Marketing
Vrata
(autor fotografije je Branko Rožman)
Jednom sam izlazio iz bolnice, bio je vjerojatno četvrtak, jer samo te četvrtak može iznenaditi svojim sivilom, nekim drugim danima to je definicija, ali u četvrtak te doista preplavi to tmurno nebo, tanke naslage blata uz rubni kamen, hrpice prljavog snijega na raskvašenoj, blatnjavoj i razgaženoj travi, golo i mokro drveće, para u zraku i crni dim iz auspuha starog autobusa.
Od četvrtka nekako očekuješ barem malo sunca, ne ovo.
Uglavnom, autobus se spremao da krene i nisam znao kreće li prema gradu ili u drugom smjeru, prema maloj trošnoj kućici s tri stanovnika koja se zove Duga Resa.
Onako u žurbi, izgledajući najgluplje što sam uopće i mogao, jer niti sam hodao niti sam trčao, upitao sam djevojku na stanici prema kuda ide autobus.
Nasmijala se nekako neopisivo prekrasno i odgovorila (za sakupljače besmislenih podataka: išao je za grad).
U tom autobusu bio sam užasno zaljubljen u nju i to je jedno od onih polusatnih zaljubljivanja koja su se događala uvijek, čak i kada bih istovremeno bio i jako zaljubljen u nekoga "za pravo", bilo sretno, bilo nesretno.
Jedina iznimka je Marija.
U nju se cijelog života zaljubljujem na pola sata.
A...bila je subota navečer, a to nije kao četvrtak. Od subote navečer možeš očekivati doista sve, pa i mokre pločnike, maglu i neki posve osobit karlovački mrak, dok jednostavno stojiš ispred KiK-a, tako da udahneš malo zraka i tako da jednostavno promatraš grad koji bi mogao promatrati cijeli život s ovog mjesta, čak i u njegovim najgorim izdanjima.
Iza tvojih leđa čuje se muzika, čuje se žamor, smijeh i zveckanje pivskih flaša, a ispred tebe ponekad je tišina, a ponekad grupe ljudi koje idu u nekim svojim smjerovima.
Konkretno te subote navečer, dva srednjoškolca prelaze preko trga, jedan se iznenada i bez pravog povoda izdere "Gademz Karlovac!" i to ti izmami osmijeh na lice.
Onda iz uličice dolazi ona. Ne budeš nervozan, niti išta slično, samo se pogledate, onako kako se uvijek pogledate, ona ulazi unutra, a ti ostaneš još malo na zraku, otpuhuješ posljednje dimove cigarete i gledaš u grafite, ispucalu fasadu, mračne prozore i komadiće stakla razmrvljene i mokre od kiše.
"Samo je jedan grad", kaže veliki grafit na bočnom zidu Veleučilišta i opet se osmjehneš i siguran si da ćeš kada uđeš unutra reći Gademzima koliko ti je zapravo drago što svi skupa postojite na istom mjestu i u istom trenutku.
Naravno, ne kažeš im to, jer nije ti cilj da te zovu EmoHippieGay.
Ulaziš...
(zapravo ne ulaziš odmah. nije ni pola sata preko ponoći a gazda je zaključao vrata. lupiš nogom po drvenom dijelu, gazda dolazi, vrata se otvaraju, "koji je tebi kurac", izgovarate obojica u isto vrijeme, nasmijete se...blabla...unutra si, uglavnom)
Marija je leđima naslonjena na zid i izgleda kao da je pod...razmišljaš neko vrijeme kako znaš baš puno riječi, ono, nije normalno koliko ti riječi znaš i to je baš kul, ali evo baš ne znaš što je dovraga to na što sad misliš, da li svod, da li luk, da li nešto treće, neka riječ koja je sigurno superkul i jedino ti je ne znaš, dok je svi ostali u trenucima dokolice rado izgovaraju i sretni su jer je to baš super riječ.
Uglavnom, izgleda kao da je na velikim vratima iznad kojih je to što ne znaš kako se zove i to ti je poprilično nevjerojatno, jer svaki put kada se zaljubiš u Mariju na pola sata ti razmišljaš da ste upravo na takvim vratima, upravo na onakvim kakva su gore na fotografiji.
I dok izmjenjujete još jedan pogled, odlaziš u drugi dio birca i već znaš o čemu ćeš razmišljati.
O tim vratima, o Mariji kojoj ništa drugo na svijetu ne bi tako savršeno odgovaralo kao da pomalo pognute glave stoji na jednoj strani ulaza, naslonjena na stari i popucali zid s jednom nogom na povišenom dijelu, a drugom na zemlji, dok ti stojiš na drugoj strani i dok jednostavno pričate dok s jedne strane dopire miris haustora, hladan, samo malo, jedva primjetno ustajao...miris haustora, hladnoće, jabuka u nečijem podrumu...a s druge strane je nenadjebivo proljeće i park i miris cvijeća, lišća i sitnog bijelog kamenja na stazama u šancu.
I poslijepodne je, ne može biti ništa drugo nego poslijepodne, dok stojite i pričate i osjećate se jednostavno dobro.
Samo ponekad nije proljeće. Nego je zima i baš ovakva večer, s malo magle, s mokrim ulicama, vratima tamnim od vlage i s Marijom koja nekako neopisivo simpatično uvlači ruke u vlastite rukave.
Ovaj put šutite i jednostavno ste tamo.
Kada se zagrlite, vrat joj miriše točno onako kako si i mislio da miriše.
Post je objavljen 13.01.2008. u 11:57 sati.