večeri u životu. Od prve razmjene osmijeha u još polupraznom bircu, preko....preko svih tih faca poznatih iz grada, onih koji su prije 30 godina izlazili na neka svoja mjesta i danas se osjećaju opet kao klinci, preko svih tih fotografija na zidovima birca, nekih mjesta istih kao i danas, nekih promjenjenih, nekih kojih više nema...baš kao što nema više i nekih ljudi, tamo u kutu, gdje gore svijeće ispod fotografija nasmijanih mladića u nekim zaboravljenim sunčanim danima kada se činilo da život nikada neće prestati. A u tim danima i jest cijela priča, a ovo je jedan od njih. Pojavljuju se ljudi, neki dobro poznati, neki dragi, neki gotovo nepoznati, neki iz drugih gradova, dolaze naši prijatelji iz Rijeke, uz pojačanje s Raba, dolazi i James Cannon iz Dublinersa, kojeg su pred par godina na moru Karlovčani skoro ubili alkoholom, a jedan Irac to mora cijeniti. Odmah sjeda za šank i počinje trusiti pivu i medicu u želji da se dokaže, no to mu neće puno pomoći, što će se primjetiti već za vrijeme svirke Crom Dubha kada će tijekom svake pjesme jedno tri puta reći "Sretan Božić i Nova godina". Ali James je kul i dobar lik, premda pomalo umiremo od smijeha Aniti koja na violini umire od treme dok Irac pokazuje kako se snalazi i u punk obradama irskih stvari. Neka fantastična atmosfera je u zraku, kad krene Gademz himna nastaje sveopća ludnica, svi skaču, polijevaju se pivama, smiju (primjećuje se i nepoznata prekrasna djevojčica s desne strane benda u kutu).. Kasnije, instrumenata se hvataju i oni. Neki doslovno tridesetak godina nisu uzeli instrumente u ruke, ali važna je volja. Još kasnije, jedan od Gademza, ničim izazvan, počinje vlastiti trash party. U solo izvedbi svira i pjeva Mineu, Program tvog kompjutera, Velinu...sveopće oduševljenje prekida izlazak na svježi zrak. S petnaestak medica više u sebi, sjetim se ledenog doba i baš mi je to nekako idiotski smiješno. (KiK1 - skroz u desnom kutu vidi se Riječanin još neizgrebanih leđa) (KiK2 - dio pogrbljenih Gademza na mikrofonu niskog gitariste Carl Huntera za izvedbe naše navijačke himne. desni imbecil je moj alter ego nakon petnaestak medica) (KiK3 - James Cannon pjeva u trenucima predaha između povika "Sretan Božić i Nova godina" - autorica sve tri KiK fotke je Kristina Štedul, a bogami i Fabac - na bubnjevima moj brat također) Ne spavam ni par sati kad počinje zvoniti mobitel. "Di si ti?", "Ti si gej", "Jesi vani?", blabla... U 10 ujutro odlazim van, iako mi se čini da nisam ni došao doma. Ekipa je u Ziheru, tu su i svi Riječani, svi piju osim jednog koji jede mandarine i nagovara ostale da idu kući jer će mu se ljutit žena. Drugi brine što će mu reći cura budući su mu sva leđa izgrebana noktima (a ja poručujem njegovoj curi da je bio dobar i primjeran). Ali pije se svejedno. Priča se o pizdarijama poput Jušića, dočeku Nove godine na autocesti na pola puta Rijeka-Karlovac, kasnije se malo vozamo gradom, trešti Cock Sparrer, a ranije spomenuti Rabljanin govori kako mu je Karlovac prekrasan i kako mu je žao što već prije nije malo skrenuo u njega. To nas isprovocira na razgovor o kvartetu gradova: Rijeka, Karlovac, Slavonski Brod i Šibenik koji se nalaze uz najprometnije ceste i onda je neizbježno da tu i tamo naletiš na nekog idiota koji će zaključiti da 200.000 Riječana živi u industrijskoj zoni ili eventualno tamo niže na brodogradilištu, 60.000 Karlovčana u dvije ružne zgrade iza autobusnog kolodvora, a Šibenik i Brod su ništa drugo nego jedan veliki kolodvor. Iva priča o nekom tipu s faksa koji joj je rekao da u Karlovcu, gradu koji ima vjerojatno najviše parkova u nekoliko okolnih galaksija, nema nijednog drva. To nas zapravo fascinira. Djeca u Ruandi nemaju šta za jest, a ovdje bezbrižno troše zrak, a zasigurno nešto i jedu, ljudi koji misle da su, recimo, vidjeli Slavonski Brod zato jer im je stao vlak na brodskom kolodvoru. "Kod Miloša" jedemo tortille, a radimo i pizdarije poput klinaca kad Brna zaspi a mi ga ukrašavamo svime što nađemo u bircu. Kasnije, ulazimo u KiK, ljudi nam se veselo osmjehuju iz čega je lako zaključiti da izgledamo kao da nas je voda donijela. A još kasnije, moj brat također i ja, uz još dvoje prijatelja, stojimo na karlovačkom groblju. Mamin je rođendan, zrak je oštar, grob je prekriven snijegom, ali nije to onaj snijeg kojem se veselila poput djeteta. Pričamo o ljudima kojih više nema i o danima u kojima se čini kako život nikada neće prestati. Dok izlazimo s groblja, Džonson priča: - Fora su mi ovi fenjeri koji svjetlucaju. To sigurno traje dulje nego svijeća. - Ma nee!? Ti si neki MacGywer - kaže moj brat također. Smijemo se u mračnoj ulici, pod mokrim kestenovima, dok tamo u daljini, nestaju krovovi nebodera i na grad se spušta magla.

- 17:15 - Komentari (27) - Isprintaj - #

srijeda, 19.12.2007.

This is Karlovac - not L.A.* (and I'm cold)

disklejmerski uvod: prva fotka je omot kompjuterske igrice "California Games", na drugoj fotki su klinci u karlovačkom odmaralištu u Selcu, a preuzeta je s bloga Rukometne škole Karlovac, treća i četvrta fotografija (na trećoj je Vrbanićev perivoj, a na četvrtoj turbina i slap na Korani) su ponovno dio fantastične kolekcije na stranici Paviljona Katzler, a peta fotografija (Marmontova Aleja, usput budi rečeno, moja ulica i, još usputnije budi rečeno, zaštićeni hortikulturni spomenik) je sa stranice Destinacije. * This is Karlovac - not L.A. - grafit u karlovačkoj četvrti Banija, te odličan karlovački sajt i forum. A sada, kalifornijska kvintologija: KAlifornija California Games Andrej, dečko pasioniranim čitateljima bloga poznat kao onaj koji je kad smo bili klinci komentirao naše ulične nogometne utakmice, a kako je imao problema s izgovaranjem nekih osobito teških i kompliciranih slova kao što su C ili Š, obično bi urlao nešto poput (a prezivao se Cankar) «Sankar! Sankar! Sansa i prilika za Sankara! Kakva sansa!», ili bi kratio vrijeme dok je lopta na drugoj strani pjevušenjem svevremenskih hitova poput «Kad se sure ljube tu sam prvi ja»...ili po onome kad se bježalo od murije, a Andrej je prvo rekao «ja ne mogu više trčat, previše sam debeo», a onda milicajcu ispružio ruke pod nos, da se vidi da ne drži fige i iskreno mu rekao «nisam ja čiko, bez fige i masti»...taj Andrej, dakle, kaže mi «ja ću popizdit od ovog parkirališta». Stvar je u klincima. Kad smo mi bili klinci bilo nas je oko 200, a vani nas je konstantno bilo 199, svi osim Naučnika koji je doma proučavao slavensku mitologiju, učio glagoljicu, ili pod povećalom gledao osobito zanimljive kukce. Danas ih je nešto manje, možda 150, a vani se u jednom trenutku mogu vidit otprilike trojica i od toga je barem jedan tu samo zato što ga je stari baš poslao do voćare po dvije pive. Samo pilje u kompjutere, playstatione i slične pizdarije, a čak se ni toga ne igraju skupa, nego si poslije u školi prepričavaju tko je šta igrao sam doma. Stjecajem okolnosti, moj stari bavio se kompjuterima, pa sam ja prvi u ulici dobio dotični uređaj. Iako je bila riječ o prvom kompjuteru i prvim igricama u našim životima, u vrijeme kada je sve to bila friška novost, svakodnevno igranje trajalo je od otprilike pola osam kada bi se Poglavica Jakov s krmeljavim očima prvi pojavio na mojim vratima, pa do negdje jedanaest, kada bi izjurili van i igrali se sve dok roditelji nisu postali krajnje histerični i počeli prijetit da će izać van i sve nas namlatit. Onog ljeta kada je MŽŠK, ili u duljoj verziji Mali Živčani Švabo Kruno, došao iz Njemačke, počela je fascinacija igrama iz EPYX-ovog serijala – sve je počelo s ljetnom olimpijadom «Summer Games», a slijedili su «Winter Games», «World Games», «Pub Games» i osobito popularni «California Games». U toj igri bacao se frizbi u dalj, vozio skateboard, surfalo se po kalifornijskim valovima, a najviše smo napaljeni bili na vožnju BMX-om, jer tog ljeta bio je popularan film «BMX Banditi» kojeg smo u kinu «Luxor» gledali jedno tri puta i onda odlučili osnovat vlastitu BMX bandu, što je neslavno propalo nakon što smo ustanovili da od nas dvadesetak svega trojica imaju BMX, a od toga su dvojica krajnje netalentirani za izvođenje bilo kakvih akrobacija, a treći je razbio nos. "California, to je bio njen san..." Dina ima velike oči i dok stojimo u Radićevoj, dok puše vjetar u nekom čudno toplom i sunčanom danu, čini se kako imaju boju upravo one nijanse zelene koja se nalazi i na tornju Crkve Presvetog Trojstva koji se nadvija nad nama. - Bio nam Ričard na kavi – kaže Dina. - Ma di? - Pa u bircu od Veleučilišta. Naime, naš grad prošle godine svojom je prisutnošću na nekoliko dana počastio izvjesni Richard Gere, po zanimanju glumac, poradi snimanja filma «Praznici u Bosni». Dotičnog odavno želim napasti šestarom, ali zbog prevelikog osiguranja od toga sam morao odustati. - Ak si gledala u njega nisi mi više prijateljica – kažem joj. Smije se. - Jesi lud? Ipak je ovo Karlovac, svi su napadno gledali u drugom smjeru da ne bi netko pomislio da gledaju u Gerea. Onda se ja sjetim kako je u Dugoj Resi bila ogromna gužva na snimanju, pa su u Karlovcu organizirali ogromno osiguranje, a od očekivane navale znatiželjnika pojavila se poneka curica i tri jadnička iz Topuskog koji idu u školu u Karlovac i nisu još skužili grad do kraja, tako da će sada do kraja školovanja imati skupni nadimak Obožavatelji. Onda se sjetim kako je grupa «Neki to vole vruće» nekad bila jako popularna i kako su došli u jedan birc nakon koncerta, pa ih isto tako nitko nije gledao, konobar im je rekao «Čekaj jebo ga ti, jel vidiš kolko ljudi ima», a kada se nakon petnaestak minuta pojavila neka curica da traži autogram, birc je odjednom oživio i svi su počeli dobacivat stvari poput «ej mala, dođi da ti ja dam autogram». E, a onda se sjetim karlovačkog odmarališta u Selcu, ljeta između sedmog i osmog razreda i kako smo na plaži, kasno navečer, nakon što smo pobjegli iz svojih soba, pjevali pjesmu «California» od dotične grupe. Tog poslijepodneva pobijedili smo Čehe u nogometu 5:2, a te večeri Snješka me prvo udarila, krenula da će otić, pa se ipak predomislila i rekla «ne tako jebemu, to boli». Jebiga, šta dijete zna kako treba sa sisama. I remember California I remember redwood trees, bumper cars and wolverines The ocean’s Trident submarines Lemons, limes and tangerines I remember this I remember traffic jams Motor boys and girls with tans Nearly was and almost rans I remember this Vrbanićev perivoj pretrpan je snijegom, dok Jelena u crvenoj jakni s plavim obrubima i smiješno nakošenom smeđom zimskom kapom, folirantski dubokim glasom pjeva «I remember California» od R.E.M.-a. Svijet je tih, tamo u daljini, na kraju šetališta, ne vidi se Korana, ali opet kao da je vidimo ispod zidića na kojem je barem metar napadanog snijega. Svijet je tih, samo pomalo krckaju grane i misliš kako bi mogao do kraja života šetati kroz ovaj park s Jelenom i samo na trenutak, dok pjeva “History is made History is made to seem unfair” pomisliš da zima nije obična, da snijeg nije običan i da svijet nije običan, da je ispod sve te bjeline asfalt razrovan granatama, da je tamo desno uništeni hotel, da je…. I onda ne misliš više na to. Primite se za ruke i da je netko iza vaših leđa mogao bi vas gledati još dugo, sve do kraja šetališta, sve dok se ne popnete na nasip, a vjetar podigne maglu od snijega i nestanete u raspršenim pahuljama prvog snijega 1992. godine. Godine koja je dala sve od sebe da bude jadna i nikakva, ali zajebala se, barem na jedan dan. Califorina dreamin' - Vidjela sam te s prozora – kaže Valentina, dok joj onako bezveze, tako da nikada ne sazna, brojim pjegice na licu. Par metara dalje, Dino i Tihana bacaju grude s autoputa prema rijeci, iako nemaju nikakve šanse da dobace. - Jebem ti državu, koji snijeg a nigdje ralice. Kurac su na američkim autoputevima takve hrpe snijega – melje Dino, a mi se kao nešto smijemo. - I nekako si mi izgledao kao da slušaš “California dreamin” – nastavlja Valentina. To ti je to. Jednom bude magla i jednom budeš sam na autoputu i slušaš “I’d be safe and warm if I was in L.A.”, dok iz predgrađa odjekuju pucnjevi, a grad je tamo dolje, mokar, siv i izranjavan i sad svaki put kad te netko vidi misli da radiš to isto. Valentina mrzi “California dreamin”. Ja volim. Možda baš zato što već tada, dok snijeg prekriva sve osim zapaljenih krovova, znam da nikada neću pronaći mjesto s toliko vode, toliko puno da se rasplineš u zraku kad zaželiš i samo gledaš naokolo i onda ti dođe onaj neki trenutak. Onaj u kojem vidiš nešto skroz bezveze, tablu s natpisom “Ulica Marina Držića”, “D+M” urezano na klupu pod kestenima, čovjeka s kariranom košuljom i bijelom najlonskom vrećicom u vrućem danu, ili negdje jako jako daleko, na skroz drugom kraju ulice, pa još preko ceste, zamakne netko koga poznaješ. I nekako znaš. Znaš da je to to. I da nema potrebe da išta drugo tražiš, jer već si našao. Ili je našlo tebe. - Preacher likes to preach…she knows I’m gonna stay – pjevam na napuštenom autoputu, dok Valentina sjeda na zidić, iako je u snijegu. Sjeda i podvlači noge i baš kada dovršim brojanje pjegica na njenom lijevom obrazu nasmiješi se i s par mjeseci zakašnjenja, nakratko, s nekih polja zatrpanih snijegom i ratom, zamirišu kupine. - Ajmo do Korane – kaže Dino – čuo sam da se zaledila. - Jel bilo u dnevniku – pitam. - Ne jebi, ti tvrdiš da si se klizo po Korani ko klinac. - Jesam, al nije se više ledila nikad. - Ajd da je. - Ajd da nije. Nije. Samo malo, uz obalu. Californication Psychic spies from china Try to steal your minds elation Little girls from sweden Dream of silver screen quotations And if you want these kind of dreams Its californication I tako dalje…dernja se Anthony Kiedis. - A je napumpan, zamisli da ga dernem šestarom al bi odletio do Turkmenistana – kažem ja, s kapcima teškim od činjenice da je pola tri ujutro. - Odi u kurac pederu – kaže Bane, nakon što je prvo pola minute kašljao i pokušavao se ne zagušit nakon što se nasmijao s ustima punog čipsa. - This is Karlovac, not L.A. – mudro poručuje Željac kojeg je nemoguće opisati jer je apsolutna definicija tipa koji bi po svemu trebao biti superkul, a opet svako malo uspije ispast jadan. - A jel Los Angeles u Kaliforniji – pita Goc. - Šta je ovo? Big Brother? Koji si ti debil – iz polusna se budi Vec i sad se ja skoro zagušim gutljajem vodke od nekog glupog voća, valjda dinje. Onda malo razmišljam šta je dinja, a šta dunja. I koje od toga liči na lubenicu, ako uopće nešto od toga liči na lubenicu. - Ajmo zvat onog tipa sa drvima – predlaže Perak i svi se smiju. Bio je, naime, taj neki tip koji je napravio žešći zajeb jer je svoj papirić na kojem je pisalo da prodaje drva zalijepio na stup kod pekare u kojoj se u tri ujutro kupuje burek. Pa ga je Perak nazvao. I čak su i pričali par minuta, sve u stilu “ma da, znam da je kasno, al evo baš sam prolazio i vidio oglas…” Dok kasnije, šutke, idemo prema ulici, platane se sklapaju nad cestom. Grad miriše na vodu. I dođe ti da potrčiš i smiješ se. Bez razloga. A sa svim razlozima koje možeš pronaći u tom nekom životu.

- 11:25 - Komentari (27) - Isprintaj - #

utorak, 11.12.2007.

Kada se zimom iz žuta vrča izlije sunčani dan*

* Paraf - Kad se oglasi (autor prve dvije fotografije, Gimnazije i ulice u kojoj se nalazi KiK, je Branko Rožman, autor treće fotografije je Buco i slikana je od Stare Korane prema parku koji starija ekipa naziva Šervudskom šumom) "da se mogu ko nekad, vratiti na početak i biti onaj isti bahati dječak ne bih forsiro neki ležeran stil niti se trudio da uklopim" Zapravo, stvar kod sunčanih dana je da ne treba doista biti sunca. Dovoljan je taj neki osjećaj u zraku, ili pogled od kojeg te zaboli trbuh na onaj isti način na koji boli dječaka koji u 13.15 odlazi u pekaru po kifle, samo da se nađe na tom putu dok se iz škole vraća ona. I, zapravo, bilo je dobro razmišljati o odlasku u Gimnaziju cijeli taj tjedan, ali tek tamo na tom mjestu dan je postao sunčan. Kojem mjestu? Pa sad, ako vam znači nešto...kada pređeš malu zebru od Vunskog prema Sportskoj i onda napraviš još samo par koraka. E, tu staneš. S lijeve strane ti je Sportska, malo dalje uništeni hotel Korana, ispred tebe je trg, uredan, popločan, kakav nije bio prije, s cvjetnjakom...i još samo stari zid s izblijedjelim grafitima i nacrtanim Zagijem podsjeća na sliku iz tvog djetinjstva. Desno se već vidi Gimnazija i dovoljno je samo da se okreneš i pogledaš prema neboderu i nad njim vidiš dvije purpurne pruge na tamnom nebu i nekoliko ptica. I dan postane sunčan. *** A kad krenem prema širokim gimnazijskim vratima, ne mogu a da se ne osmjehnem. Napokon, idem putem koji volim, idem prema ljudima koje volim. Gademzi su na vratima, bilo bi suvišno prepričavati rafal međusobnog podjebavanja kad se okupimo. Osim starije ekipe koja je došla ponajviše zbog Crom Dubha, tu je naravno i hrpa srednjoškolaca, u gimnazijskoj galeriji sviraju Me As Well, uvijek nenadjebivo zabavni, s basisticom koja je bila curica od dvije-tri godine kada smo jednom bili skupa na moru, moji i njeni, a u povratku stali na Plitvicama u zadnjem mirnom ljetu, u nekom životu u kojem su ljudi po povratku s mora stajali na Plitvicama, šetali pored slapova i osjećali se dobro bez da previše razmišljaju o tome. Prepoznajem i jednu blogericu, Anchie i to je jedan od onih trenutaka u kojima osjetiš da vrijeme prolazi, ali da ponekad to čini na savršeno dobar način. Maturantica je, a ja sam tek završio Gimnaziju kada sam pisao o njoj kao dijelu talentirane gradske gimnastičke ekipe djevojčica. Gimnazija miriše isto, ali je prečista. Džaba im punk koncerti kada nema grafita ni šalabahtera po zidovima. - Kako nemaš medice, ti zbilja nisi normalan - kažem Kosti, a on se smije. On se jebeno smije. Zli gazda bez medice. U KiK-u je turnir u stolnom nogometu, Gademzi se dogovaraju za sutrašnje navijanje na malonogometnoj utakmici između Karlovca i Dinama, zaključujemo da se nikome baš previše ne da. Dobro, meni se da, al meni se uvijek da. Da je riječ o prijateljskom susretu New Yorka i Duge Rese* (*kad idete iz Karlovca starom cestom prema Rijeci, pa čim izađete iz grada, sa strane je jedna kuća na dva kata, al na drugom katu nitko ne živi - to je Duga Resa) u gađanju glinenih golubova, meni bi se opet išlo. Naručujem u Fontani hamburger, pa se vraćam na stolnonogometni turnir da bodrimo Faša, jedinog Gademza koji se odvažio na učešće na ovom veličanstvenom događaju. - Jesi dobio medice - pitam Kostu, a on se smije. Ljudi su neozbiljni. - Nemojte nikad jest u Fontani kad ste trijezni - kažem malo kasnije s tužnim izrazom na licu. Neki umiru od smijeha, a par njih ima bolan izraz na licu pa je jasno da su se zajebali kao i ja. ***** U ponedjeljak planiram na utakmicu, dolazim na posao u Gademz duksu, sretan sam kao malo dijete, što u biti i jesam. Ne može me poremetiti ni činjenica da kompjuteri ne rade već dva sata. Ni tri... Ni pet... Kad mi zazvoni mobitel na ekranu se pojavljuje skraćeni redakcijski broj. - Ej bok, Dalibor ovdje. - Ej bok - kažem ja i mislim si "koji Dalibor jebote". - Gle, nema smisla da čekamo da proradi sistem, lijepo snimite sve tekstove i fotke na stick i dođite vas dvojica u Zagreb napravit strane. - Okej - veselo kažem svom novom prijatelju Daliboru i probadam se kroz džep šestarom ravno posred butine. Kad prestanem razgovor svi gledaju u mene. Osjećam se kao faca. Mda. - Prvo mi recite tko je Dalibor - kažem. - Pa Pinjuh. - A. Šutnja. - I kaj kaže - pita kolega koji se zajedno sa mnom usrećio činjenicom da smo izabrani za voditelje Regionalnog centra Karlovac. - Oćeš prvo to ili recitaciju o tužnoj keruši i sedam malih kučića? Sat vremena kasnije, ulazimo u redakciju u Zagrebu, svi nas srdačno pozdravljaju, pitaju kako smo, baš im je kul što nas vide. Mrzim svijet. Dok iza nas ostaju autocesta i ponedjeljak, ulazimo u karlovačku maglu. Grad je mokar, vlažan i siv, sav u maglovitim kulisama, a takav je i zrak, kada izađem iz auta i ne odlazim kući nego do zidića na Kupi. Mokra trava probija mi kroz starke, vlažan zrak kroz zimsku jaknu udara pravo u kosti, a drveće izgleda pomalo sablasno obavijeno maglom. Rijeka izgleda kao posipana snijegom, dok se dim cigarete miješa s oblacima pare koje ispuhujem prema sivom nebu. Iz nekog razloga sjetim se koncerta i unaprijed se veselim, nekako jedva čekam taj dan, iako znam da će biti previše ljudi i da će biti prehladno da sjedimo ispred na rubnom kamenu. U prvim minutama utorka, moji koraci šušte kroz mješavinu poluzaleđene zemlje i trave pune mraza i rose i osjećam da me boli trbuh.

- 23:41 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.12.2007.

Kako je nestala ćevabdžinica preko puta "Uniona"

Prvo - tu je put. Put kreće od naše zgrade, otprilike iz srednjeg ulaza, a, iako možemo krenuti i ravno, uvijek obavezno zaokrenemo na poluasfaltirani puteljak između nove žute zgrade i prastare kuće uz cestu. Čini se da je tamo blato i usred najsušnijeg ljeta, kao što se čini da je na cijelom tom putu uvijek ljeto. Tu su tanke zelene krošnje uličnih breza, osunčana zgrada kina i, tamo naprijed, blještavo sunce iznad pruge i mosta. Isto je i tih ljetnih praznika, dok dugo, sparno i pomalo lijeno djetinjstvo prekidaju povici da je pao vlak. Dječaci u majicama kratkih rukama i pomalo tijesnim šorcevima trče istim tim putem, poneki još u ruci drži žuti "polo" i dok trči iz flašice se izlijeva pjenušava žuta tekućina i raspršuje se na prašnjavom asfaltu, tako da kasnije, u povratku, nađemo samo blijedu mrlju. Kod podvožnjaka stoje ljudi i gledaju. Gore na brdašcu je vika i gužva, a bijela ograda obližnje tvornice nagnječena je gotovo do trave. Na nju je navaljena golema crvena lokomotiva, položena bočno. Vide se razlomljene tračnice, izrovana zemlja, vidi se strojovođa kako kapom otire prašinu sa svojih hlača. Dječje su oči velike, veće nego ikad, u jutru koje će do kraja života svaki od njih znati opisati čim netko spomene "ono kad je pao vlak". "Union" je neka čudna mješavina krčme i restorana. Dječaci sada imaju četrnaest-petnaest godina i subotom navečer, kada kreću u grad, prvo će zastati tamo. Osim povremenog pijanca za šankom sve je uvijek prazno i oni sjedaju za najveći stol. "Union" je kao neka usputna stanica između dječaštva i one najranije zrelosti, dovoljno blizu ulice da se osjećaš kao da si još uvijek tu, a opet na samo korak od grada, noćnih izlazaka, prvih pijanstava, prvih djevojaka i prvih dodira s nekim drugim životom. Unutra je uvijek toplo, obrazi su lagano zarumenjeni i uvijek pijemo vino, točnije gemište, razblažene dovoljno da se ne napijemo već na prvom koraku izlaska. U velikoj praznoj prostoriji odzvanja naš smijeh, na umrljane stolnjake pada pepeo prvih dječačkih cigareta, stvaraju se mrlje od slučajno prolivenog vina. Napokon, tu je ćevabdžinica. Preko puta "Uniona". U njoj se kupuju lepinje. Za razliku od onog puta s početka priče, lepinje se kupuju u sasvim drugačijim uvjetima. Vani je mrak, asfalt je mokar i u poluzaspalom gradu čuje se tiho šljapkanje naših tenisica, šuškanje papira i izdisanje kada vruće lepinje dodirnu hladno nepce. U zraku se stvaraju oblačići pare i rasplinjuju u laganoj magli koja se spušta na grad. Ako se okreneš, vidjet ćeš mokre krovove tamo gdje počinje Korzo i razmišljat ćeš o novoj suboti, o zgodnim djevojkama u Radićevoj, o nestalom ljetu i koranskom slapu koji ti se prelijeva preko ramena. Tamo naprijed, kulise probijaju maglu i pretvaraju se u nebodere na tržnici, staru zgradu kina, pa, napokon, i breze, nakon kojih znaš da si u svojoj ulici. Baš nekako u vrijeme kada i pojedeš lepinju do kraja i ispustiš posljednji oblačić vrele pare u hladni karlovački zrak. I dok stojiš pred ulazom i gledaš kako lelujavo odlazi u vis, dok čekaš trenutak u kojem će se posve spojiti s maglom i gledaš kako se gase posljednja upaljena svjetla u neboderima, bude to jedan od onih trenutaka za koje će ti biti žao što nikada nikome nećeš uspjeti objasniti kako je u njima sadržan cijeli jedan svijet i cijelo jedno djetinjstvo. Kina više nema. U njemu je skladište talijanske robe, ali ako sjedneš na velike stepenice, čini ti se da su iza tebe još uvijek plakati s filmovima koji igraju taj tjedan. Znaš miris hodnika, osjet drvenih stolica, dobro se sjećaš lica žene koja je prodavala karte i ljetne pozornice s druge strane zgrade. "Union" je u bloku zgrada koje su pogođene u prvim napadima. Pored njega je Karlovačka banka koju će obnoviti brzo, s druge strane i stara lijepa kuća koju će obnoviti nešto kasnije, a "Union" će još dugo ostati zatvoren. Postavit će samo nova stakla, sva osim jednog, baš onog koje gleda na mjesto gdje je nekada bio stol za kojim ste sjedili. Uvijek ćeš usporiti kraj tog mjesta i činit će ti se da osjećaš miris vina, toplinu na obrazima i čuješ smijeh dječaka od kojih su neki još uvijek tvoji prijatelji, neki su otišli na drugu stranu, a neki su se pretvorili u poznata lica koja ponekad spaziš u krcatom kafiću, pretrpanom autobusu ili dok se probijaš kroz gužvu na tržnici. I na trenutak se nasmijete jedno drugom, kao da ste upravo vidjeli najboljeg prijatelja, a onda se sjetite da to više nije taj život i da to više niste oni vi. Na kraju, ona ćevabdžinica je nestala. Ako netko poznaje ovaj grad i prođe tim putem, vidjet će ista stara vrata, iste izlizane i škripave roletne i vidjet će kako unutra ljudi sjede za visokim stolicama i jedu ćevape. I neće znati o čemu pričaš. A nećeš ni ti znati kako točno da mu objasniš. Jer, nije do toga da je promijenjen vlasnik, da ćevape radi druga žena, da se i lokal drugačije zove, nije čak ni do toga da djeca više ne uzimaju samo lepinje i ne gledaju oblačiće pare kako se spajaju s maglom u noćnom zraku. A opet, malo i je do svega toga. Jednostavno, možda ništa na svijetu nije nikada nestalo tako kako je nestala ćevabdžinica preko puta "Uniona". Možda jedino da stanete zajedno kod tvog ulaza, pripalite cigaretu, ispuhnete dim visoko i gledate kako polako nestaje u magli, dok se u neboderima gase posljednja svjetla. I da onda pružiš ruku, tamo lijevo, pokažeš prstom i kažeš: "Prvo - tu je put. Put kreće od naše zgrade....."

- 10:53 - Komentari (34) - Isprintaj - #