Čarobni brijeg

Šarena se svjetla cereću s mokrog pločnika.

Drveni je brod nasukan na spaljenoj travi. Neboderi su nagriženi, polupanih prozora. Crne riječi kaplju u mlaku ...

Okrenula je novu stranicu bilježnice.

Nije bilo sumnje. Od kada se zaljubila, znala je da je ova ljubav nesretna, da s njim neće doživjeti uzlet u duetu.

Znala je, jer nije prestala pisati.

Sunce ne volim.

Ljeti, mislim. Peče me i pregrijava. Na kraju mi ostavi alergiju. Osim toga žmirkam jer mi se gura s gornje strane ruba sunčanih naočala. U kafiću uvijek tražim hlad ili bar klimu. Ujutro spavam, noću sam često dugo budna. To sve me ne čini vampiricom :)

Snijeg volim.

Zimsko sam dijete, pahulje su bijele i razigrane, padaju iz sivog neba i popravljaju opći depresivni dojam. Volim šetati po svježe napadanom tepihu, razgrtati hrpice vrhovima čizama. Da imam dvorište, imala bih i snjegoviće; barem one od vrtnih patuljaka po kojima napada snijeg. Čak me ni bljuzga ne smeta. Zrak ipak miriši drukčije zimi.

Kiša? Ne znam.

Pada, ne pada, često niti ne primijetim. Kao danas. Osim ako zaboravim kišobran pa mi frizerka posudi svoj do auta. A pjesama o kiši je mnogo više nego pjesama o snijegu; što veselih (Madonna, recimo, pa onda Singing in the rain ...), što ljutih (I can't stand the rain... Rain, rain, go away...), pa i tužnih (Bježi kišo s prozora...). A mene kiša ne dodiruje.

Uvijek postavljam previše pitanja. Najčešće ne dobijam odgovore. Jednom, davno, čula sam rečenicu koja me prati od tada: "Kad bismo stajali zajedno dovoljno dugo na kiši, možda bih i smislio odgovore na tvoja pitanja".

Nemam nikakav odnos prema kiši.

Čekam.

Započeo si to šalom tamo davno u jesen, a ona je to ozbiljno shvatila. Nije li to smiješno? Ma, naravno, smijem se i ja, mada, opet, nosila je to ona punih devet mjeseci, gradila, pazila i mazila, i sad je tu, mirišljavo i okupano, umotano u najmekše korice i dizajnerske trikove, djetešce, njezino i ... da, tvoje.

Možda i nisi baš mislio ozbiljno, ali, dogodilo se. Rodilo se. Tu je. Neka znaš bar, kad već nema alimentacije ili još većih zahtjeva. Nešto je, ipak, od vas ostalo, mada to baš nije ono što je ona zamislila.

Uh, pisala bi ona, pisala, stotine stranica o svemu, znam da bi mogla. Odavno nema više pitanja za tebe, jer zna odgovore na svako moguće. Osim jednog. Zašto, zašto si vas se tako lako odrekao? Ne mogu to shvatiti, ni racionalno, ni emotivno, ni intuicijom. Ovo pismo nije to pitanje. Nemam ga pravo postaviti. Nemam pravo na odgovor. Ovo pismo je samo izvod iz matične knjige. Dokument o jednom vremenu. Patetična pjesma o pjesmama.

Ipak, poslat ću ga. Mislim da je to zdravije nego pohraniti u ladicu i kakav skriveni pretinac hard diska. Za njezino zdravije, naravno. Tebi neće previše značiti, neće te boljeti, neće te smetati. Dopustit ćeš mi, dakle, da budem malo sebična umjesto nje, zar ne? Uostalom, nisi morao čitati, jel'da?

A šuma lijepa, jesenja. Na sve boje našarana. Što na granama se još drži, što pod nogama razigrano šušti. A svjetla, sunca već crvenkastoga, u obilju. Kroz rijetke hrastove grane zlatom boja Leonu put. Leon skakuće, cokulom razmiče brdašca opaloga lišća. Traži Leon večeru. Nešto da pod pečenje pristavi. Gomolj ili vrganj. I lisičice bi ga razveselile.

Sunce gasne, glad se glasa iz Leonovog trbuha. Okreće se, vraća prazne košarice. Zna Leon put. Kroz šumu ga vodi srce. Ni staza mu ne treba. Vratio bi se kolibici i zavezanih očiju. Mnogo puta se već noću vraćao s punim zamkama.

A mjesec noćas sjeva ljuto, podbuhlo lice. Gura se među granama, srebro lije po bojama na zemlji. Leon zviždi veselu pjesmicu. Misli da već osjeća u nozdrvama miris pečenog buta iz kolibe.

Kadli mjesec namigne oblačićem preko punog lica. Leon protrne, kao ledom da ga niz leđa bude. Učini mu se da se šuma zaljuljala; da je zemlja poskočila, da ga smrt zaskočila. Promijenila se stabla, sad se naginju na druge strane. Leon ubrza korak. Ne voli on ove čudne noći; trebao je ostati kraj peći, iza dobro zabrtvljenih vrata. Požali glad, prokle proždrljivost što ga s večeri u šumu odvela.

A iza hrastovog debla pukne mu prizor na čistini, okupan maglicom i mjesecom. Sagne se Leon, sakrije u žbunje. Nisu ovo čista posla. Na sredini vrtlog u bijelo odjevenih dugokosih vila, što im tanke nožice ni zemlju ni lišće ne dodiruju. Vrte se, zamahuju kosama, grlenim smijehom se dozivaju.

Leon sluša pjesmu vilinskog kola. I zna. Priča se po selu tko vrzino kolo u noći velikog mjeseca na kakvoj čistini ugleda, nikad se više ne vraća. Leon čvrsto steže hrast, prsti mu koru već lome, jer od mjesta maknuti se više ne može. Nada se, ipak, da ga vilene nisu čule, da će otplesati i nestati među rijetkim granama.

A vile lete, lepršaju, rastaču se i spajaju pred Leonovim očima. Zavodljive, mirisne i sanjive. Zovu ga pjesmom te šumske sirene i Leonovi zgrčeni prsti popuštaju koru. Leon se pridiže, već odiže od zemlje i leti, leti vilama u kolo.

Ne misli više ni na selo, ni pečenje, ni na ruse kose medene, što ga čekaju na kraju sela. Ne zna Leon ništa više, samo pjesmu slijedi, ples i kovitlanje bijelih skuta nad zemljom. Ne zna Leon da ples će jutrom završiti, da će vilovite nestati i da će se on probuditi, sam, posve sam, u istoj šumi, nedaleko sela.

A proći će sto godina u toj jednoj Leonovoj vrzinoj noći.