Čarobni brijeg

pobjegla mi je zlatna ribica.
znate, ona kojoj je pamćenje deset sekundi?
što lepeće dugim zlatnim perajama
i privlači vam pogled s druge strane sobe?

ne, ne mislim na onu što tri želje ispunjava.
niti na onu što je progutala zaručnički prsten.
ni na Nema, znatiželjnog, hrabrog.

moja se ribica presijavala pod svjetlom halogenki,
kroz boje duge i brilijantni bljesak na kišnoj ulici.
otplivala je niz sunčevu rijeku.
ne navraća više, valjda je zaboravila put.
nadam se.

ako joj je ikada i bilo dobro u mojem akvariju.

nagnula se nad moje lice. njezina duga, sjajna, potpuno ravna, gavranska kosa klizi svuda oko sitnog, blijedoputog lica. bljesak sunčeva odraza s crne zjenice kroz ukošene proreze polusklopljenih kapaka.
to je sve što vidim, jer sklapam oči i puštam dodiru da preuzme kormilo.

prvo čujem udah i produženi izdah na mom vratu. onda osjećam tanke, male usne na obrazu. pa na usnama. dodir je lak, nježan, treperavi leptirić. pritišćem svoje usne jače i približavam uzdrhtalo tijelo bliže.

ruka mi se zaustavlja na golom ramenu. i ne staje, sve dok u dlan ne klizne mala, čvrsta dojka, što se podiže i spušta ubrzano, u ritmu sa sve bržim disanjem. ispružila se, napokon, posve, kao da je ravna moj dlan, koji se spuštao sve niže po blagim baršunastim brežuljcima.

otvorila sam oči.

za tren, ugledala sam, valjda u poslijednjem trenu prije buđenja, to istočnjačko, mladoliko, bijelo tijelo ispred sebe.

moj popodnevni san.

i sad me muči odgovor na pitanje iz naslova :)

dvije osnovne emocije su ljubav i strah.

o ljubavi sve znate. ili ćete znati. svima to želim.
mnogi će spoznati i strah. efekti straha su zavist, ljubomora, ironija, povlačenje, bježanje, agresija, pretjerana obrana ... ma, ima toga mnogo.

ali ljubav ima neke, na prvi pogled nepovezane, alatke protiv straha. osobno koristim znatiželju, pristojnost i upornost. a jednom, nakon uporne i pristojne potrage, kroz koju me vodi znatiželja, a jednom kad prikupim te važne, najvažnije podatke koji su nedostajali ... onda znam.

i strah nadamnom gubi svu moć. sve legne na svoja mjesta i ravnoteža se uspostavi. umukne znatiželja i pjeva mi mir.

i pri tome posljedice, hoće li ishod biti povoljan ili nepovoljan po mene, uopće nisu bitne.

gotovo je. znam.

next?

a što ako su njih dvoje najbolje što im se ikada i što će im se ikada dogoditi?

znam, neki drugi dan reći ću:
da je tako moralo biti;
da se nisu zaslužili;
da tko zna zašto je baš tako dobro;
da je dovoljno drugih riba i tramvaja na svijetu.

ali, danas ja nisam ja.
danas sam ona crnka iz reklame,
ona s ljubičasto-plavom ogrlicom od leptira,
ona što sa svojim parom skače s vrha nebodera kao delfin,
ona što bosom nogom uznemiruje površinsku napetost čiste izvorske vode.

and I could do with a little divine intervention now. thank you.