Započeo si to šalom tamo davno u jesen, a ona je to ozbiljno shvatila. Nije li to smiješno? Ma, naravno, smijem se i ja, mada, opet, nosila je to ona punih devet mjeseci, gradila, pazila i mazila, i sad je tu, mirišljavo i okupano, umotano u najmekše korice i dizajnerske trikove, djetešce, njezino i ... da, tvoje.
Možda i nisi baš mislio ozbiljno, ali, dogodilo se. Rodilo se. Tu je. Neka znaš bar, kad već nema alimentacije ili još većih zahtjeva. Nešto je, ipak, od vas ostalo, mada to baš nije ono što je ona zamislila.
Uh, pisala bi ona, pisala, stotine stranica o svemu, znam da bi mogla. Odavno nema više pitanja za tebe, jer zna odgovore na svako moguće. Osim jednog. Zašto, zašto si vas se tako lako odrekao? Ne mogu to shvatiti, ni racionalno, ni emotivno, ni intuicijom. Ovo pismo nije to pitanje. Nemam ga pravo postaviti. Nemam pravo na odgovor. Ovo pismo je samo izvod iz matične knjige. Dokument o jednom vremenu. Patetična pjesma o pjesmama.
Ipak, poslat ću ga. Mislim da je to zdravije nego pohraniti u ladicu i kakav skriveni pretinac hard diska. Za njezino zdravije, naravno. Tebi neće previše značiti, neće te boljeti, neće te smetati. Dopustit ćeš mi, dakle, da budem malo sebična umjesto nje, zar ne? Uostalom, nisi morao čitati, jel'da?
Post je objavljen 28.11.2006. u 08:22 sati.