Marketing
Kada se zimom iz žuta vrča izlije sunčani dan*
* Paraf - Kad se oglasi
(autor prve dvije fotografije, Gimnazije i ulice u kojoj se nalazi KiK, je Branko Rožman, autor treće fotografije je Buco i slikana je od Stare Korane prema parku koji starija ekipa naziva Šervudskom šumom)
"da se mogu ko nekad, vratiti na početak
i biti onaj isti bahati dječak
ne bih forsiro neki ležeran stil
niti se trudio da uklopim"
Zapravo, stvar kod sunčanih dana je da ne treba doista biti sunca.
Dovoljan je taj neki osjećaj u zraku, ili pogled od kojeg te zaboli trbuh na onaj isti način na koji boli dječaka koji u 13.15 odlazi u pekaru po kifle, samo da se nađe na tom putu dok se iz škole vraća ona.
I, zapravo, bilo je dobro razmišljati o odlasku u Gimnaziju cijeli taj tjedan, ali tek tamo na tom mjestu dan je postao sunčan.
Kojem mjestu?
Pa sad, ako vam znači nešto...kada pređeš malu zebru od Vunskog prema Sportskoj i onda napraviš još samo par koraka. E, tu staneš.
S lijeve strane ti je Sportska, malo dalje uništeni hotel Korana, ispred tebe je trg, uredan, popločan, kakav nije bio prije, s cvjetnjakom...i još samo stari zid s izblijedjelim grafitima i nacrtanim Zagijem podsjeća na sliku iz tvog djetinjstva. Desno se već vidi Gimnazija i dovoljno je samo da se okreneš i pogledaš prema neboderu i nad njim vidiš dvije purpurne pruge na tamnom nebu i nekoliko ptica.
I dan postane sunčan.
***
A kad krenem prema širokim gimnazijskim vratima, ne mogu a da se ne osmjehnem. Napokon, idem putem koji volim, idem prema ljudima koje volim. Gademzi su na vratima, bilo bi suvišno prepričavati rafal međusobnog podjebavanja kad se okupimo.
Osim starije ekipe koja je došla ponajviše zbog Crom Dubha, tu je naravno i hrpa srednjoškolaca, u gimnazijskoj galeriji sviraju Me As Well, uvijek nenadjebivo zabavni, s basisticom koja je bila curica od dvije-tri godine kada smo jednom bili skupa na moru, moji i njeni, a u povratku stali na Plitvicama u zadnjem mirnom ljetu, u nekom životu u kojem su ljudi po povratku s mora stajali na Plitvicama, šetali pored slapova i osjećali se dobro bez da previše razmišljaju o tome.
Prepoznajem i jednu blogericu, Anchie i to je jedan od onih trenutaka u kojima osjetiš da vrijeme prolazi, ali da ponekad to čini na savršeno dobar način. Maturantica je, a ja sam tek završio Gimnaziju kada sam pisao o njoj kao dijelu talentirane gradske gimnastičke ekipe djevojčica.
Gimnazija miriše isto, ali je prečista. Džaba im punk koncerti kada nema grafita ni šalabahtera po zidovima.
- Kako nemaš medice, ti zbilja nisi normalan - kažem Kosti, a on se smije.
On se jebeno smije.
Zli gazda bez medice.
U KiK-u je turnir u stolnom nogometu, Gademzi se dogovaraju za sutrašnje navijanje na malonogometnoj utakmici između Karlovca i Dinama, zaključujemo da se nikome baš previše ne da.
Dobro, meni se da, al meni se uvijek da.
Da je riječ o prijateljskom susretu New Yorka i Duge Rese* (*kad idete iz Karlovca starom cestom prema Rijeci, pa čim izađete iz grada, sa strane je jedna kuća na dva kata, al na drugom katu nitko ne živi - to je Duga Resa) u gađanju glinenih golubova, meni bi se opet išlo.
Naručujem u Fontani hamburger, pa se vraćam na stolnonogometni turnir da bodrimo Faša, jedinog Gademza koji se odvažio na učešće na ovom veličanstvenom događaju.
- Jesi dobio medice - pitam Kostu, a on se smije.
Ljudi su neozbiljni.
- Nemojte nikad jest u Fontani kad ste trijezni - kažem malo kasnije s tužnim izrazom na licu. Neki umiru od smijeha, a par njih ima bolan izraz na licu pa je jasno da su se zajebali kao i ja.
*****
U ponedjeljak planiram na utakmicu, dolazim na posao u Gademz duksu, sretan sam kao malo dijete, što u biti i jesam.
Ne može me poremetiti ni činjenica da kompjuteri ne rade već dva sata.
Ni tri...
Ni pet...
Kad mi zazvoni mobitel na ekranu se pojavljuje skraćeni redakcijski broj.
- Ej bok, Dalibor ovdje.
- Ej bok - kažem ja i mislim si "koji Dalibor jebote".
- Gle, nema smisla da čekamo da proradi sistem, lijepo snimite sve tekstove i fotke na stick i dođite vas dvojica u Zagreb napravit strane.
- Okej - veselo kažem svom novom prijatelju Daliboru i probadam se kroz džep šestarom ravno posred butine.
Kad prestanem razgovor svi gledaju u mene.
Osjećam se kao faca.
Mda.
- Prvo mi recite tko je Dalibor - kažem.
- Pa Pinjuh.
- A.
Šutnja.
- I kaj kaže - pita kolega koji se zajedno sa mnom usrećio činjenicom da smo izabrani za voditelje Regionalnog centra Karlovac.
- Oćeš prvo to ili recitaciju o tužnoj keruši i sedam malih kučića?
Sat vremena kasnije, ulazimo u redakciju u Zagrebu, svi nas srdačno pozdravljaju, pitaju kako smo, baš im je kul što nas vide.
Mrzim svijet.
Dok iza nas ostaju autocesta i ponedjeljak, ulazimo u karlovačku maglu.
Grad je mokar, vlažan i siv, sav u maglovitim kulisama, a takav je i zrak, kada izađem iz auta i ne odlazim kući nego do zidića na Kupi.
Mokra trava probija mi kroz starke, vlažan zrak kroz zimsku jaknu udara pravo u kosti, a drveće izgleda pomalo sablasno obavijeno maglom.
Rijeka izgleda kao posipana snijegom, dok se dim cigarete miješa s oblacima pare koje ispuhujem prema sivom nebu.
Iz nekog razloga sjetim se koncerta i unaprijed se veselim, nekako jedva čekam taj dan, iako znam da će biti previše ljudi i da će biti prehladno da sjedimo ispred na rubnom kamenu.
U prvim minutama utorka, moji koraci šušte kroz mješavinu poluzaleđene zemlje i trave pune mraza i rose i osjećam da me boli trbuh.
Post je objavljen 11.12.2007. u 23:41 sati.