Za posljednjih šest godina koliko živim u Engleskoj, nemali broj puta sam imao priliku uvjeriti se kako je izvorni Engleski humor (ne onaj televizijski, već onaj prisutan u svakodnevnom životu) doista vrlo sličan hrvatskome. Tome u prilog ide činjenica da nisam još čuo da se u ikojoj drugoj zemlji osim Hrvatske prikazuju tolike engleske TV serije, pogotovu komedije. Naš narod je prihvatio tu vrstu humora koja je prilagođena svim generacijama, bilo da se radi o onoj starijoj koja se sjeća Dave Allena, Monty Pythona i Mućki, ili o mlađoj, koja uživa u novijim uratcima sa Otoka.
Da ne duljim i padnem u napast da pišem esej na tu temu, evo svježeg primjera koliko u svakodnevnim situacijama ta vrsta humora dolazi do izražaja u svoj svojoj crnoći:
Nedavno, prije dvadesetak dana, desila nam se tragedija – prilično naprasno nas je napustila jedna dobra prijateljica. Klasičan slučaj raka otkrivenog u odmaklom stadiju i prekasno za izlječenje. Sreća da se jadna nije dugo mučila, pa je na 'onaj svijet' otišla u prilično kratkom roku između dijagnoze i desperatnog (ali uzaludnog) kirurškog zahvata.
Da stvar bude još gora (za njenog supruga), umrla je za vrijeme boravka u Španjolskoj; jadan, ne samo da je morao sâm prolaziti kroz agoniju povlačenja po doktorima i bolnicama, a ne govoreći ni riječi španjolskog, već se nakon njene smrti i po povratku u Englesku, osim torture sa administracijom i organiziranjem pogreba, još morao suočiti sa čekanjem na nju, jer je transport preminulih iz jedne države u drugu administrativno složeni proces.
I da sada ne duljim, svima nam je svakodnevnica ispunjena tugom i gorčinom. Pogotovu nama, koji smo sa Jill proveli zaista lijepe trenutke u Španjolskoj svega tjedan-dva prije nego li nas je zauvijek napustila. Kako smo sa Domom (Jillinim suprugom) jako bliski, pomogli smo mu u jednoj fazi organiziranja pogreba i preuzeli na sebe odgovornost informiranja frendova o tekućim zbivanjima. Sprovod je sutra, u petak i nadam se da će tenzija koja se provlačila kroz sve ove protekle dane, nakon sprovoda ipak popustiti.
E, sad dolazim do onoga što sam zapravo htio napisati, a ovaj poduži uvod bio je potreban da bi se razumjela 'težina' onoga što slijedi. U svoj email korespondenciji sa onima koje su zanimali detalji oko sprovoda, bio je i Charlie – naš zajednički prijatelj iz Škotske. Jučer ujutro je javio da dolazi na sprovod – dofurat će se autom kasnije navečer, oko 10 sati. Evo ga sada, sjedi tamo u sobi i gleda TV.
A jučer je, nakon što je u svom mailu napisao da dolazi, poslao još jedan mail, koji u cijelosti prenosim: