Kao srednjoškolka redovito sam išla u kino. Znala sam točno što i kad dolazi i
pažljivo proučavala na Imdb i Rotten Tomatoes sve ono što je igralo u isto vrijeme,
a između čega se nisam mogla odlučiti.
Prioriteti su bili jasni- Ewan McGregor,John Cusack(kasnije i Clive Owen),
a zatim marenda za školu.
SF, krimić i drama, a komedija i ljubići na kraju liste.
Dan za kino je bio ponedjeljak, jer je tada bio popust, pa se umjesto 25 plaćalo 20 kuna za kartu.
Kad sam krenula na faks počela sam se družiti s čudacima koji su imali sličan ukus, pa
sam odjednom imala društvo i za crtiće i za mjuzikle i za pirate.
Lijepo novo kino u disku blizu moje kuće otvorilo se i zatvorilo, disko je propao, a ja sam ostala ucviljena.
Na prvom pravom poslu besplatno sam gledala uglavnom filmove koje bih pogledala tek na pustom otoku,
nakon nekoliko godina durenja i dobacivanja ružnih pogleda dvd playeru. Nije bilo spasa,
ulazilo je u opis posla.
Eh,da, sve sam te filmove gledala, božemioprosti, u multipleksu.
Nakon nekog vremena to mi se čak počelo sviđati.
Nakon još nekoliko dobrovoljnih posjeta kinu prijatelji iz kvarta odjednom su nabavili televizore
ogromnih dijagonala i počeli s nelegalnim projekcijama, a ja sam mogla svako toliko užicati dovoljno
vremena na tuđem kompjuteru
da si skinem nove i stare filmove koji su me zanimali i gledam ih vikendom ili na godišnjem.
Doma su se otvorila još dva kina (!), a ja sam ovdje u Glavnom gradu sa sve višim standardom
postajala sve škrtija i škrtija.
30 kuna za kartu? Ne dolazi u obzir. Radije ću se strpiti 2 mjeseca.... zapravo, daj ti meni odmah
i nedovršenu verziju Woolverinea i cam rip Scotta Pilgrima pa da vidimo jel to čemu....
(nedovršena verzija sasvim dobra, cam rip toliko užasan da sam odustala od gledanja dok nije izašao dvd rip)
Što stiže u kino i kada i kako je prošlo na box officeu pratim slabo.
I tako je to išlo dok pretprošlog tjedna nisam u trenu odlučila da ću otići u pravo kino u centru grada i pogledati
film koji možda i nije jako dobar. Hrvatski film. (Zadnji hrvatski film za koji sam platila ulaznicu bio je Čarobnjakov šešir.)
Ne samo to, čak sam povela društvo sa sobom.
Kad su se svjetla u dvorani ugasila pokušavale smo se sjetiti što smo zadnje zajedno gledale (Sweeny Todd odnosno 10 000 BC) i prije
koliko godina je to bilo (ne predavno).
Gledale smo Lavandermana. I smijale se. Nismo požalile cijenu ulaznice. Plus, kupujmo hrvatsko,jelte.
Ove subote sam opet otišla u isto kino, sva prehlađena, da ne propustim nešto dok se moji prijatelji zabavljaju.
Gledala sam film snimljen po istinitoj priči,Mr.Nice, na kojeg bih inače bacila oko samo da uz prehladu imam
i flat rate.
Sjedila sam u pravom kinu u centru grada, koje ima štukature i srednje tvrde stolce presvučene sjajnom umjetnom kožom,
a zrak je zasićen mirisom kokica. A gledatelja je bilo jedva 20.
Kao da sam opet u srednjoj.
Koji gušt.
Ipak je to najveći ekran koji postoji.
Post je objavljen 07.02.2011. u 20:53 sati.