/

ponedjeljak, 06.07.2009.

Springsteen u Munchenu

Četvrtak, 2.srpnja, 17:15. U Munchenu smo, kao i Bruce Springsteen, i ne samo to- imamo s njim spoj te večeri. Konačno, nakon nekoliko mjeseci križanja dana u kalendaru. Čim smo krenule prema vratima počeo je vrlo dramatičan pljusak. Kiša, vjetar, gromovi, munje. Odmah sam se počela preznojavati. Što ako odgode koncert ? Trčimo do stanice Ubahna i tijekom vožnje grizemo repove i usrdno se molimo za lijepo vrijeme. Stižemo u Olimpijski centar iznad kojeg nema ni oblačka- spas. Oko nas rijeke ljudi. Od 20 do 60 godina, s ruksacima, mladi rokeri, stari hipiji, nerdovi, kućanice i frajlice. Puno ih nosi majice sa prethodnih turneja, uočavam jednu staru čak 21 godinu. Iza 18 ulazimo na Olympiastadion, SuperG odmah nalazi nepokriveni dio tratine i nakon godina obožavanja iz daljine ponosno stoji na Bayernovom travnjaku. Nalazimo mjesto u sredini, iza prve ograde, po slobodnoj procjeni negdje oko linija na travnjaku. Strpljivo čekamo dok se stadion popunjava, oko nas ljudi se igraju s preskupim mobitelima, a djevojke koje prodaju koktele (6,50E) i pivo majstorski se provlače kroz gomilu bez prolijevanja. Oko nas ima sasvim dovoljno mjesta, no ljudi između pozornice i prve ograde stješnjeni su kao sardine. Kasnije saznajem kako je došlo 40 000 ljudi. U 20:15 prvi na pozornicu prvi izlazi gitarist Nils, koji na harmonici svira tradicionalnu njemačku poskočicu (nekoliko dana ranije u Londonu bend je publiku pozdravio svirajući Clash). Svi su u crnom, osim the Bossa koji je u sivom. Fali gospođa Springsteen. Dečki i djevojke na pozornici odmah ubacuju u visoku brzinu, sviraju naizmjence nove i stare stvari (Badlands, My lucky day), sve mami na ples i podiže raspoloženje. Sardine bliže pozornici skaču, vrište i općenito se ponašaju kako dolikuje u takvoj velebnoj prigodi. Društvo oko mene i SuperG je smirenije. Ruke u zrak, smješkanje, kimanje glavom i to je to. Pjevaju tek tu i tamo, uglavnom refrene, puštajući Brucea da odradi teži dio. Prezirno ih gledam. Kako su sve doživjele tribine zbog udaljenosti ne mogu procijeniti, vide se samo točkice između kojih su svijetle još manje točkice, blicevi fotića. Na ulaznici je lijepo pisalo „bez fotića“ i lupam se po glavi zbog naivnosti i štreberluka dok ljudi oko mene svojim digitalcima snimaju filmiće. (Srećom, dosta ih je završilo na YouTubeu, pod ključnim riječima „springsteen munchen“.) Nastup je bio baš sve što sam očekivala i zamišljala, Springsteen ima nevjerojatno mnogo energije i potpuno se daje na pozornici, to je jednostavno sjajno za gledati. Potpuno razumijem zašto su ga neki gledali po 20 ili 90 puta, to nije koncert već religijsko iskustvo, a osim sjajne svirke i svaka noć je drugačija. Već nakon dvije pjesme Bruceova košulja je mokra kao da su ga polili, a uskoro mu se znoj počinje slijevati niz ruke u slapovima. Nakon otprilike dva sata na ekranu se jasno vidjelo kako, iako su mu traperice već mokre do polovine natkoljenica, na leđima čudesno postoji jedna suha mrlja, no i ona polako ali sigurno nestaje. Zahvaljujući neobično velikoj koncentraciji dugonja iz raznih zemalja ispred sebe dobar dio nastupa provodim stojeći na prstima, zbog čega još uvijek imam muskulfiber. Postaje mi potpuno jasno zašto je jedan tip donio dalekozor, ali znam da mi ne bi ni on pomogao bez džonova od barem 10 centimetara. Trudim se gledati u pozornicu, a ne na video zidove jer mi to previše liči na gledanje televizije i daje osjećaj nestvarnosti. Ipak, kad Bruce krene u prve redove, moram buljiti u ekrane, jer ga gotovo uopće ne vidim. Dok se ja tako mučim, Bruce radi papirnati avion (koji ne leti niti malo), igra se s gumenom igračkom, dijeli mikrofon s klincem, iz publike donosi klavijaturistu Royu rođendansku tortu od pjenaste gume i bira stvari za jukebox (publika natpisima predlaže što želi slušati, a on zatim izabere natpise). Grupa Belgijanaca donijela je natpis „Oh oh pretty woman for roy's birthday so sexy“, a uz riječi bila je i slika zgodne žene u badiću. Bruce komentira kako je to primjer jako dobro napravljenog transparenta, ali upozorava kako bi Royu, da dobije takvu ženu, to ujedno bio i zadnji rođendan. Nakon kratke konzultacije s dečkima najvaljuje „Ovu pjesmu nikad nismo svirali. Zvučat će ili dobro ili tako da slobodno možete zaboraviti da ju svira E Street band“. Šarmantno šlampava izvedba konačno otapa i najkockastija njemačka srca, stadion pjeva kao jedan i dobro se zabavlja. Odlične 3 minute. Oko 22 sata pada mrak i pale se sva svjetla, tek tada razumijem blagodati života na sjeveru. Nakon 2 sata i 45 minuta, bend nam nakon Glory days i Dancing in the dark želi laku noć. SuperG pirmjećuje kako bi oni mogli još svirati, ali radni je dan i publika već posustaje. Pokušavamo izmamiti bis, ali dečki se ne daju. Izlazimo iz stadiona u masi ljudi i bacamo se na jelo i piće. Slavim dobar provod ekstravagantnim jelom- palačinkom s kakaom i Baileysom (4E) i sa zavišću gledam one koji prolaze kraj mene sa kupljenim službenim majicama (30-35E). Ubacujemo se u U Bahn koji je krcat. Jedan peron ne radi, policija pazi na red i mir, a tip koji krklja preko razglasa zvuči vrlo nesretno. Nalazimo nešto mjesta u jednom vagonu, uvlačimo trbuhe, vrata se zatvaraju, U Bahn kreće......i u tom trenu shvaćamo da ide u krivom smjeru. Vozimo se do kolodvora,gdje dobar dio ljudi izlazi, a zatim presjedamo. Oko 1 smo u stanu. Puzimo u krevet. Teškom mukom zapisujem natuknice za ovaj i idući post prije nego što se onesvijestim..... o Munchenu idući tjedan

- 10:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #