U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
ponedjeljak, 24.12.2007.
A day after tomorrow (was today when it was day before yesterday)
 (Perivoj slobode, autor fotke Branko Rožman) "Ja sam, međutim, lud", jedna je od najsmješnijih rečenica u cijeloj književnosti kao takvoj. Pada mi na pamet dok jedva nešto poslije 16 sati, na otprilike minus deset, koračam gradom koji već prekriva mrak. Prekasno je za shopping, prerano za izlaske, pa sam gotovo usamljen u dugačkoj aleji platana. Asfalt je prekriven grbavim ledom, svuda naokolo su hrpice prljavog i tvrdog snijega, puše neki oštar vjetar, a ja sam zabundan kao dvogodišnje dijete. S debelom jaknom zakopčanom do grla, šalom, kapom i kapuljačom, počinjem namjerno teško vući noge, kao da sam u filmu "Day after tomorrow". Odlično se zabavljam dok se probijam kroz ledeno doba do kapsule u kojoj ću, možda, naći spas, sa šačicom preostalih sretnika. Onda nekako pomislim na tu scenu, kao da je gledam sa strane. Vidim sebe kako teturam pustim ulicama, igrajući se da se borim s ledenim vjetrom i snijegom preko koljena i zaključujem da sam doista idiot. Srećom, sve sam bliže centru, pa se pojavljuju i ostali ljudi, tako da mi postaje glupo da glumim da sam u najgorem ledenom dobu ikad, kad tamo preko ceste neka mala ženica veselo trčkara s pretrpanim cekerima.  (plakat za hepening kao takav) No, zajebanciju na stranu, vani je zbilja opako zima i kad napokon uđem u KiK u kojem od 17 sati počinje "30 godina KA punka", odmah s vrata vičem: - Peterostruku medicu. Sve ono što slijedi moglo bi se i vrlo kratko opisati kao jedna od najboljih, najluđih, najljepših i najpozitivnijih večeri u životu. Od prve razmjene osmijeha u još polupraznom bircu, preko....preko svih tih faca poznatih iz grada, onih koji su prije 30 godina izlazili na neka svoja mjesta i danas se osjećaju opet kao klinci, preko svih tih fotografija na zidovima birca, nekih mjesta istih kao i danas, nekih promjenjenih, nekih kojih više nema...baš kao što nema više i nekih ljudi, tamo u kutu, gdje gore svijeće ispod fotografija nasmijanih mladića u nekim zaboravljenim sunčanim danima kada se činilo da život nikada neće prestati. A u tim danima i jest cijela priča, a ovo je jedan od njih. Pojavljuju se ljudi, neki dobro poznati, neki dragi, neki gotovo nepoznati, neki iz drugih gradova, dolaze naši prijatelji iz Rijeke, uz pojačanje s Raba, dolazi i James Cannon iz Dublinersa, kojeg su pred par godina na moru Karlovčani skoro ubili alkoholom, a jedan Irac to mora cijeniti. Odmah sjeda za šank i počinje trusiti pivu i medicu u želji da se dokaže, no to mu neće puno pomoći, što će se primjetiti već za vrijeme svirke Crom Dubha kada će tijekom svake pjesme jedno tri puta reći "Sretan Božić i Nova godina". Ali James je kul i dobar lik, premda pomalo umiremo od smijeha Aniti koja na violini umire od treme dok Irac pokazuje kako se snalazi i u punk obradama irskih stvari. Neka fantastična atmosfera je u zraku, kad krene Gademz himna nastaje sveopća ludnica, svi skaču, polijevaju se pivama, smiju (primjećuje se i nepoznata prekrasna djevojčica s desne strane benda u kutu).. Kasnije, instrumenata se hvataju i oni. Neki doslovno tridesetak godina nisu uzeli instrumente u ruke, ali važna je volja. Još kasnije, jedan od Gademza, ničim izazvan, počinje vlastiti trash party. U solo izvedbi svira i pjeva Mineu, Program tvog kompjutera, Velinu...sveopće oduševljenje prekida izlazak na svježi zrak. S petnaestak medica više u sebi, sjetim se ledenog doba i baš mi je to nekako idiotski smiješno.  (KiK1 - skroz u desnom kutu vidi se Riječanin još neizgrebanih leđa)  (KiK2 - dio pogrbljenih Gademza na mikrofonu niskog gitariste Carl Huntera za izvedbe naše navijačke himne. desni imbecil je moj alter ego nakon petnaestak medica)  (KiK3 - James Cannon pjeva u trenucima predaha između povika "Sretan Božić i Nova godina" - autorica sve tri KiK fotke je Kristina Štedul, a bogami i Fabac - na bubnjevima moj brat također) Ne spavam ni par sati kad počinje zvoniti mobitel. "Di si ti?", "Ti si gej", "Jesi vani?", blabla... U 10 ujutro odlazim van, iako mi se čini da nisam ni došao doma. Ekipa je u Ziheru, tu su i svi Riječani, svi piju osim jednog koji jede mandarine i nagovara ostale da idu kući jer će mu se ljutit žena. Drugi brine što će mu reći cura budući su mu sva leđa izgrebana noktima (a ja poručujem njegovoj curi da je bio dobar i primjeran). Ali pije se svejedno. Priča se o pizdarijama poput Jušića, dočeku Nove godine na autocesti na pola puta Rijeka-Karlovac, kasnije se malo vozamo gradom, trešti Cock Sparrer, a ranije spomenuti Rabljanin govori kako mu je Karlovac prekrasan i kako mu je žao što već prije nije malo skrenuo u njega. To nas isprovocira na razgovor o kvartetu gradova: Rijeka, Karlovac, Slavonski Brod i Šibenik koji se nalaze uz najprometnije ceste i onda je neizbježno da tu i tamo naletiš na nekog idiota koji će zaključiti da 200.000 Riječana živi u industrijskoj zoni ili eventualno tamo niže na brodogradilištu, 60.000 Karlovčana u dvije ružne zgrade iza autobusnog kolodvora, a Šibenik i Brod su ništa drugo nego jedan veliki kolodvor. Iva priča o nekom tipu s faksa koji joj je rekao da u Karlovcu, gradu koji ima vjerojatno najviše parkova u nekoliko okolnih galaksija, nema nijednog drva. To nas zapravo fascinira. Djeca u Ruandi nemaju šta za jest, a ovdje bezbrižno troše zrak, a zasigurno nešto i jedu, ljudi koji misle da su, recimo, vidjeli Slavonski Brod zato jer im je stao vlak na brodskom kolodvoru. "Kod Miloša" jedemo tortille, a radimo i pizdarije poput klinaca kad Brna zaspi a mi ga ukrašavamo svime što nađemo u bircu. Kasnije, ulazimo u KiK, ljudi nam se veselo osmjehuju iz čega je lako zaključiti da izgledamo kao da nas je voda donijela. A još kasnije, moj brat također i ja, uz još dvoje prijatelja, stojimo na karlovačkom groblju. Mamin je rođendan, zrak je oštar, grob je prekriven snijegom, ali nije to onaj snijeg kojem se veselila poput djeteta. Pričamo o ljudima kojih više nema i o danima u kojima se čini kako život nikada neće prestati. Dok izlazimo s groblja, Džonson priča: - Fora su mi ovi fenjeri koji svjetlucaju. To sigurno traje dulje nego svijeća. - Ma nee!? Ti si neki MacGywer - kaže moj brat također. Smijemo se u mračnoj ulici, pod mokrim kestenovima, dok tamo u daljini, nestaju krovovi nebodera i na grad se spušta magla. |
- 17:15 - Komentari (27) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||