A šuma lijepa, jesenja. Na sve boje našarana. Što na granama se još drži, što pod nogama razigrano šušti. A svjetla, sunca već crvenkastoga, u obilju. Kroz rijetke hrastove grane zlatom boja Leonu put. Leon skakuće, cokulom razmiče brdašca opaloga lišća. Traži Leon večeru. Nešto da pod pečenje pristavi. Gomolj ili vrganj. I lisičice bi ga razveselile.
Sunce gasne, glad se glasa iz Leonovog trbuha. Okreće se, vraća prazne košarice. Zna Leon put. Kroz šumu ga vodi srce. Ni staza mu ne treba. Vratio bi se kolibici i zavezanih očiju. Mnogo puta se već noću vraćao s punim zamkama.
A mjesec noćas sjeva ljuto, podbuhlo lice. Gura se među granama, srebro lije po bojama na zemlji. Leon zviždi veselu pjesmicu. Misli da već osjeća u nozdrvama miris pečenog buta iz kolibe.
Kadli mjesec namigne oblačićem preko punog lica. Leon protrne, kao ledom da ga niz leđa bude. Učini mu se da se šuma zaljuljala; da je zemlja poskočila, da ga smrt zaskočila. Promijenila se stabla, sad se naginju na druge strane. Leon ubrza korak. Ne voli on ove čudne noći; trebao je ostati kraj peći, iza dobro zabrtvljenih vrata. Požali glad, prokle proždrljivost što ga s večeri u šumu odvela.
A iza hrastovog debla pukne mu prizor na čistini, okupan maglicom i mjesecom. Sagne se Leon, sakrije u žbunje. Nisu ovo čista posla. Na sredini vrtlog u bijelo odjevenih dugokosih vila, što im tanke nožice ni zemlju ni lišće ne dodiruju. Vrte se, zamahuju kosama, grlenim smijehom se dozivaju.
Leon sluša pjesmu vilinskog kola. I zna. Priča se po selu tko vrzino kolo u noći velikog mjeseca na kakvoj čistini ugleda, nikad se više ne vraća. Leon čvrsto steže hrast, prsti mu koru već lome, jer od mjesta maknuti se više ne može. Nada se, ipak, da ga vilene nisu čule, da će otplesati i nestati među rijetkim granama.
A vile lete, lepršaju, rastaču se i spajaju pred Leonovim očima. Zavodljive, mirisne i sanjive. Zovu ga pjesmom te šumske sirene i Leonovi zgrčeni prsti popuštaju koru. Leon se pridiže, već odiže od zemlje i leti, leti vilama u kolo.
Ne misli više ni na selo, ni pečenje, ni na ruse kose medene, što ga čekaju na kraju sela. Ne zna Leon ništa više, samo pjesmu slijedi, ples i kovitlanje bijelih skuta nad zemljom. Ne zna Leon da ples će jutrom završiti, da će vilovite nestati i da će se on probuditi, sam, posve sam, u istoj šumi, nedaleko sela.
A proći će sto godina u toj jednoj Leonovoj vrzinoj noći.
Post je objavljen 27.11.2006. u 14:19 sati.