U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
subota, 05.01.2008.
Dan
 Upravo u trenutku kad je Maša pritisnula žutu bojicu na papir, kroz prozor vrtića, između gustih krošnji u dvorištu, probila se sunčeva zraka i zastala na njenim pahuljasto mekim plavim uvojcima. Maša je mislila na leptira i, prečvrsto držeći olovku, pažljivo bojala kod rubova, onako kako ju je naučio tata. Onda se sjetila mame i negdje u sebi osjetila je pravu malu tugu, kratku kao i sve tuge petogodišnjih djevojčica, toliko kratku da je već sljedeće sekunde na njenom licu zaigrao nesvjesni osmijeh, pri pomisli na trenutak kada će se njih dvije zagrliti, a ona će joj pokazati crtež koji je napravila toga jutra. A onda je opet postojao samo leptir i žuta drvena bojica koja lagano šušti po papiru, oprezno, da ne pređe preko rubova. Dok je na vrhu jezika osjećala okus vanilije, Julija je bila sretna. Bila je sretna onako čisto i intenzivno kako čovjek bude sretan samo kada za to i nema nekog velikog razloga, kao, recimo, u trenutku kada u ranom poslijepodnevu mladog proljeća osjeti okus svog prvog sladoleda te godine. Lagano je koračala kroz park, djeca su se spuštala niz tobogane, zaljubljeni tinejdžeri sjedili na klupama, brujao je promet, a visoko nad krošnjama sunce je žute stolice vrtuljka pretvaralo u bljeskove poput onih na fotoaparatu, kao da netko jako dobro zna da ovaj dan zauvijek treba zabilježiti, brižno spremljen i stisnut između listova bilježnice spremljene u zaključanu ladicu čiji ključ imaš samo ti. "Zagrlit ću je, poljubit ću je, uzet ćemo se za ruke i onda idemo na vrtuljak...Nije važno što nije subota...idemo na vrtuljak, zagrlit ćemo se i smijat ćemo se i ona će veselo vikati kada budemo skroz visoko, kada ispod nas bude cijeli grad i cijeli svijet..." S proljetnim osmijehom na licu, Julija je skrenula u uličicu koja je vodila prema vrtiću. Dok ga je čekala, Ana je nervozno pokušavala listati knjigu iz geografije, a onda je odustala, spremila je u torbu i duboko udahnula. Trg je bio pun ljudi, a iza nje, s velike livade lagani je povjetarac nosio miris ivančica. Ana je pomislila kako nalikuje na miris kamilice i pitala se da li bi se on smijao da mu to kaže. A onda ga je ugledala i ustala je s klupe, dok joj je srce ubrzano lupalo. Trenutak nakon što je Saša udario loptu, Igor se bacio u lijevu stranu. Izbio je loptu vršcima prstiju i pao u prašinu. Dok je dlanovima udarao po smeđim samtastim hlačama i čistio prašinu, djevojčice su preskakale lastiš. Neki čovjek zastao je pored zebre da propusti grupu djevojaka koje su se vraćale iz gimnazije, u trgovini je blagajnica sporim pokretima otkucavala cijene, red nije bio prevelik i ljudi su strpljivo čekali...voda se sklopila iznad dječaka nakon skoka u bazen, pas je vrtio repom kada je začuo poznati zvuk automobila u dvorištu, par se samo malo pognuo kako bi prošao ispod savijene kestenove grane, a on je krišom pogledao u njene grudi...žena na biciklu zastala je kod rubnog kamena, sišla i onda umorno i uspuhano podigla prednji kotač na pločnik, ljudi su hodali, vozili automobile, pušili, sjedili, nepomično gledali u neku točku, smijali se, bili nervozni, žurili... Igor je posljednji put udario dlanovima po prašnjavim hlačama i pogledao ih zadovoljno. Djevojčice su preskakale lastiš. A Jelena je ispružila prst i rekla: - Autobusi. Par trenutaka kasnije, beskrajnu tišinu remetilo je samo disanje ukipljenih ljudi i tiho brujanje žutih autobusa. Da je bio veći i da je pronašao valjani razlog za to, Igor bi sjeo na klupu, satima gledao u cestu i nabrojao 1.100 autobusa. Te, 1986. godine...na velikom bočnom zidu stare kuće preko puta Gimnazije nacrtan je veliki Zagi s repom u duginim bojama...Zagreb i Hrvatska spremali su se za Univerzijadu...golom Igora Milanovića u posljednjoj sekundi, jugoslavenska vaterpolo reprezentacija postala je prvak svijeta u Madridu...umro je Borges...u Meksiku je Maradona odveo Argentinu do naslova prvaka svijeta u nogometu...ubijen je Olaf Palme...poginuo je Cliff Burton...Amerika je napala Libiju...a kod Jablanice su poginuli Dražen Ričl i Aljoša Buha. I dogodila se černobilska katastrofa. Roditelji nas par dana nisu puštali van u strahu od radioaktivnih oblaka, ljudi su se pitali smiju li jesti salatu i voće, a 3 kilometra od nuklearnog reaktora, 50.000 ljudi ušlo je u žute autobuse u evakuaciji koja je trajala samo nekoliko sati. Ostao je samo grad Prypiat, koji i danas, preko 20 godina nakon katastrofe, izgleda isto. U vrtiću su dječji crteži, nad krošnjama je zaustavljen vrtuljak sa žutim stolicama, snijeg pada na klupe, na prozorima lelujaju zavjese, u proljeće trg zamiriši na ivančice i nekome bi se možda učinilo kako taj miris nalikuje na kamilicu.    I, iako pust, noću živ je naš grad Dok naši snovi lebde nad njim Poput oblaka (Lyubov Sirota) Ili bi, barem, nekom zamirisalo, kada bi nekoga bilo. Razina radijacije u Prypiatu još više od 300 godina neće omogućavati život na tom mjestu. Pala je, ipak, dovoljno da je moguća kratka posjeta. Kaže se da nema stanovnika Prypiata koji je još živ, a da nije posjetio grad. Jer, u redu je otići od djetinjstva, zakopati ga kao škrinjicu na mjestu za koje samo ti znaš i znati, uvijek znati, da je tamo. Ulica koja miriše na kolače s jabukama, klupa s urezanim tvojim imenom, rijeka koja miriše kao i sve ostale rijeke svijeta osim one jedne male nijanse koju ti prepoznaješ. U redu je otići od djetinjstva, ali nije lako znati kako se nikada nećeš moći vratiti. Bilo bi utješno vjerovati kako će za 300 godina u Prypiatu netko opet živjeti i netko ga opet voljeti. Možda zato što i gradovima treba ljubav, a možda sasvim malo i zbog Julije i njenog grafita na fasadi obrasloj bršljanom. Bilo bi utješno vjerovati i kako će možda nekome, negdje i nekad, grafit "Oprosti mi, moj rodni grade", usred golemog napuštenog grada...nešto značiti. Bilo bi to utješno, jer ponekad i nama treba utjeha i nada kako će jednom sve biti onako kako je i zamišljeno da bude.  Prypiat - prije, za vrijeme i nakon katastrofe: http://www.youtube.com/watch?v=p7HYNMXLpVA Prypiat 20 godina kasnije: http://www.youtube.com/watch?v=P4cDD69cTlM |
- 13:35 - Komentari (45) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||