Čarobni brijeg

Prekosutra. Još par sati, pa sutra.

Ovakav je plan:

- siđem do plaže, skinem sandale, sjednem
- jedno stopalo uronim u plavo i mokro
- drugo naslonim na sivo i suho, tvrdo
- okrenem se prema usijanom i žutom na nebu
- skinem šešir da mi kroz kosu protrči vjetar

Sva četiri elementa na koži. Bijeloj od zime i ispranoj od kiša.

Kad se spoje kroz mene, poteći će smrznuta duša.

A kamo? To je neki sasvim drugi plan.

Vršak jezika klizi glatkim, a opet neravnim, površinama i dodiruje oprezno namreškano nepce. Iglice i trnci razlijevaju se sredinom trzavog mišića.

Anestezija popušta.

Svakom minutom sve više osjećam. I svake se sekunda iznova pitam želim li to ili ne. Usnice su natečene, nabubrene kao boksačke nakon deset rundi. Ali, pogled u ogledalo otkriva posve normalno lice. Moj je živac bio prevaren, umrtvljen.

Sad se budi i buni.

A bol se ne razlijeva, ne bubnja, ne prži. Bol je sveprisutna. Ispunjava mi mirno cijelu lubanju i čeljust. Kao jezero rastaljenog metala. Bez valova, bez mreškanja.

Samo neumjesna, neupitna, neumoljiva bol.

I znam da je gotovo i da će jednom prestati. Znam. No, baš kao i taj živac, moja je svijest anestezirana bolom. Iz ovog užarenog grotla samo će ovih par riječi kroz prste procuriti na tipke.

Ali, moj je osmijeh ponovo blistav.

Da je ljubav izbor, tko bi ikada izabrao takvu izuzetnu bol?

Reče to jučer u filmu scenarist srcem kraljevske konkubine u trenutku kad ona bježi iz harema i bira sigurnu sramotu i smrt zbog onog kojeg voli. Naravno da su ih oboje osudili i smaknuli, no izrazi su njihovih lica ispred krvnikove sablje živopisno prenijeli poruku: vrijedilo je.

Znam, postoje ljudi kojima gornje pitanje uopće nije pitanje, već glupost. I divim im se, s jedne strane, jer imaju instrument s kojim takve dileme treptajem oka šalju na smetlište.

Znam isto da idealisti, kao ta nesretno zaljubljena djevojka iz filma, neće potrošiti ni trena ne žaleći što su izabrali bol. Povremeno, i na određeno vrijeme, taj izbor im opravda zemlja koja se pomakne pod stopalima.

Mi ostali, koji nismo zauzeli strane (još, a možda nikad ni nećemo), patit ćemo se (više nego zbog boli) dilemom tog izbora, odlukom o predavanju ili suzdržanosti, o sigurnom terenu ili skoku punom vjere. O želji da, nekom čudnovatom izravnom linijom preko kvantnih razina, saznamo preciznu količinu vremena, ljubavi, pažnje, koja se isplati uložiti u svoju posebnu osobu.

I shvatit ćemo točan odgovor, u bljesku intuicije, tek sekundu prije kraja.