Ima neka veza između mene i plavih očiju… Uvijek sam plave oči povezivala sa dobrotom…Kao mala sam htjela biti princeza duge plave kose i velikih modrih očiju… Nestale su mnoge želje iz djetinjstva… s njima i plave oči… Kako sam gubila onu dječju naivnost…postajući osoba kakva sam danas, zavoljela sam zelene dubine svoga pogleda… Nisam više bila mala, naivna djevojčica… dobra curica…mamina princeza… Postala sam zločesta djevojka zelenih očiju… Plavo mi nikada nije bilo suđeno… Ali uvijek sam negdje duboko u ljudima tražila tu neiskvarenost i iskrenost koju više ne mogu naći u sebi…Igrajući se sa zločestim crnim zavodnicima ugljenih očiju stvarala sam svoju sliku idealnog muškarca… Mora biti… crn…opasan…nepredvidljiv…uzbudljiv… Mora me natjerati da poludim za njim… A ja…tražeći svog crnog viteza naletjela ponovo na plave oči… na onu iskrenost i dobrotu koja mi nekako uvijek promrsi račune… Vrteći danas stara sjećanja u glavi, često zaluta u moje misli… Miris trešanja donese neke zaboravljene dječje igre, zlatna boja žita probudi sjećanje na plavo nebo pod kojime smo nekada pričali satima, zlatna boja žita i njegove plave oči… Sviđale su mi se njegove oči… Bilo je nešto u njima što me vezalo svilenim nitima za dane djetinjstva… Ali ih nikada nisam mogla zavoljeti… Zamutila sam njihovu bistrinu, napunila ih suzama koje nikada nije htio pustiti, izbrisala onaj dječački sjaj u njima… A onda… zapitam se… Možda je bilo suđeno da me jedne druge plave oči uvedu u svijet koji sam tako uporno odbijala od sebe… svijet ljubavi… Možda je u onim zvijezdama koje smo ja i moj stari prijatelj u davnim danima djetinjstva skupa brojali bilo zapisano da će jednom doći dečko plavih očiju… ušuljati se polako i neprimjetno u svaku poru moje kože… naučiti me voljeti… i svojim odlaskom ostaviti jednu veliku prazninu… Dva dečka plavih očiju su me voljela… I u to nimalo ne sumnjam… Obojica me imaju negdje zapisanu kao prvu ljubav, veliku ljubav… Jedan je od njih moja prva ljubav… drugi je vjerojatno jedan od najboljih prijatelja koje sam imala u životu… Prvog ne smijem više nazivati ljubavi, a drugog… njega više ne smijem nazivati prijateljem… Eto što mi je ostalo od plavih očiju… Bol, krivnja, uništeno prijateljstvo i neka stara sjećanja… |
Htjela sam vam danas napisati priču br. 2, ali još nije vrijeme... Doći će uskoro, želim napisati nešto o tome... Vjerojatno će mi lakše doći do glave što sve to zaista znači kada to vidim napisano... Ovako je još teško vjerovati... A danas... napisat ću nešto za sebe... svima vama koji me čitate te je teme već vjerojatno puna kapa... Znam, i meni je dosta... i ne mogu više... Al nitko me ne pita dal je ostalo još snage... Tuga ne pita ništa... Samo boli... Ponekad mi se čini da svakim danom sve manje... A onda shvatim da sam samo navikla na nju pa je više ne osjećam toliko... Da, navike su mi uvijek bile slaba točka... Kad me nešto primi, ne pušta me lako... Volim živjeti brzo, opasno, ali onda, na kraju dana, voljela bih imati nešto sigurno ćemu se mogu vratiti... Stare navike me ubijaju... jer samo stara navika da ga ljubim još mi je ostala... Samo navika... Znaš da se ponekad pitam kako si, volim o tebi razmišljati... Možda se zrno ljubavi skrilo jer bilo je tako kako je bilo... OPROSTI MI ZA SVE GLUPOSTI, SAMOĆA JE TU UVIJEK DA ME PODSJETI... Ne brini, samo sanjarim, nestaješ, polako, osjetim... Više i nema razloga za suzu na spomen tvoga imena... Ne brini, samo sanjarim, krivi su ovi bijeli snjegovi, pod njima će tuga usnuti i nestat će svi tvoji tragovi... Znaš da se ponekad pitam dali si imao snage opet voljeti, koliko puta si prokleo me, okrenuo leđa i pustio sve... OPROSTI MI, TI SI NAJMANJE KRIV, SAMOĆA JE TU UVIJEK DA ME PODSJETI... Kiša... otopila je moj snijeg... ispod kojega sam ga sakrila... Ah, da nije kiša, nešto drugo sigurno bi... Uvijek tako bude... Ali više nema razloga za suzu na spomen njegova imena... U subotu sam pustila zadnju... Obećajem... Nestat će polako... baš kao što je ušao u moj život... Uništit ću taj osjećaj... naći ću način... Uništit ću njega u sebi... njegov osmjeh... sve uspomene... Ne zanima me cijena... Ne zanima me da li ću nakon toga ikada moći voljeti... Ali ubit ću ga u sebi... jer voljeti njega postalo je previše bolno... Ne brini, stara ljubavi... past će snijeg ponovo... Kada padne, sve će biti gotovo... Ubit ću ono što sam nekada najviše voljela... ono što me sada previše boli... UBIT ĆU TU PROKLETU NAVIKU U SEBI... |