/

utorak, 28.07.2009.

Promocija

7:00 Majka i baka se dižu i rade ručak
7:30 Ustaju Deda, Otac, Pas i Mačka.
8:00 Nevoljko se dižemo SuperG i ja. Doručak, tuširanje, gledanje kaubojca na prvom programu.
9:50 Nakon žustre rasprave o količini i vrsti cvijeća potrebnih za tu svečanu prigodu,
Majka i Baka odlaze u potragu za cvijećem u centar, zaboravivši isključiti ručak.
Mnoštvo ljudi koji također idu na promociju vidi njih s buketima, osjeća se golo, pita ih gdje je najbliža cvjećarnica i u trku troši pare. Baka i Majka ne traže proviziju od cvjećara.
10:10 Isključujemo ručak i spremamo se ubaciti u auto. Otkrivamo da je Pas pobjegao iz kuće u vrt. Trčim za njim i vraćam ga u kuću.
10:30 Parkiramo u centru. Super G i ja iskačemo iz auta i trčimo na fax. Kasnimo!
10:40 Otac i Deda došetali na fax.
10:45 Panično se preobuvam u štikle, nalazim sobu za presvlačenje i nabacujem na sebe prvu togu koju vidim. Jurim natrag u svečanu dvoranu, provjeravam nalazi li se na stolu tuljac s mojim imenom i zatim odjednom, nemam više ništa za raditi. Sjedam uz jedinu kolegicu iz generacije koja je prisutna na ceremoniji, i to u prvi red.
11:05 Počinje, počinje! Himna, govor rektora. Apsolutno ga ne slušam. Još jedan govor.
Taj je ljepši pa ga slušam. U dvorani je vruće iako su otvoreni svi prozori i balkonska vrata, svi togonosci se kuhaju. Dvorana je puna i moji, koji stoje otraga, ne vide apsolutno ništa. Kraj vrata vidim prijateljicu iz škole koja fotka
za portal. Pokušavam joj privući pažnju žestokim mahanjem, ali ne kuži me.
Kreće čitanje 95 imena. Jednom rukom držim kapu s kojom se pokušavam rashladiti, drugom rukom plješćem.
Slovo prije mog koncentriram se na to da
a) čujem svoje ime
2) se ne spotakem pri ustajanju.

11:25 Prozivaju me ! Jen , dva, tri, korak, korak, korak, primi tuljac, rukovanje, rukovanje, rukovanje, rukovanje, rukovanje, potpis.
Sjedam na mjesto. Kvragu, nisma odradila jedno rukovanje (sa ženom iz referade)!
Konačno se uspijevam rashladiti.
Stavljamo kape za završni dio, a one se čak i drže na glavama.
Oko podneva stvar je gotova i slikamo se s rektorom i ekipom.
Kolegica i ja opet, za promjenu, stojimo u prvom redu i osjećamo kao face dok blješte fotići sa svih strana.
12:05 Počinje slikanje u togi i kapi s roditeljima. Zastupljeni su svi kutevi dvorane i balkon s
posebnim naglaskomna more. Kolega promovent koji se slikava na drugoj strani balkona dovikuje svom
službenom fotografu "Pusti mene, glavno da se more vidi!".
12:25 Slikavanje ispred faksa (tj. na rivi) s roditeljima u svim kombinacijama i pozama.
Pazimo da se što bolje vidi more.
Shvaćam da su se apsolutno sve spone između faxa i mene prekinule.
S dubokih uzdahom stavljam sunčane cvike i u štiklama nabadam obalom do auta.

12.50 Majka i Baka odlaze kupiti kolače. Oststak ekipe vraća se kući i potajno nazdravlja rakijicom
od višanja.
14:00 Ručamo.
14:35 Žderemo kolače.
15:00 Jaučemo od prejedanja.
17:00 Razmišljanja o životu. Surfajući otkrivam sebe na jednoj fotki na portalu.
19:25 Gledanje i fotkanje masovnog skoka s rive.
20:30 Opijanje.

- 16:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.07.2009.

Party



Gospođa Dalloway odlučila je da će sama kupiti cvijeće.........
No dobro, ova zabava nije imala tako dramatične posljedice.
Ali o njenom organiziranju puno se razmišljalo.

Samo održavanje je nekoliko tjedana ranije predložila SuperG. Ideja me totalno šokirala i zatekla.
Kako pravu rođendansku zabavu (na koju dolaze ljudi koji ne žive u istoj kući sa mnom) nisam imala
od djetinjstva, jer su moji roditelji odustali od takvih stvari nakon nekoliko traumatičnih iskustava,
pomisao je bila naizmjence zanimljiva i scary.
Razmišljala sam, razmišljala i na kraju rekla:
- Učinimo to. Oću zabavu. Spremna sam potrošiti 200 kuna.
SuperG se primila za trbuh i zavrištala:
-Ahahahahaha!! -dok su joj suze frcale iz očiju
Srećom, stigao je povrat poreza.


Prvo sam odredila popis gostiju. S obzirom da sam se u grad doselila nedavno
(prije svega 2 godine), a užasno sam ekstovertna, popis se sastojao od jedne moje prijateljice i
10 prijatelja koje mi je iznajmila SuperG.
Zatim sam nekoliko sati trazila pravu ilustraciju za e-pozivnice.
Troje ljudi me odbilo.
U pozivnice sam stavila i oštre naputke oko toga što se smije donijeti (darovi jeftiniji od 40 kuna),
a što ne (pijača), čisto kako bi stvari bile zanimljivije i jednostavnije.
Nažalost, mnogi me ignorirali i donijeli odvratno skupe darove. Užas!
Stan sam detaljno ocistila dva dana prije zabave.
I posizila cim su se iduceg dana neke mrvice stvorile na podu.
Onda sam krenula u dućan po plastične stvari, tanjure, čaše i vilice.
Kontemplirala sam o vrstama pola sata, a kad mi je dojadilo, zgrabila sam prvo sto sam vidjela.
Piće smo kupili dan prije i jedva ga natrpali u kolica za plac.
Hranu smo naručili nekoliko sati ranije.
Nije bila jako originalna, ali je bila fina.

Kako je na rođendan bilo strašno vruće,spakirali smo goste, hranu i piće i zaputili se van, u park.
Među psima, djecom, rekreativcima i osvojili smo dva stola i raširili piće i iće koje na kraju večeri
nismo mogli spakirati u ono u čemu smo ih donijeli. Natrpavali smo se i natrpavali dok je večer
odmicala i padao mrak. Uzvanici su dolazili i odlazili, ležali uokolo kako bi im se hrana sto bolje
rasporedila u želucima, šizili zbog zaključanih wc-a, jedva disali od zasitne torte i ostali do iza ponoći
iako je idući dan bio itekako radni.
Dobro smo se zabavili.
Idućeg dana, pospremajući krš i lom, primjetila sam kako je ostalo plastične galanterije.
Sada razmišljam o tome da nagovorim SuperG kako bi i ona trebala imati zabavu.....


- 11:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.07.2009.

Munchen

Dan prvi

Što rade dokone žene prvog jutra u skupom stranom gradu ? Idu u shopping, naravno.
(Nakon što su se namlatile Camamberta.)
Dobile smo hot tip. Elegance je francuska modna kuća koja radi finu i lijepu robu, koja je usput i jako skupa. Potegnemo do nekakvog velebnom poslovnog centru u minhenskim Dugavama i otkirvamo da je, unatoč ogromnim popustima, roba i dalje skupa. Žene grabe, muževi se dosađuju.
U tom kvartu uočavam najave za Springsteena i malo drugačije predizborne plakate
.
Umorni od tegljenja vrećice idemo na ručak. Motamo se po centru

gdje se nalaze grčki, turski, kineski, brazilski, afganistanski i indijski restorani, često jedan kraj drugog.

Za oko nam zapinje sushi, ali i Nordsee na Viktualienmarktu. Riba i ostale morske stvari na masu načina, s povrćem i umacima. Cure nam sline, ali restoran je krcat iznutra i izvana (unutra su mjesta za stajanje, vani tipične birtgartenovske klupice). Tužni sjedamo u Paulanerovu birtiju. Nakon ručka krećemo u Engleski vrt.

Mrak na sjeveru pada kasno, pa mi se cijeli dan čini kako vrijeme stoji, iako hodamo satima.
Smsom stiže vijest da je premijer odstupio. Odeš iz države na par dana i sve ode vrit.
Sasvim slučajno po putu do vrta otkrivam katedralu, oliti Frauenkichen.

Upad je slobodan, ali za zvonik se plaća 3 eura.

Unatoč predahu na interaktivnoj fontani ispred katedrale

u vrt dolazimo umorni od hodanja, pa ispod drveta malo hrčemo na travici, kao i mnogi drugi ljudi (turisti)

te zavidimo onima koji se po vrtu voze uz vlastitog vodiča,

a zatim krećemo dalje.

Suživot studoša s obližnjeg kampusa i živina je u zelenilu Engleskog vrta upravo idiličan.
Dok se glatki dvonošci sunčaju ili hrču u hladovini, pernati dvonošci i njihov podmladak šeću i pasu.

Šećući se tako vidimo kako se ljudi kupaju i baš kad sam počela u sebi naricati što nisam spakirala i badić, nailazimo na znak „Zabranjeno kupanje“.
Dok tresemo glavama i čudimo se svijetu u kojem su i Nijemci postali totalno anarhični,
uočavamo nešto još čudnije
Usred potoka Eisbach ljudi.....surfaju !

Na nekoliko metara širokom potoku formacija kamenja stvara trajni slap. Surferi/ce se otiskuju s obale i idu s jedne na drugu stranu. Kada se više ne mogu održavati ili žele prepustiti mjesto nekom drugom, bace se u valove i otplivaju.
Proklinjem vlastitu glupost i 150 slika katedrale – fotić mi je nakon desetak snimki crknuo u najzanimljivijem trenu!


Eisbach je mjesto za iskusne surfere, pa se za lijepog vremena zna skupiti i do 5000 gledatelja. Početnici se uče na drugom mjestu u gradu, Floßlandu u Thalkirchenu.
Surfanje je, kao što i samo znakovi govore, zabranjeno, ali država se smekšala pa odlučila prepustiti odluku o ukidanju zabrane gradu, tako da bi već iduće godine moglo postati legalno.
Upravo kad zaključujemo kako bismo mogli gledati satima, počinje kiša. Trčimo u Ubahn i usput razmišljamo o tome tko je došao na ideju o surfanju na gradskom potoku i nakon koliko piva.


Dan drugi


U centru Munchena, pogotovo oko ulice Kaufinger,

nalaze se ne samo fini dućani oblijepljeni natpisima SNIŽENJE,

već i štandovi koji prodaju čudesne
pjenjače za mlijeko, as seen on tefau setove za ribanje i rezanje te razno mljac voće (prave njemačke bobice).
Ima i puno umjetnika koji dobro zarađuju glumeći kipove, slikajući,

svirajući klasiku ili pop i pjevajući operu.
Ah, da, neki i rade. Silvija i njena ekipa su tako snimali prognozu. Isprva pristojno...
...a zatim i razgolićeno....

Svemu tome se divim, ali uporno pogledavajući na sat. Dan je koncerta, pa odbrojavam do dejta s The Bossom.
Na brzinu popijemo kavicu u Starbucksu (3,90E), surfamo u net kafeu (pol sata 1,30E), pamtimo položaj manje krcatog Nordseea, razgledavamo sportske badiće uglednih tvrtki po smiješnim cijenama, a zatim trčimo doma na ručak.
Taman kad krenemo iz stana oko 17 sati počinje pljusak. Bruce svemogući ipak zaustavlja kišu i pruža skoro 3 sata zabave (vidi prethodni post). Kakva večer........


Dan treći

Križa, potkoljenice i Ahilove tetive me nenormalno bole od koncerta, krećem se ko stara baba, posebno po stepenicama, pa inzistiram na vožnji eskalatorima, posebno u Ubahnu.

(Kako izgleda Ubahn lijepo se vidi u spotu Meritasica Slučajno. Na svakoj stanici nalazi se automat za kupnju karata s mnoštvom objašnjenja i različitih karata i da već nemamo tjedni pokaz, totalno bi se izgubile.)
Motamo se po tržnici, između štandova na kojima se prodaju upravo iscijeđen voćni sokovi, drveni suveniri i egzotični sirevi.

Konačno ručamo u Nordseeu,

uhvativši mjesto isključivo zato što su se ljudi razbježali pred nevremenom.
U trokatnoj knjižari Hugendubel na Marienpplatzu ubijamo dva-tri sata dok pada kiša.
Zbog kiše i malaksalosti odustajemo od posjete Olimpijskom tornju i dvorcu Nymphenburg, kao i Deutsches museumu, ali ipak zastajemo u dućanu muzeja da vidimo kakve si odlične igračke ne možemo priuštiti.
Šetamo se do Isara i poznatih nudističkih plaža

(koje su, dakle, u samom centru, ali nažalost prazne). Neodlučni među mnoštvom restorana večeramo u ....wait for it.....KFC-u.
Da, znam. Ali bilo je fino.
Gledamo zlatnu mladež kako po se gura po crvenim tepisima -bio je to tjedan filmskog festivala.
Nakon toga sjedamo na pivicu i pana cottu u talijanski restač kojeg vode pravi Talijani.
Na putu do restorana dogodilo se nešto strašno..........muka tjedna.
Sasvim slučajno, u Sendlinger str. između ljekarne i Lusha, otkrivamo trgovinu Bears & Friends.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost
Isključivo gumeni bomboni !!! U milijun okusa !!!! Akcija- 3 eura pol kile !!!!!
Komadići voća, cola, voćni sok, bazga, amaro, prošek, milkshake, kava, pina colada......perverzije prebrojne za nabrajanje.
Ali već je prošlo 20 sati i dućan je zatvoren. Super G me silom odvlači dok jecam i slinim.

Dan četvrti

Doručak, pa put na aerodrom.
U Sbahnu osim reklame za hrvatsku obalu vidim jako zabavno upozorenje o švercanju
„Bei Scwarzfahren sehen wir rot.“
Dok na engleskom, turskom, francuskom i talijanskom kratko i jasno piše
„Ko se šverca, dobit će kaznu i sudsku tužbu. Sačuvajte sebi i nama vrijeme i novac“ njemački je tekst
puno stroži i dulji. Kaže:
„Kartu morate imati i poništiti. Nikakve isprike ne pale, sve smo ih već čuli“.

Na aerodromu je fešta, pa u to ime popijemo pivicu i pojedemo dva prava njemačka specijaliteta, doner kebabe. Otežana trbuha sjedamo u Dash8......... i za sat vremena smo doma.
Dobar provod.

- 10:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.07.2009.

Springsteen u Munchenu

Četvrtak, 2.srpnja, 17:15.
U Munchenu smo, kao i Bruce Springsteen, i ne samo to- imamo s njim spoj te večeri.
Konačno, nakon nekoliko mjeseci križanja dana u kalendaru.
Čim smo krenule prema vratima počeo je vrlo dramatičan pljusak. Kiša, vjetar, gromovi, munje.
Odmah sam se počela preznojavati. Što ako odgode koncert ? Trčimo do stanice Ubahna i tijekom vožnje
grizemo repove i usrdno se molimo za lijepo vrijeme.
Stižemo u Olimpijski centar iznad kojeg nema ni oblačka- spas. Oko nas rijeke ljudi.
Od 20 do 60 godina, s ruksacima, mladi rokeri, stari hipiji, nerdovi, kućanice i frajlice.
Puno ih nosi majice sa prethodnih turneja, uočavam jednu staru čak 21 godinu.

Iza 18 ulazimo na Olympiastadion, SuperG odmah nalazi nepokriveni dio tratine i nakon godina obožavanja iz daljine ponosno stoji na Bayernovom travnjaku.
Nalazimo mjesto u sredini, iza prve ograde, po slobodnoj procjeni negdje oko linija na travnjaku. Strpljivo
čekamo dok se stadion popunjava, oko nas ljudi se igraju s preskupim mobitelima, a djevojke koje prodaju
koktele (6,50E) i pivo majstorski se provlače kroz gomilu bez prolijevanja. Oko nas ima sasvim dovoljno mjesta,
no ljudi između pozornice i prve ograde stješnjeni su kao sardine. Kasnije saznajem kako je došlo 40 000 ljudi.



U 20:15 prvi na pozornicu prvi izlazi gitarist Nils, koji na harmonici svira tradicionalnu njemačku poskočicu
(nekoliko dana ranije u Londonu bend je publiku pozdravio svirajući Clash). Svi su u crnom, osim the Bossa koji je u sivom. Fali gospođa Springsteen.



Dečki i djevojke na pozornici odmah ubacuju u visoku brzinu, sviraju naizmjence nove i stare stvari (Badlands, My lucky day), sve mami na ples i podiže raspoloženje. Sardine bliže pozornici skaču, vrište i općenito se ponašaju kako dolikuje u takvoj velebnoj prigodi. Društvo oko mene i SuperG je smirenije. Ruke u zrak, smješkanje, kimanje glavom i to je to. Pjevaju tek tu i tamo, uglavnom refrene, puštajući Brucea da odradi teži dio. Prezirno ih gledam.
Kako su sve doživjele tribine zbog udaljenosti ne mogu procijeniti, vide se samo točkice između kojih su svijetle još manje točkice, blicevi fotića.
Na ulaznici je lijepo pisalo „bez fotića“ i lupam se po glavi zbog naivnosti i štreberluka dok ljudi oko mene svojim digitalcima snimaju filmiće.
(Srećom, dosta ih je završilo na YouTubeu, pod ključnim riječima „springsteen munchen“.)



Nastup je bio baš sve što sam očekivala i zamišljala, Springsteen ima nevjerojatno mnogo energije i potpuno se daje na pozornici, to je jednostavno sjajno za gledati. Potpuno razumijem zašto su ga neki gledali po 20 ili 90 puta, to nije koncert već religijsko iskustvo, a osim sjajne svirke i svaka noć je drugačija.



Već nakon dvije pjesme Bruceova košulja je mokra kao da su ga polili, a uskoro mu se znoj počinje slijevati niz ruke u slapovima. Nakon otprilike dva sata na ekranu se jasno vidjelo kako, iako su mu traperice već mokre do polovine natkoljenica, na leđima čudesno postoji jedna suha mrlja, no i ona polako ali sigurno nestaje.
Zahvaljujući neobično velikoj koncentraciji dugonja iz raznih zemalja ispred sebe dobar dio nastupa provodim stojeći na prstima, zbog čega još uvijek imam muskulfiber. Postaje mi potpuno jasno zašto je jedan tip donio dalekozor, ali znam da mi ne bi ni on pomogao bez džonova od barem 10 centimetara. Trudim se gledati u pozornicu, a ne na video zidove jer mi to previše liči na gledanje televizije i daje osjećaj nestvarnosti. Ipak, kad Bruce krene u prve redove, moram buljiti u ekrane, jer ga gotovo uopće ne vidim.

Dok se ja tako mučim, Bruce radi papirnati avion (koji ne leti niti malo), igra se s gumenom igračkom, dijeli mikrofon s klincem, iz publike donosi klavijaturistu Royu rođendansku tortu od pjenaste gume i bira stvari za jukebox (publika natpisima predlaže što želi slušati, a on zatim izabere natpise).
Grupa Belgijanaca donijela je natpis „Oh oh pretty woman for roy's birthday so sexy“, a uz riječi bila je i slika zgodne žene u badiću. Bruce komentira kako je to primjer jako dobro napravljenog transparenta, ali upozorava kako bi Royu, da dobije takvu ženu, to ujedno bio i zadnji rođendan. Nakon kratke konzultacije s dečkima najvaljuje
„Ovu pjesmu nikad nismo svirali. Zvučat će ili dobro ili tako da slobodno možete zaboraviti da ju svira E Street band“.
Šarmantno šlampava izvedba konačno otapa i najkockastija njemačka srca, stadion pjeva kao jedan i dobro se zabavlja. Odlične 3 minute. Oko 22 sata pada mrak i pale se sva svjetla, tek tada razumijem blagodati života na sjeveru.
Nakon 2 sata i 45 minuta, bend nam nakon Glory days i Dancing in the dark želi laku noć. SuperG pirmjećuje kako bi oni mogli još svirati, ali radni je dan i publika već posustaje. Pokušavamo izmamiti bis, ali dečki se ne daju.



Izlazimo iz stadiona u masi ljudi i bacamo se na jelo i piće. Slavim dobar provod ekstravagantnim jelom- palačinkom s kakaom i Baileysom (4E) i sa zavišću gledam one koji prolaze kraj mene sa kupljenim službenim majicama (30-35E).

Ubacujemo se u U Bahn koji je krcat. Jedan peron ne radi, policija pazi na red i mir, a tip koji krklja preko razglasa zvuči vrlo nesretno.
Nalazimo nešto mjesta u jednom vagonu, uvlačimo trbuhe, vrata se zatvaraju, U Bahn kreće......i u tom trenu shvaćamo da ide u krivom smjeru. Vozimo se do kolodvora,gdje dobar dio ljudi izlazi, a zatim presjedamo. Oko 1 smo u stanu. Puzimo u krevet. Teškom mukom zapisujem natuknice za ovaj i idući post prije nego što se onesvijestim.....

o Munchenu idući tjedan


- 10:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< srpanj, 2009 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    





I don't want to sell anything, buy anything, or process anything as a career. I don't want to sell anything bought or processed,
or buy anything sold or processed, or process anything sold, bought, or processed, or repair anything sold, bought, or processed.
You know, as a career, I don't want to do that.

(John Cusack, Say Anything)




Stats Creative Commons License
candy store by Candy Kane is licensed under a Creative Commons Attribution 3.0 Croatia License.