/
ponedjeljak, 21.02.2011.
Gadgeti
ponedjeljak, 21.02.2011.
Gadgeti
|
"Taj mobitel još postoji? To još radi?!" Slične uzvike oduševljenja čula sam puno puta, zadnji put u ovaj petak. Prvih desetak puta nisam reagirala, sada se već osjećam stvarno uvrijeđeno. Da, moj mobitel je bio hit prije ravno 11 godina, pa što? Još je dobar i ne treba mi drugi. Može zvat, može slat smsove, možeš mu skladati ton zvona. Ima i Zmiju. Baš je fora. Ako mu se , nedajbože, nešto dogodi, sigurno neću uzeti Iphone. Niti preklopni. Klizni su mi okej. Ali mora imati tipke. Ne dolazi u obzir bilo koji s touch screenom. Na tome ne možeš ništa učiniti brzo. Trebali bi mi tjedni samo da ga savladam. Facebbok je zlo i ne treba mi pristup njemu sa Sljemena, trajekta i iz busa na Maslenici. Ne treba mi ni mp3 player jer sam ga ukrala Piano manu. Fotić već imam. Diktafon imam. Znači, ne treba mi! Čvrsta i postojana u svom uvjerenju, kao frizura Heidi Klum u reklami, bila sam sve dok Delboy nije vrisnuo "Ne mogu te više gledat! Uzmi ovaj!" i pod prijetnjom raskidanja prijateljstva u ruke mi ugurao smarthpohne, kabel, slušalice, bateriju, extra slušalice i extra bateriju. Bila sam zatečena. Kako su gadgeti Delboyu ipak struka, pomirila sam se sa sudbinom i obećala si da ću ga isprobati na tjedan dana. Drugog dana trebalo mi je svega pet-šest pokušaja da napišem i posaljem sms. Još jedno dva dana iza toga imala sam problema sa scrollanjem. Tri dana nakon toga išla sam na tekmu i ostala začuđena krasnim fotografijama pokretnih meta koje sam snimila u polumraku. Počeo mi se opasno sviđati taj mobitel. Prvi živčani sloma doživjela sam pokušavajući izvaditi slike s njega. Kabel? Pc suite? Bluetooth? Yeah, whatever. Niš nije radilo. Srećom, svega tjedan dana nakon toga Mirni Zagrepčanac i Delboy su mi dali još aksesorija za gadget. Micro karticu, adapter, čak i službenu antigrebnu foliju za ekran. Sad ga nosim posvuda. Slušam radio dok šetam ili se vozim busom. Fotkam po muzejima. Jako se lijepo slažemo. Stari mobitel koristim i dalje, al nemojte to reći Delboyu. |
- 17:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 16.02.2011.
Djeca
|
Približava se. Neminovan je. Izluđuje me. Već godinama ga se grozim. Nema mi spasa!!! To je dan čuvanja djeteta. Zgrožena sam. Ne znam s djecom. Nisam se s njima družila ni kad sam bila dijete. Bojim se buke, tjelesnih izlučevina i hiperaktivnosti. Ideje hranjenja,igranja, spavanja i davanja lijekova me već danima opsjedaju. Godinama su mi govorili da će se to dogoditi, ali ja sam se nadala da će me ipak zaobići ta muka. Mislila sam, zaboravit će, naći će dadilju, ima drugih ljudi... Odupirala sam se koliko sam mogla. Dogodit će se to sutra. Ne znam hoću li moći spavati. Samo sati me dijele od te teške odgovornosti. Nemam nikakvog iskustva, znanja ni vještina koje mi mogu pomoći. Živci su mi ispilani već neko vrijeme, a majčinski instinkt upali se samo kad su u pitanju bebe s krznom. Zašto ja???? Argh. Help!!! |
- 22:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 07.02.2011.
Kino
|
Kao srednjoškolka redovito sam išla u kino. Znala sam točno što i kad dolazi i pažljivo proučavala na Imdb i Rotten Tomatoes sve ono što je igralo u isto vrijeme, a između čega se nisam mogla odlučiti. Prioriteti su bili jasni- Ewan McGregor,John Cusack(kasnije i Clive Owen), a zatim marenda za školu. SF, krimić i drama, a komedija i ljubići na kraju liste. Dan za kino je bio ponedjeljak, jer je tada bio popust, pa se umjesto 25 plaćalo 20 kuna za kartu. Kad sam krenula na faks počela sam se družiti s čudacima koji su imali sličan ukus, pa sam odjednom imala društvo i za crtiće i za mjuzikle i za pirate. Lijepo novo kino u disku blizu moje kuće otvorilo se i zatvorilo, disko je propao, a ja sam ostala ucviljena. Na prvom pravom poslu besplatno sam gledala uglavnom filmove koje bih pogledala tek na pustom otoku, nakon nekoliko godina durenja i dobacivanja ružnih pogleda dvd playeru. Nije bilo spasa, ulazilo je u opis posla. Eh,da, sve sam te filmove gledala, božemioprosti, u multipleksu. Nakon nekog vremena to mi se čak počelo sviđati. Nakon još nekoliko dobrovoljnih posjeta kinu prijatelji iz kvarta odjednom su nabavili televizore ogromnih dijagonala i počeli s nelegalnim projekcijama, a ja sam mogla svako toliko užicati dovoljno vremena na tuđem kompjuteru da si skinem nove i stare filmove koji su me zanimali i gledam ih vikendom ili na godišnjem. Doma su se otvorila još dva kina (!), a ja sam ovdje u Glavnom gradu sa sve višim standardom postajala sve škrtija i škrtija. 30 kuna za kartu? Ne dolazi u obzir. Radije ću se strpiti 2 mjeseca.... zapravo, daj ti meni odmah i nedovršenu verziju Woolverinea i cam rip Scotta Pilgrima pa da vidimo jel to čemu.... (nedovršena verzija sasvim dobra, cam rip toliko užasan da sam odustala od gledanja dok nije izašao dvd rip) Što stiže u kino i kada i kako je prošlo na box officeu pratim slabo. I tako je to išlo dok pretprošlog tjedna nisam u trenu odlučila da ću otići u pravo kino u centru grada i pogledati film koji možda i nije jako dobar. Hrvatski film. (Zadnji hrvatski film za koji sam platila ulaznicu bio je Čarobnjakov šešir.) Ne samo to, čak sam povela društvo sa sobom. Kad su se svjetla u dvorani ugasila pokušavale smo se sjetiti što smo zadnje zajedno gledale (Sweeny Todd odnosno 10 000 BC) i prije koliko godina je to bilo (ne predavno). Gledale smo Lavandermana. I smijale se. Nismo požalile cijenu ulaznice. Plus, kupujmo hrvatsko,jelte. Ove subote sam opet otišla u isto kino, sva prehlađena, da ne propustim nešto dok se moji prijatelji zabavljaju. Gledala sam film snimljen po istinitoj priči,Mr.Nice, na kojeg bih inače bacila oko samo da uz prehladu imam i flat rate. Sjedila sam u pravom kinu u centru grada, koje ima štukature i srednje tvrde stolce presvučene sjajnom umjetnom kožom, a zrak je zasićen mirisom kokica. A gledatelja je bilo jedva 20. Kao da sam opet u srednjoj. Koji gušt. Ipak je to najveći ekran koji postoji. |
- 20:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
