/
srijeda, 30.03.2011.
Znakovi starenja
srijeda, 30.03.2011.
Znakovi starenja
|
1. Subota popodne, idemo na večeru na drugi kraj grada. Družimo se s parovima s djecom. Znojim se od treme. Već nekoliko dana se psihički pripremam na to, ali sada, sa svakim korakom, sve sam nervoznija. Nosimo alkohol, puno alkohola. Svejedno, stajemo po putu i kupujemo slatkiše za djecu. A onda i cvijeće za domaćicu. Djelomično iz zafrkancije s klišejima, djelomično zato što nikad ne kupujemo cvijeće, a kraj nas na semaforu je stala žena s buketićem ljubičica.... Osjećam se kao da sam ispala iz kasnih 80ih ili ranih 90ih, kad se "išlo u goste". Evo, samo što nisam pokucala svojim roditeljima na vrata. Kasnije sam shvatila da je bilo bitnih razlika u "ići u goste" u odnosu na moje djetinjstvo. -Nismo kupili bombonjeru i kavu. -Ništa nismo umotali u bijeli papir, slatkiše smo predali u originalnom pakiranju-vrećici iz DMa. -Svi su nosili traperice ili trenirke. -Cvijeće je bilo u tegli, ne u buketu. -Bilo je zabavno. 2. Kradem glazbu. Predano,hladnokrvno,godinama,otkad sam dobila tu mogućnost. Imam glazbe na kile,smeta mi, posrćem preko nje, skuplja prašinu. (Većinu gratis albuma koje imam poslušala sam samo jednom. Alarmantno, zar ne?) Davno sam rekla sebi, "Nemam dovoljno para za sve ono što želim, pa demokratski neću kupovati nikog, krast ću od svih. Bruce, oprosti." Ok, tu i tamo nešto bih kupila, da se moji glazbeni bogovi ne naljute na mene. Ali rijetko. Onda su cijene cda i dvda počele padati,što je bilo zgodno,ali nisu pale dovoljno nisko. Godinama nisam kupila ništa. Prošli tjedan sam vidjela da Croatia records (od svih cd shopova) ima sniženje, masa stvari za ispod 30 kuna. I tako uđoh, kopah i...kupih cd. Domaći. Ne iz neke velike potrebe, već uglavnom iz simpatije i zato da podržim domaću proizvodnju. Pitam se što je iduće. |
- 23:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 23.03.2011.
Zeleni vikend
|
Petak 16:00 Prvi zadatak za volontere je ukrašavanje šatora i ulaza u luna park koji je ove godine susjed Patrikovom festivalu. Prije nego što počnemo zaprijete nam da ćemo se morati pred kamere za Hrvatsku uživo i odgovarati na pitanja tipa "Koliko dugo volontirate? Što očekujete večeras?" Momentalna paraliza i grašci znoja. Dok Šefica priča za kamere volonteri stoje sa strane kao ukras. Nakon nekog vremena dosadi nam čekanje pa počnemo raditi da sve stignemo obaviti prije otvorenja. Na kraju nas Vlahov i ekipa ništa ne pitaju, nije bilo vremena. 18.00 Mnogo selotepa i papira kasnije svi ukrasi su iskorišteni, a volonteri nezadovoljni. Lanjski ukrasi su bili bolji. Otvoreni smo za javnost, ljudi stižu na kapaljku. Obitelj i susjedi mi javljaju da su me vidjeli na tv-u iako uopće nisam primjetila da nas snimaju. 20.30 Prodavanje irskih antena u rakijarnici, odnosno smrzavanje vani. Prvo je bilo "pričuvaj mi šank na 10 minuta", a onda su me ostavili da se pretvorim u sigu. 21.30 Dosadilo mi smrazavnje vani pa redarim oko pozornice. Konačno se skupila gomila, uglavnom studoši. Razbacuju se na Tribute to Bijelo dugme. Frustriraju me volonteri koji ništa ne rade, a skupili su svoje službene majice. Ja hoću službenu blesavu majicu! Jedva sam ju nabavila lani! Iza 23 idem kući, da malo odspavam prije iduće smjene. Subota 12.00 Čišćenje, razmještanje klupa, puhanje balona. Opet rakijarnica. Prodaja irskih rajfova kreće. 13.15 Čovjek od Cedevite poklanja volonterima ogromni čajnik. Ide jedna kutija čaja na 4 litre vode. Samo treba naći vodu. Najiskusnija volonterka, Zmaj žena, odlazi u potragu za vodom, nalazi ju, zatim nalazi ogromnu kantu negdje drugdje i kompliciranim sustavom molbi, prijetnji i trampe, na kraju nam donosi vodu za čaj. Grijemo se na čašama čaja i proklinjemo glupost. Prelagano smo obučeni jer nam se činilo kao da će biti toplo. Čaj pojačavamo s rakijom. Ostatk smjene nekako mi je u magli. Razmišljam da se kasno navečer vratim i malo partijam, ali svlada me umor. Nedjelja Prije nego što krenem stignem čak i napraviti muffine za desert jer ručam kod prijatelja. Kad dođem pokušavam nešto malo biti korisna, ali drugi volonteri mi kažu da im rušim koncepciju. Sjedamo i brbljamo. Trampimo bonove za hranu i piće za druge proizvode. Ja čekam nastup u 14.30. Konačno je toplo, čak i sunčano, pa stojimo oko rakijarnice da bi vršili fotosintezu. Skompani s barmenom Fićom, počnemo isprobavati rakijice. Uskoro kreću intelektulani razgovori. -Kad budem imao svoju firmu, zvat će se Svemir. -Svemir. Kul. -Odlično. -A ja ću biti....direktor Svemira. -Ahahaha! -Zakon, stari. Nakon nekog vremena dolazi Glavni Irac i žali se da ga je zaštitar sinoć ne samo izbacio iz šatora jer je sjedio na pozornici, već je bio i fizički nasilan. -Kad ga vidim, gotov je. On i ja, danas na parkiralištu. Pokazat ću tom nasilniku! -Polako s tom pivom ako se misliš tući kasnije- upozoravam ga. -U pravu si. Dođi sa mnom, pazit ćeš da se ne opijem do 4 sata. Tada dolaze zaštitari. Promovirana u bebistericu, donosim piće, Colu za mene, pivo za njega. Iako se svakome tko ga je spreman saslušati žali na incident i obećaje tučnjavu kaže mi -Ne smijem se tući, izbacili bi me iz zemlje. Već imam dosje zbog tučnjava. Ovaj ožiljak zaradio sam.... I tako krene scena slična onoj iz Smrtonosnog oružja 3 . Kasnije raspredamo o poslu, životu, organizaciji festivala, karakteru poznatih osoba i o tome tko spava s kim. Prijeti da će iduće godine festival izgledati drugačije. Izjavljuje - Irski ples je samo skakutanje naokolo - Čuvaj se muškaraca koji su opsjednuti mamom i žena koje su opsjednute tatom - Hrvati su tako izluđujuće pasivni ponekad -Moraš znati što želiš u životu i krenuti prema tome U 3 sata konačno počne nastup koji sam čekala. Nakon nastupa idem na ručak kod prijatelja. Ostavljam volontere u rakijarnici. Sutradan prizanju kako volontiranje na šanku ima svojih nedostataka.   Uploaded with ImageShack.us |
- 14:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 14.03.2011.
Zeleni tjedan
|
U filmu The Yellow Bittern Liam Clancy priča o svom životu i glazbi. Bio je siromašan, volio je irski folk, otišao u Ameriku, nastupao s braćom, proslavio se. Mlatili su pare, rasprodavali koncerte, branili se od žena, putovali, pili, osiromašili, pali u prašinu, digli se. Klasična je to priča glazbenika, vidjeli ste je sigurno na filmu ili u seriji, ili čuli na nekom šanku. No ovu priču priča pravi irski pjevač balada koji se proslavio glumeći stereotipan lik koji je doplovio iz Oireland. Dedica je šarmantan, vitalan, zabavan, duhovit, iskren. Zaintrigirao me, pa sam potražila i memoare koje je napisao prije smrti. Nažalost, nema ih besplatnih. Sam film je dobar, ali mogao bi biti i bolji. Pokušava sabiti 80 godina života u sat i 45 minuta, pa ponegdje brza i preskače. Ipak, plus u zalaganje, redatelj se potrudio iskopati mnoge stare video materijale, čak i odvesti starog na mjesta na kojima su se dogodile neke važne epizode u njegovom životu. Kako je film bio moj prvi volonterski zadatak ove godine za Irce&co., cjepidlačila sam radeći na njemu. Našla sam riječi većine folk pjesma i poezije koja se spominje odnosno čuje u filmu. Proučila sam sve, otkrila cijeli planet dirljivih pjesma za koje bih voljela da ih Irci i Irci u duši sviraju na kocertima po Hrvatskoj...i sad mi te folk pjesme ne izlaze iz glave. Malo je smiješno kad se vozim u tramvaju i u sebi pjevušim nešto o oranju, sudbonosnim susretima na mjesnom sajmu ili opijanju, ali dobro,dobar je to uvod u ovaj zeleni tjedan. Posjetite nas za vikend na parkiralištu kraj Inine zgrade. Clancy i Makem |
- 22:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 07.03.2011.
Kad sam imao 19
|
Mladi Tenisač doista naporno radi ove godine. Na proljeće polaže SAT, za tjedan-dva TOEFL, a ako sve prođe dobro, u jesen se seli u Ameriku i tamo kreće na fakultet. Priča mi o svemu tome dok čekamo tramvaj, a ja izražavam svoje divljenje i potporu. Onda mi kaže da ga, zapravo, najviše muči to što mu je ovaj mjesec još i rođendan. -Koji? -Devetanesti. -Aaaaa - rastopim se ja u vizijama šećerne vune, ponija i malih kombinezona. Pa Tenisač je beba. Kad je to bilo kad sam ja imala 19....mutno se još sjećam. Zapravo, ja se svega mutno sjećam. Ali 19 godina...koliko još stvari je pred njim, mogućnosti... -Ma daj. Kad sam imao 17 izgledao sam starije i to je bilo super. A sada, nakon što pređem 20u izgledat ću kao da imam godina koliko imam- jada se on. Ili stariji, pomislim ja, ali se ugrizem za jezik na vrijeme. -I onda dođe 25. rođendan, pa odjednom imaš 30 godina, pa 40, pa 50, pa još malo, pa umreš! I život ti prođe u trenu- govori on, dok mu se panika vidi u očima -Ma daaaaaj, pa ne možeš već sada imati krizu srednjih godina- smijem mu se ja. -Uživaj malo-kažem mu, ali ne znam da li me shvatio. Dok ulazimo u tramvaj odjednom se sjetim nečega iz doba kad sam imala 19. Jako sam paničarila prije svog 20. rođendana. Zvučalo je to ovako: Prošla mi je četvrtina života. Janica Kostelić je u srednjim dvadesetima već otišla u penziju! Drew Barrymore se do 20. već odvikla od droge! Što to radim sa sobom??? Eeeeek!! Otresem to sjećanje sa sebe kao i sitan snijeg koji pada i smjestim se s Tenisačem u tramvaj. Počnemo pričati o crtićima i televizorima opscenih dijagonala. Neću mu se više smijati zbog njegove dobne panike. Mora da je to dosta uobičajena stvar. |
- 14:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 01.03.2011.
Oskari, šmrc
|
Zadnjih 15-ak godina gotovo redovito sam gledala Oscare. Nekoliko puta sam zaspala, nekoliko puta nisam mogla gledati jer sam se rano dizala, ali prijenos je uvijek išao. I do prije 3 godine uvijek sam imala postojala alternativu HRTu - satelitsku. Ove godine prijenosa na HRTu nije bilo. Nisam se pokušavala održati budnom dok crveni tepih traje naizgled satima. Nisam šizila zato što zbog prevoditelja nisam čula dobru šalu. Nisam se pitala zašto sjedim na kauču u 3 ujutro i dosađujem se nasmrt. Nisam odmahivala glavom na neuspjele šale. Nisam se brinula hoću li propustiti nešto urnebesno ako odem na wc. Nisam vodila statistiku pogođenih dobitnika. Nisam uspoređivala ovogodišnje voditelje s onima od prethodnih godina. Ove godine probudila sam se u ponedjeljak nemajući pojma što se dogodilo preko noći. Čitala sam članke i komentare i nisam se mogla ni složiti ni zakolutati očima. Tražila sam posvuda najbolje trenutke, ali neki video servisi su zaključili da mi to u životu zapravo ne treba, što me razljutilo. Morala sam čekati skraćenu snimku nadajući se da ću vidjeti neke dobre fore i svejedno ih nisam vidjela. Što je najgore, iduće godine će vjerojatno biti posve isto. Doista ne znaš što si imao dok to ne nestane. |
- 23:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed, or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed. You know, as a career, I don't want to do that. (John Cusack, Say Anything) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
