Vršak jezika klizi glatkim, a opet neravnim, površinama i dodiruje oprezno namreškano nepce. Iglice i trnci razlijevaju se sredinom trzavog mišića.
Anestezija popušta.
Svakom minutom sve više osjećam. I svake se sekunda iznova pitam želim li to ili ne. Usnice su natečene, nabubrene kao boksačke nakon deset rundi. Ali, pogled u ogledalo otkriva posve normalno lice. Moj je živac bio prevaren, umrtvljen.
Sad se budi i buni.
A bol se ne razlijeva, ne bubnja, ne prži. Bol je sveprisutna. Ispunjava mi mirno cijelu lubanju i čeljust. Kao jezero rastaljenog metala. Bez valova, bez mreškanja.
Samo neumjesna, neupitna, neumoljiva bol.
I znam da je gotovo i da će jednom prestati. Znam. No, baš kao i taj živac, moja je svijest anestezirana bolom. Iz ovog užarenog grotla samo će ovih par riječi kroz prste procuriti na tipke.
Ali, moj je osmijeh ponovo blistav.
Post je objavljen 11.07.2006. u 20:52 sati.