Crveni kiosk
Dok držiš mamu za ruku odjednom se učini da svijet stane.
Možda i nije tako, možda tada ničega nisi bio svjestan, ali ti se svejedno ta slika urezala u sjećanje tako da nikada ne nestane.
S lijeve strane je izlaz iz velikog gradskog parka, s još uvijek gustim krošnjama, iako su staze posipane žutim lišćem. Pored je Gradska kavana, s pomalo mutnim žutim svjetlima, šahovskim klubom i velikim drvenim stolicama.
Do nje je knjižara, a malo dalje, ispred tebe, spoj Radićeve ulice i Korza, prolaze automobili, na svjetlima se vidi posve tanka kišica koja se i ne osjeća na licu, u neboderu u Šebetićevoj ulici gore jarkožuta svjetla, ponegdje se vide sjene na prozorima.
Iza je Glazbena škola i djevojčice se vraćaju sa sata, noseći u rukama kajdanke ili flaute u blistavim futrolama, prolaze ljudi, dječaci sa školskim torbama, prašnjavi svijetloplavi autobus zastaje na uglu.
Desno je kiosk.
Crveni kiosk u kojem se prodaje pomfrit.
U zamrznutoj slici nasmijano lice prodavača pod mutnom rasvjetom, miris soli, kečapa, prženih krumpira i zamašćenog papira.
Asfalt je mokar.
Kasnije, kada prođe premalo godina a da bi to bilo fer, crvenog kioska više nema i iz nepoznatog razloga čini se kako je s njim nestao i razlog da se ljudi osmjehuju onako bezveze kako su to nekada znali.
Vračke
Pored Džaferovog kioska s hrenovkama u pecivu i, nekad davno, sladoledom na automat, vodi puteljak prema Ekonomsko-turističkoj školi. Uređen je prilično lijepo, s novim klupama i crvenim i bijelim kamenim šesterokutima. Ipak, svi nekadašnji učenici ove škole vjerojatno žale za nekadašnjom blatnom stazicom koja je prolazila između dva drveta koja su predstavljala svojevrsnu „vračku“ pa si morao proći pored njih (ili kroz njih?) kako bi si osigurao da te taj dan profesori ne pitaju.
Gimnazija nije imala takvu vračku za sve učenike, ali za nas koji smo dolazili iz novih dijelova grada to je predstavljao baš ovaj put. Put pored benzinske stanice, koji vodi ispod starog savijenog drveta guste krošnje, tako da se moraš sagnuti da ne zapneš za grane. Na kraju tog puta lijevo se ide za Gimnaziju, pored prastare ciglene tvornice i nekoliko valjda još starijih kućica. Ali, ako produžiš ravno dođeš na Rakovac, u Tuškanovu ulicu, i prođeš pored zgrade u koju si kao sasvim mali klinac često išao s mamom. Prvi balkon uvijek je otvorenih vrata i vidiš u taj stan, osjećaš mirise i sjećaš se ljudi koji su još uvijek tu, a kao da nisu. Postali su samo još nekoliko površno poznatih lica kojima klimneš na ulici i vaši se životi više nikada neće sklopiti.
Još malo dalje je neboder u kojem je živio Goran koji je imao stolni nogomet i kod kojeg te mama nekada i samog puštala dok je sjedila na kavi s prijateljicom.
Goran je danas u Beogradu, stolni nogomet ponekad vidiš u izlogu trgovine igračkama u pothodniku i onda se sjetiš još nekih zaboravljenih lica i mirisa soka od bazge u uvijek prohladnoj sobi u vrućim ljetnim jutrima.
I nema vračke koja bi vratila neke stvari.
Fotografija
Postoje stotine fotografija koje bude neka sjećanja, ali na samo jednoj je cijeli svijet.
Na fotografiji je ljeto, vide se dječaci s loptom, prašnjavo tlo i zelena livada iza nas - tamo gdje je Korana fotografija je potpuno zamućena, ali kroz krošnje drveća, živicu i grmlje prepuno kiselice, divljih kupina i koprive ne samo da se vidi rijeka i kupači na njoj, već i cijela obala, kartaši u hladu breza, djeca umrljana prezrelim breskvama na mokrim ručnicima i čuje se smijeh, pljuskanje vode i šuštanje trave pod nogama.
Lijevo od kadra je panj na kojem sjedi baka, pored je djed sa štapom, od panja do ulaza u kuću vodi uski i niski zidić s rupama punim vode.
Desno je cijeli svijet.
Otvorena dvorišta, voćke koje prelaze ograde, miris roštilja, prijenosi nedjeljnih utakmica s radija i ljudi koji su dobri i nasmijani i uopće ne razmišljaju o tome da bi sve to jednog dana mogli zaboraviti.
Autoput
- Ma nisu ga pogodili - kažem ja kao da uopće znam.
Valentina gleda u crvene oblake na još uvijek plavom nebu, tišina je u cijelom svijetu, čuje se samo cvrčanje cvrčaka s napuštenog polja i neko čudno brujanje skroz u daljini.
- Jesu, u ruku - kaže tiho i uvuče ruke u rukave duge crne R.E.M. majice - jesu, sigurno.
Dan postaje mutan, nebo zelenkasto, a s autoputa se vidi sablasno pust grad i prazna riječna obala. Nije to mjesto po kojem su pucali, ali ja sjedim na zidiću koji razdvaja dvije trake autoputa i zamišljam da su se baš tamo kupali dječaci na koje su jučer pucali snajperom.
Grad je sablasno pust, obala je prazna i čini se kao da smo sami na svijetu.
- Šta si rekla doma?
- Da učim kod Ivane.
S autoputa se, tamo negdje daleko, vidi njena zgrada i ja bezveze počinjem pričat o tome kako njen tata gleda s dalekozorom i vidjet će je na autoputu i više nikad neće smjet ić van.
- Nekad si zbilja blesav, znaš?
- Znam - slegnem ramenima.
Gledam u putokaz.
Uvijek gledam u taj izrešetani putokaz, kao da će mi raspored rupa otkriti neku jako važnu tajnu. I uvijek kada uhvatim trenutak kada sunčeve zrake prolaze baš kroz rupe od gelera, počnem razmišljat da sam na svemirskom brodu i vanzemaljci me ispituju s nekakvim laserima.
Ja sam dijete.
Nekad sam tako star, a nekad sam obično dijete.
Jedino nikad nemam sedamnaest.
Nikada neću imati sedamnaest.
Ona nikada neće imati šesnaest.
- Idem - kaže.
Nešto poslije, i iz ove daljine vidim kako pred ulazom zakorači u stranu da izbjegne par većih komada fasade otpalih pri jednom direktnom pogotku u zgradu.
Taj pokret nekako je beskrajno tužan.
Autoput II
Autoput je i dalje bio pust, u Krajini se i dalje dizao dim sve do neba, opet je bilo ljeto, opet je bio sumrak. Jedino više nije bio rat. Znali smo da će već sutra autoputom krenuti promet i bilo je to kao da po drugi puta u četiri godine umire jedini svijet koji smo poznavali. Ipak smo se smijali, ipak se čula gitara, ipak smo pjevali i ipak smo pili.
"Šta će biti sutra", pitala je Valentina.
"Sve će nestati", rekao sam, zato jer me uhvatila neka depresija, zato jer nisam htio da autoputom krene promet, zato što nisam htio počinjati još jednom sve iznova.
Uzela me za ruku, nebo je nalikovalo na crvenu vatru, zadnji trak sunca razlio se baš cijelim životom.
Kraj izrešetanog putokaza za Slunj, Plitvice, Zadar, Split i Rijeku, uhvatila me za ruku, pogledala me duboko u oči i zaustila nešto...
Odustala je, samo me nastavila gledati...uzdahnula, poljubila me u obraz i posljednji puta otišla s autoputa.
Dugo sam je gledao kako polako nestaje u treperavom sumraku i znao sam kako ću na neki način cijeli život biti onaj šesnaestogodišnji dječak na autoputu i činilo mi se da dolazi neko drugo vrijeme. Vrijeme u kojem će i dalje biti rat, jer rat kad jednom bude nikada u potpunosti ne prestane, samo što više neće biti autoputa koji je bio jedini bijeg od svijeta.
Ipak, nešto kasnije, moji koraci išli su lako, nije mi se u grlu pojavila knedla kada sam s autoputa zakoračio u Smičiklasovu ulicu i otišao u neki novi život.
Post je objavljen 24.01.2008. u 13:17 sati.