"Taj mobitel još postoji? To još radi?!"
Slične uzvike oduševljenja čula sam puno puta, zadnji put u ovaj petak.
Prvih desetak puta nisam reagirala, sada se već osjećam stvarno uvrijeđeno.
Da, moj mobitel je bio hit prije ravno 11 godina, pa što?
Još je dobar i ne treba mi drugi.
Može zvat, može slat smsove, možeš mu skladati ton zvona. Ima i Zmiju.
Baš je fora.
Ako mu se , nedajbože, nešto dogodi, sigurno neću uzeti Iphone.
Niti preklopni. Klizni su mi okej. Ali mora imati tipke.
Ne dolazi u obzir bilo koji
s touch screenom. Na tome ne možeš ništa učiniti brzo.
Trebali bi mi tjedni samo da ga savladam.
Facebbok je zlo i ne treba mi pristup njemu sa Sljemena, trajekta i iz busa na Maslenici.
Ne treba mi ni mp3 player jer sam ga ukrala Piano manu. Fotić već imam.
Diktafon imam. Znači, ne treba mi!
Čvrsta i postojana u svom uvjerenju, kao frizura Heidi Klum u reklami, bila sam sve dok
Delboy nije vrisnuo "Ne mogu te više gledat! Uzmi ovaj!" i pod prijetnjom raskidanja
prijateljstva u ruke mi ugurao smarthpohne, kabel, slušalice, bateriju, extra slušalice i
extra bateriju. Bila sam zatečena.
Kako su gadgeti Delboyu ipak struka, pomirila sam se sa sudbinom i obećala si da
ću ga isprobati na tjedan dana.
Drugog dana trebalo mi je svega pet-šest pokušaja da napišem i posaljem sms.
Još jedno dva dana iza toga imala sam problema sa scrollanjem.
Tri dana nakon toga išla sam na tekmu i ostala začuđena krasnim fotografijama pokretnih meta koje sam
snimila u polumraku. Počeo mi se opasno sviđati taj mobitel.
Prvi živčani sloma doživjela sam pokušavajući izvaditi slike s njega. Kabel? Pc suite? Bluetooth?
Yeah, whatever. Niš nije radilo.
Srećom, svega tjedan dana nakon toga Mirni Zagrepčanac i Delboy su mi dali još aksesorija za gadget.
Micro karticu, adapter, čak i službenu antigrebnu foliju za ekran.
Sad ga nosim posvuda. Slušam radio dok šetam ili se vozim busom. Fotkam po muzejima.
Jako se lijepo slažemo.
Stari mobitel koristim i dalje, al nemojte to reći Delboyu.
Post je objavljen 21.02.2011. u 17:49 sati.