U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
ponedjeljak, 03.12.2007.
Kako je nestala ćevabdžinica preko puta "Uniona"
 Prvo - tu je put. Put kreće od naše zgrade, otprilike iz srednjeg ulaza, a, iako možemo krenuti i ravno, uvijek obavezno zaokrenemo na poluasfaltirani puteljak između nove žute zgrade i prastare kuće uz cestu. Čini se da je tamo blato i usred najsušnijeg ljeta, kao što se čini da je na cijelom tom putu uvijek ljeto. Tu su tanke zelene krošnje uličnih breza, osunčana zgrada kina i, tamo naprijed, blještavo sunce iznad pruge i mosta. Isto je i tih ljetnih praznika, dok dugo, sparno i pomalo lijeno djetinjstvo prekidaju povici da je pao vlak. Dječaci u majicama kratkih rukama i pomalo tijesnim šorcevima trče istim tim putem, poneki još u ruci drži žuti "polo" i dok trči iz flašice se izlijeva pjenušava žuta tekućina i raspršuje se na prašnjavom asfaltu, tako da kasnije, u povratku, nađemo samo blijedu mrlju. Kod podvožnjaka stoje ljudi i gledaju. Gore na brdašcu je vika i gužva, a bijela ograda obližnje tvornice nagnječena je gotovo do trave. Na nju je navaljena golema crvena lokomotiva, položena bočno. Vide se razlomljene tračnice, izrovana zemlja, vidi se strojovođa kako kapom otire prašinu sa svojih hlača. Dječje su oči velike, veće nego ikad, u jutru koje će do kraja života svaki od njih znati opisati čim netko spomene "ono kad je pao vlak". "Union" je neka čudna mješavina krčme i restorana. Dječaci sada imaju četrnaest-petnaest godina i subotom navečer, kada kreću u grad, prvo će zastati tamo. Osim povremenog pijanca za šankom sve je uvijek prazno i oni sjedaju za najveći stol. "Union" je kao neka usputna stanica između dječaštva i one najranije zrelosti, dovoljno blizu ulice da se osjećaš kao da si još uvijek tu, a opet na samo korak od grada, noćnih izlazaka, prvih pijanstava, prvih djevojaka i prvih dodira s nekim drugim životom. Unutra je uvijek toplo, obrazi su lagano zarumenjeni i uvijek pijemo vino, točnije gemište, razblažene dovoljno da se ne napijemo već na prvom koraku izlaska. U velikoj praznoj prostoriji odzvanja naš smijeh, na umrljane stolnjake pada pepeo prvih dječačkih cigareta, stvaraju se mrlje od slučajno prolivenog vina. Napokon, tu je ćevabdžinica. Preko puta "Uniona". U njoj se kupuju lepinje. Za razliku od onog puta s početka priče, lepinje se kupuju u sasvim drugačijim uvjetima. Vani je mrak, asfalt je mokar i u poluzaspalom gradu čuje se tiho šljapkanje naših tenisica, šuškanje papira i izdisanje kada vruće lepinje dodirnu hladno nepce. U zraku se stvaraju oblačići pare i rasplinjuju u laganoj magli koja se spušta na grad. Ako se okreneš, vidjet ćeš mokre krovove tamo gdje počinje Korzo i razmišljat ćeš o novoj suboti, o zgodnim djevojkama u Radićevoj, o nestalom ljetu i koranskom slapu koji ti se prelijeva preko ramena. Tamo naprijed, kulise probijaju maglu i pretvaraju se u nebodere na tržnici, staru zgradu kina, pa, napokon, i breze, nakon kojih znaš da si u svojoj ulici. Baš nekako u vrijeme kada i pojedeš lepinju do kraja i ispustiš posljednji oblačić vrele pare u hladni karlovački zrak. I dok stojiš pred ulazom i gledaš kako lelujavo odlazi u vis, dok čekaš trenutak u kojem će se posve spojiti s maglom i gledaš kako se gase posljednja upaljena svjetla u neboderima, bude to jedan od onih trenutaka za koje će ti biti žao što nikada nikome nećeš uspjeti objasniti kako je u njima sadržan cijeli jedan svijet i cijelo jedno djetinjstvo. Kina više nema. U njemu je skladište talijanske robe, ali ako sjedneš na velike stepenice, čini ti se da su iza tebe još uvijek plakati s filmovima koji igraju taj tjedan. Znaš miris hodnika, osjet drvenih stolica, dobro se sjećaš lica žene koja je prodavala karte i ljetne pozornice s druge strane zgrade. "Union" je u bloku zgrada koje su pogođene u prvim napadima. Pored njega je Karlovačka banka koju će obnoviti brzo, s druge strane i stara lijepa kuća koju će obnoviti nešto kasnije, a "Union" će još dugo ostati zatvoren. Postavit će samo nova stakla, sva osim jednog, baš onog koje gleda na mjesto gdje je nekada bio stol za kojim ste sjedili. Uvijek ćeš usporiti kraj tog mjesta i činit će ti se da osjećaš miris vina, toplinu na obrazima i čuješ smijeh dječaka od kojih su neki još uvijek tvoji prijatelji, neki su otišli na drugu stranu, a neki su se pretvorili u poznata lica koja ponekad spaziš u krcatom kafiću, pretrpanom autobusu ili dok se probijaš kroz gužvu na tržnici. I na trenutak se nasmijete jedno drugom, kao da ste upravo vidjeli najboljeg prijatelja, a onda se sjetite da to više nije taj život i da to više niste oni vi. Na kraju, ona ćevabdžinica je nestala. Ako netko poznaje ovaj grad i prođe tim putem, vidjet će ista stara vrata, iste izlizane i škripave roletne i vidjet će kako unutra ljudi sjede za visokim stolicama i jedu ćevape. I neće znati o čemu pričaš. A nećeš ni ti znati kako točno da mu objasniš. Jer, nije do toga da je promijenjen vlasnik, da ćevape radi druga žena, da se i lokal drugačije zove, nije čak ni do toga da djeca više ne uzimaju samo lepinje i ne gledaju oblačiće pare kako se spajaju s maglom u noćnom zraku. A opet, malo i je do svega toga. Jednostavno, možda ništa na svijetu nije nikada nestalo tako kako je nestala ćevabdžinica preko puta "Uniona". Možda jedino da stanete zajedno kod tvog ulaza, pripalite cigaretu, ispuhnete dim visoko i gledate kako polako nestaje u magli, dok se u neboderima gase posljednja svjetla. I da onda pružiš ruku, tamo lijevo, pokažeš prstom i kažeš: "Prvo - tu je put. Put kreće od naše zgrade....." |
- 10:53 - Komentari (34) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||