Kaj me iznerviralo?
Iznervirala me je činjenica koju sam spoznal neki dan kad sam aploudiral ovu fotku ispod (iz prošlog posta) - zamisli, BlogHR mi ne da dignuti image dimenzija 150x200, ali zato dozvoljava 200x150!?
Pa kaj to nije za ugasit se?!?!?!
... a sad sam se samo opet prisjetil tog nemilog trenutka prepoznavanja nečijeg idiotizma!
(golub to više nije mogao držati u sebi...)
Zakaj "trokurac"?
Zato kaj sam tu riječ baš sad pročital na jednome blogu i baš mi drago kaj je to baš takva riječ kakva je, a ne neka fina, uštogljena, pravilnohrvatska koja se uči u školi (mada su neke riječi, baš kao i trokurac, hrvatskije nego one koje sam jedno vrijeme slušal od Tuđmana i njegovih dupelizaca sa državne televizije). Ali kaj sad, tko sam ja da počinjem diskusiju o hrvatskome jeziku - ostavljam to stručnjacima.
Uloga trokurca ovdje je značajna zbog nečeg drugog (e, ovo je primjer nedobrog pravopisa!), a ta je, što me nakratko vratila u djetinjstvo i pubertet. Naime, 'ovih dana' se riječi kao trokurac baš i ne čuju često, ako se uopće i čuju (a ne čuju se). Ne čuju se zato kaj se ovdje parla neka sasvim druga spika; ne samo kaj se dela o sasvim drugačijem jeziku, nego je i izražavanje kulturološki uvjetovano.... pas mater, a rekel sam da nebum počel razglabati o jeziku! /&$/&$"%&"!
Značajna je zbog toga, daklem, kaj kao i drugi lokalni izrazi (a kojima se Jedinche nesebično služi), uvijek u nekim mojim dubinama probudi lijepa sjećanja, čak i ona mutna sjećanja koja se nekontrolirano jave kao i snovi u ranim jutarnjim satima..., oni (snovi) koji kratko traju, a uvijek se dese baš nekoliko sekundi prije buđenja, tako da kada se probudimo iz takvog jednoga sna, sve psovke ovoga svijeta nam prolete mislima i zaklapamo oči u nadi da ćemo opet zaspati i nastaviti sanjati tamo gdje smo stali, netom prije no što se probudismo.
(da završim poetski)
Navlačenje dizajnerske odjeće na kućne ljubimce i nije tako neuobičajeno – no od sada čak i vaše sobne muhe mogu biti obučene 'u stilu'!
Čitam ovih dana kako je se u Njemačkoj desilo natjecanje za fotografiju na temu znanosti, a jedna od fotki koja je konkurirala za nagradu je i ova, koja pokazuje muhu sa naočalama.
Da fora bude veća, ne radi se o foto-montaži, već o istinskoj fotografiji muhe sa naočalama koje su napravljene i instalirane najnovijom laserskom tehnologijom. Naočale savršeno pristaju na glavu muhe širine svega 2 milimetra.
Proizvođač je firma Micreon GmbH, koja je fotografiju predala natječaju Bilder der Forschung 2005. Izabrani radovi bili su prošli tjedan izloženi u jednom od Minhenskih šoping centara.
Micreon, inače baziran u Hannoveru, kreirao je naočale za muhu upotrebom ultra-brze laserske mašinerije. Kompanija na svom web-sajtu ističe kako se tim procesom mogu izrađivati predmeti sa visokim stupnjem preciznosti, a veličine manje od jedne tisućinke milimetra.
Za posljednjih šest godina koliko živim u Engleskoj, nemali broj puta sam imao priliku uvjeriti se kako je izvorni Engleski humor (ne onaj televizijski, već onaj prisutan u svakodnevnom životu) doista vrlo sličan hrvatskome. Tome u prilog ide činjenica da nisam još čuo da se u ikojoj drugoj zemlji osim Hrvatske prikazuju tolike engleske TV serije, pogotovu komedije. Naš narod je prihvatio tu vrstu humora koja je prilagođena svim generacijama, bilo da se radi o onoj starijoj koja se sjeća Dave Allena, Monty Pythona i Mućki, ili o mlađoj, koja uživa u novijim uratcima sa Otoka.
Da ne duljim i padnem u napast da pišem esej na tu temu, evo svježeg primjera koliko u svakodnevnim situacijama ta vrsta humora dolazi do izražaja u svoj svojoj crnoći:
Nedavno, prije dvadesetak dana, desila nam se tragedija – prilično naprasno nas je napustila jedna dobra prijateljica. Klasičan slučaj raka otkrivenog u odmaklom stadiju i prekasno za izlječenje. Sreća da se jadna nije dugo mučila, pa je na 'onaj svijet' otišla u prilično kratkom roku između dijagnoze i desperatnog (ali uzaludnog) kirurškog zahvata.
Da stvar bude još gora (za njenog supruga), umrla je za vrijeme boravka u Španjolskoj; jadan, ne samo da je morao sâm prolaziti kroz agoniju povlačenja po doktorima i bolnicama, a ne govoreći ni riječi španjolskog, već se nakon njene smrti i po povratku u Englesku, osim torture sa administracijom i organiziranjem pogreba, još morao suočiti sa čekanjem na nju, jer je transport preminulih iz jedne države u drugu administrativno složeni proces.
I da sada ne duljim, svima nam je svakodnevnica ispunjena tugom i gorčinom. Pogotovu nama, koji smo sa Jill proveli zaista lijepe trenutke u Španjolskoj svega tjedan-dva prije nego li nas je zauvijek napustila. Kako smo sa Domom (Jillinim suprugom) jako bliski, pomogli smo mu u jednoj fazi organiziranja pogreba i preuzeli na sebe odgovornost informiranja frendova o tekućim zbivanjima. Sprovod je sutra, u petak i nadam se da će tenzija koja se provlačila kroz sve ove protekle dane, nakon sprovoda ipak popustiti.
E, sad dolazim do onoga što sam zapravo htio napisati, a ovaj poduži uvod bio je potreban da bi se razumjela 'težina' onoga što slijedi. U svoj email korespondenciji sa onima koje su zanimali detalji oko sprovoda, bio je i Charlie – naš zajednički prijatelj iz Škotske. Jučer ujutro je javio da dolazi na sprovod – dofurat će se autom kasnije navečer, oko 10 sati. Evo ga sada, sjedi tamo u sobi i gleda TV.
A jučer je, nakon što je u svom mailu napisao da dolazi, poslao još jedan mail, koji u cijelosti prenosim:
Jučerašnji dan je bio prilično naporan. Od kada su odlazak na izlet i kasniji, večernji posjet prijatelja postali napornima? Ne znam… vjerojatno to ima veze sa klimom, frustracijama izazvanim višemjesečnim kišama i hladnoćom, nemogućnošću izlaska van i uživanja bez da mi ramena pritišće težak i debeo kaput i sva dodatna oprema koja me štiti od vjetra i eventualnog zmrzavanja nakon pola sata šetnje… pa se vratim doma i potrošim sat vremena na odleđivanje, u kadi punoj mirišljave sapunice, a zatim dolazi 'otapanje' mišića uz nebrojene šalice čaja.
No daklem, izlet se ispostavio uspješnim, jer koliko smo izbivali iz grada, nekih dva i pol sata, nije pala ni kap kiše. Čak sam uspio i fotografirati lokaciju (cilj izleta) i samo selo. Budem ti kasnije poslao fotke.
Navečer došli frendovi, pa kuhanje, pa… koliko god su mi dragi, nisam bio raspoložen baviti se njima – ne znam, čini mi se da smo se u posljednje vrijeme malo 'udaljili' jedni od drugih: možda previše razlika u poimanju zabave i provođenja slobodnoga vremena? Ili se samo radilo o tome što mi se nikoga baš nije ugošćavalo? Vjerojatno ovo posljednje. Osim toga, posljednjih nekoliko dana visim na kompu i downloadam tonu mjuze, pokušavam nadoknaditi propušteno iz protekle godine, testiram neki novi software i istražujem kako neke 'stvari' funkcioniraju – sve to mi oduzima prilično vremena i koncentracije.
Stoga mi je tvoj prvi mail, a zatim i onaj drugi došao kao pravo osvježenje, razbio ovaj lokalni, monoton ritam.
Kaj se Harryja tiče, ne ide na bypass već se zahvat zove angioplasty. Umetanje tzv. stent-a je rutinski zahvat i najčešći, no zapravo, ni sam nisam siguran koju će tehniku doktori primijeniti u njegovom slučaju…
< | travanj, 2006 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
osobni osvrti, zanimljivosti, svakodnevnica, dnevni tisak, ... ma, zapravo, sve kaj mi padne na pamet i još puno više...