1.
Subota popodne, idemo na večeru na drugi kraj grada. Družimo se s parovima s djecom.
Znojim se od treme. Već nekoliko dana se psihički pripremam na to,
ali sada, sa svakim korakom, sve sam nervoznija.
Nosimo alkohol, puno alkohola.
Svejedno, stajemo po putu i kupujemo slatkiše za djecu.
A onda i cvijeće za domaćicu. Djelomično iz zafrkancije s klišejima,
djelomično zato što nikad ne kupujemo cvijeće, a
kraj nas na semaforu je stala žena s buketićem ljubičica....
Osjećam se kao da sam ispala iz kasnih 80ih ili ranih 90ih, kad se "išlo u goste".
Evo, samo što nisam pokucala svojim roditeljima na vrata.
Kasnije sam shvatila da je bilo bitnih razlika u "ići u goste" u odnosu na
moje djetinjstvo.
-Nismo kupili bombonjeru i kavu.
-Ništa nismo umotali u bijeli papir,
slatkiše smo predali u originalnom pakiranju-vrećici iz DMa.
-Svi su nosili traperice ili trenirke.
-Cvijeće je bilo u tegli, ne u buketu.
-Bilo je zabavno.
2.
Kradem glazbu. Predano,hladnokrvno,godinama,otkad sam dobila tu mogućnost.
Imam glazbe na kile,smeta mi, posrćem preko nje, skuplja prašinu.
(Većinu gratis albuma koje imam poslušala sam samo jednom. Alarmantno, zar ne?)
Davno sam rekla sebi,
"Nemam dovoljno para za sve ono što želim, pa demokratski neću kupovati nikog, krast ću od svih.
Bruce, oprosti."
Ok, tu i tamo nešto bih kupila, da se moji glazbeni bogovi ne naljute na mene.
Ali rijetko.
Onda su cijene cda i dvda počele padati,što je bilo zgodno,ali nisu pale dovoljno nisko.
Godinama nisam kupila ništa.
Prošli tjedan sam vidjela da Croatia records (od svih cd shopova) ima sniženje, masa stvari za ispod 30 kuna.
I tako uđoh, kopah i...kupih cd.
Domaći.
Ne iz neke velike potrebe, već uglavnom iz simpatije i zato da podržim domaću proizvodnju.
Pitam se što je iduće.
Post je objavljen 30.03.2011. u 23:11 sati.