Čarobni brijeg

Sunce ne volim.

Ljeti, mislim. Peče me i pregrijava. Na kraju mi ostavi alergiju. Osim toga žmirkam jer mi se gura s gornje strane ruba sunčanih naočala. U kafiću uvijek tražim hlad ili bar klimu. Ujutro spavam, noću sam često dugo budna. To sve me ne čini vampiricom :)

Snijeg volim.

Zimsko sam dijete, pahulje su bijele i razigrane, padaju iz sivog neba i popravljaju opći depresivni dojam. Volim šetati po svježe napadanom tepihu, razgrtati hrpice vrhovima čizama. Da imam dvorište, imala bih i snjegoviće; barem one od vrtnih patuljaka po kojima napada snijeg. Čak me ni bljuzga ne smeta. Zrak ipak miriši drukčije zimi.

Kiša? Ne znam.

Pada, ne pada, često niti ne primijetim. Kao danas. Osim ako zaboravim kišobran pa mi frizerka posudi svoj do auta. A pjesama o kiši je mnogo više nego pjesama o snijegu; što veselih (Madonna, recimo, pa onda Singing in the rain ...), što ljutih (I can't stand the rain... Rain, rain, go away...), pa i tužnih (Bježi kišo s prozora...). A mene kiša ne dodiruje.

Uvijek postavljam previše pitanja. Najčešće ne dobijam odgovore. Jednom, davno, čula sam rečenicu koja me prati od tada: "Kad bismo stajali zajedno dovoljno dugo na kiši, možda bih i smislio odgovore na tvoja pitanja".

Nemam nikakav odnos prema kiši.

Čekam.