CAffeine

četvrtak, 29.06.2006.

Acid Mothers Temple-nasip jučer 28.6.2006

Rijetko kad mi se dešava da dan poslije koncerta pišem recenziju. Obično se natjeravam tjednima a nekad čak i mjesecima, pa nešto iscijedim iz poštovanja prema ljudima koje sam gledao kako dijele svoje frustracije, sreću radost i tugu sa mnom i još hrpom pijanih duša. Ali ovo jučer je, sve, samo ne nešto što se može vidjeti svaki dan. Matija mi prije koncerta nije ni pokušavao objasniti normalnim muzičkim riječnikom što ću ja to sad vidjeti, a zapravo mi je tek sad jasno šta je to bilo jučer...Ja sam ga uporno ispitivao šta je, jel psihodelija, noise, jel melankolija, a on veli samo čekaj i vidjet ćeš. Predgrupa je sveprisutni Seven That Spells, kojima je sad došao Naranča umjesto Tomca,i igrom slučaja ih gledam već treći put, i svakiput mi sve više djeluju kao da slušam infinitezimalni račun a ne muziku. Ili je tri puta u dva mjeseca previše, pa su mi počeli izlaziti na uši sa svojom paklenskom bukom. Ali ništa me nije moglo pripremiti ono što će uslijediti. Sjedili smo pod drvetom i lagano cuclali gemište, dok su Seven That Spells gazili prisutne vrištećom gitarom i dubokim basom. Nisam htio prići bliže, a htio sam imati odmorne uši za ono što će doći.
Samo za ilustraciju, članovi benda AMT stvarno vjeruju da komuniciraju sa kozmičkim silama. Ovo im je peti put u Hrvata, i vrlo je očito da im se tu sviđa, dok je gitarista došao tu proslaviti svoj 41. rođendan. Sva ekipa priča kako im je najbolji bio prvi koncerti, a Matija ih je gledao svih pet puta (eh šta ti je fan!). Naštimavanje je trajalo dobrih pola sata pa sam već počeo sumnjati na povratak Trevora Dunna. I onda je krenulo. Suludo Kawabatino orijentalno mantranje potpomognuto nafriziranim izdistorziranim tranceom koje nosi u svemir. Imao sam osjećaj da mi se zjenice proširuju, da mi mozak odnosi Sava. Kad god bi pogledao drveće iznad nas, imao bi osjećaj da sam u džunglama Amazone na nekom plemenskom saboru smanjivača glava. Svijeće oko benda pojačavaju zen ugođaj, fali još samo ogromna vatra. Fali i malo više alkohola i ganje, al jebiga, ne možeš imati baš sve. Druga stvar po redu mi je nakon prve bila previše obična za njih, a svekolika noise populacija se počela ljuljati na polomljeni polupsihodelični ritam (pokušao sam se suzdržati od spominjanja te glupe psihodelije-psihogrobari, al evo ne ide pa ne ide). Usijedila je ponavljajuća melankolija bez ritam sekcije koja je Matiju dirnula u dušu, a mene oslabila jer je ipak malo predugo trajala. Nemam ja žicu za te fine stvari, panker jedan smrdljivi nepopravljivi, samo da mi je skakat, pit i pričat gluposti. Ali dobro, došao sam na svoje u slijedećoj stvari kad su Hram Majke Tripova opasno ubrzali i počeli jebat majku. Šta je to Stooges?Teengenerate? Čekaj, kako sad odjednom? Da nisam bio na plivanju prije koncerta ne bih odolio iskonskom zovu poganja.
Već je tu mogao prestat koncert, ali ne...Pa ipak su to Japanci, a zna se kako oni to rade, temeljito i doslijedno. Svaki Japanski alternativni bend koji sam slušao je nevjerojatno usviran, točan i opasan, a bogami ni AMT nisu daleko. Opet su počeli s tranceoidnim Um Mane Padme Om- mantranjem, a ja sam osjetio kako mi se duša sve više liječi, što je buka glasnija. Zaboravio sam umor od plivanja i već sam bio u nekoj pustinji na rubu svijeta i pameti, bogu iza nogu i spozanavao tajne budizma. Pa da, to je to, svako tijelo teži da se što manje kreće, to je to! Otkvačio mi se neki otponac u glavi pa sam Ribafisha gnjavio o sisama Arije Giovanni, o japanskoj hrani i svjetskom prvenstvu u Japanu, i još kojekakvim drugim glupostima. On je šizio na kričave i pištave zvukove s njihovog sintisajzera, a meni je sve to pasalo kao jin što ulazi u jang, iliti kao šaka na oko što vele Nadrealisti. Još jednom sam otišao na koncerat povinovan hypeom, i opet nisam požalio. Možda taj hype i nije tako loša stvar.

I na kraju, samo da rezimiram, AMT je za sve one koji vole istraživati. Njihova muzika je nepredvidljiva, svemirska i glasna u pizdu materinu, koja pogađa u dušu, proširuje je i ozdravlja, ali je isto tako može i stisnuti i baciti u tjeskobu, ako niste spremi na nove neobične stvari koje nemaju veze sa našom balkanskom stvarnošću. Ili možda ipak imaju?

Motorhead- Stara Klaonica,11.06.2006

Jebala vas nedjelja! Pored toliko dana u tjednu Lemmy odluči svratiti baš u nedjelju. No, to svejedno nije spriječilo horde dugokosih, ispirsanih, kožnatih stvorova da se sliju u poput mrava pljačkaša u rupu Stare Klaonice. Prvi put sam tamo, i mogu reći da je prostor dušu dao za koncerte bilo kakve vrste. Zapravo je to dvorište Stare Klaonice, starog komunističkog zdanja koje godinama zjapi prazno, uljepšano pocinčanim cijevima, puknutim prozorima i općenito cijevima, ono underground vulgaris, kao iz bolesne mašte detmetalca neandertalca.
E, a Motorhead ko Motorhead, glasno, furiozno, žestoko kao i prije 30 godina. Nema tu neke velike filozofije, jedino što se godine sad stvarno daju primjetiti. Lemmy se zgrbio, izgleda kao da je dobio još bradavica po licu, ali uporno prkosi zubu vremena pa i dalje šmrče svoj speed prije koncerta, i dalje urla kao da ga jaše đavo na motoru, i dalje drnda po Rickenbackeru, i dalje sije pozitinu energiju iz zvučnika velikih ko kuća gdje god se pojavi. Pojebljivi brkati momak iz Walesa, mnogim je pojebljivim momcima u ranoj mladosti, bio i ostao inspiracija kad je u svojoj 14-toj godini pobjegao iz nepreglednih ravnica Walesa u bijeli svijet da se proslavi kao muzičar, a usput da nešto popije i pojebe. Takav je ostao i do danas, hodajući rokenrol zombi koji vječito ponavlja svoj dumdururum na basu, medicinski fenomen, stari hipik, narkomanijak, jebač i ko zna šta još sve ne. No, Lemmy kao Lemmy, o njemu se može napisati čitava knjiga sranja kako je ovo i ono, radio to i to, a meni se sad to stvarno ne da, jer za takve stvari postoji knjižara Algoritam, gdje se za 70 kn može kupiti njegova autobiografija na paperback-izdanju, pa eto ko voli nek izvoli. Ovdje ću ja nešto nasrati o svojoj oralnoj fiksaciji Motorheadom koja eto, još i dandanas traje.
Prvi njihov album koji sam čuo bila je „1916“, a desilo se to neke predratne '91. kad je jedina muzika za koju sam znao bila metal, vrijeme kad sam razbijao svoj djetinji mozak Sepulturom, Deathom, Morbid Angelom, Slayerom, Metallicom. I onda se pojavio taj nesretni Motorhead, i ta devetstošesnajsta, pa su svi gore pobrojani odjednom postali nevažni. I nema mi nikakvog smisla da ja sad tu nešto serem o melodiji, o tekstovima, o tehnici sviranja jer kad je Motorehead u pitanju to je kao da nekom objašnjavate zašto vam se više sviđa slatko od slanog ili zašto više volite crne od plavih.....nakon devetstošesanjste otvorio se pakao i nizali se albumi „Orgasmatron“, „Rock'nRoll“, „Iron Fist“, „Bomber“ i tako unedogled. Sepultura za mene više nije postojala dok „Roots“ nije izišao, Morbid Angel su što se mene tiče mogli poginuti u avionskoj nesreći, a svi neki bendovi čija su imena sva završavala na –tion, -acy i –ary su postali gomila isfrustriranih konja koja snifa mrtve vrane u pljesnivim špajzovima. Napokon se među svim tim crnim zlikovcima koji pjevaju o osveti Sotone rđavim širajzlima u septičkoj jami zla, pojavilo nešto pozitivno sa željom za životom, nešto gdje se govorilo o alkoholu, ženama, seksu i cestama. Cijelo vrijreme dok sam studirao, Lemmy je nestajao, pa se pojavljivao, pa opet nestajao, na nekim tulumima, pojavljivao se na radiju, izronio bi iz dima u nepoznatoj sobi, ali kad bi se pojavio uvijek bi bio dobro došao. Nikad nije dosadio. Baš suprotno, promukli Lemmy bi uvijek legao ko mlijeko, pogotovo kad se događao neki umorni tulum i kad bi se u pola frke svi umorili od izbora muzike nekog pijanog sentimentalnog koji uporno tuli s Balaševićima, Azrama, onda bi neki dobronamjerni pijani uletio sa „De da ja malo“ i igrom slučaja kliknuo na „We Are the Road Crew“, pa da vidiš veselja .E, da „No Sleep 'til Hammersmith“ je jedan od najboljih live albuma svih vremena. Točka. Zakon. I on nema veze s mentalom, a podjednako ga vole noiseri i punkeri i metalci i koraši i svi oni koji vole dobri stari gžžžž. Pankeri vole Motorhead do '81. kad je izišao „Hammersmith“ a metalci sve iza toga, po nekom mom sudu.

Već u pola deset Lemmy je počeo grmiti pa smo jurnuli sa ulaza u raspamećenu dugokosu, zapravo, svakakvokosu svjetinu. Stacionirali smo se negdje u sredini, taman da vidimo Satrianijevog klona na gitari i bubnjara zatrpanog gomilom kojekakvih bačava svih raspona i dimenzija presvučenih kožom neprcane deve (nisam mogao odoliti da to ne napišem, predobra je fora). I naravno, Lemmy s basom u crnoj košulji i nenadjebivi visoko postavljen mikrofon da se vide žile na vratu (al od vrata mu nije puno ostalo). Drndalo se to, bilo je glasno, čista sirova metedrinska energija ludih sedamdesetih, ali ipak ne kao što je Nino pričao da je bilo u Ptuju kad im je zujilo u ušima još petnaestak minuta nakon koncerta. Kadli odjednom, Lemmy ostavlja bas, pali cigaretu, a gitarista uzima akustičnu i počinje mala unplugged seansa. Nije valjda da su desetljeća ludog života smekšale staru pizdu? Bome, istina je, Motorhead definitivno nije brz kao nekad. I onda izvadi usnu hramoniku? Ma, daj nemoj me zajebavat da to Lemmy pokazuje osjećaje? Svašta...I onda se na ekipu srušila režeća „Iron Fist“, i tad sam morao zapogati ,jer su to običaji nalagali. Poslije me je sve boljelo i nisam mogao doći do zraka, ali vrijedilo je. Kad sam imao godina za to, Motorheada nije bilo ni blizu Hrvatske, osim na mom pretpotopnom ITT-kasetofonu. Uredno sam to nadoknadio i na „Ace of Spades“ koja je već dosadila i bogu i ljudima, ali nije nas se zbog toga dalo smetati, pa se kompletna ekipa bacila u šorku ispred stagea. Ispustio sam dušu i tijelo, osjećao sam se izmoždeno, kao da sam pio nekoliko dana i noći uzastopce i stvarno više nisam mogao. Čekao sam We Are The Road Crew. Čekao. I čekao. I čekao....Ali nije došla. Par stvari s novog albuma, i thank-you-good-night. Ma, čekaj, beštijo, oću svoj Road Crew, jebali te svi metalci i pankeri svijeta i kompletna postava Blue Oyster Culta, vraćaj se na stage!Ali staro đubre se nije vratilo. Jebiga, šta je tu je, nije još izbilo ni pola deset, Motorhead je već bio okončan, a nama je samo preostalo da satrveni poganjem odbauljamo kući.....I na povratku skužim Belog i vidim da je pustio brkove. A bio lep i zgodan momak, sjaj i dika hrvatske alternative,a evo ti sad....

JEBOTE!

Sjedio sam na klupici u parku na Visu i prebrojavao kovanice koje sam našao ispod nje. Imao sam teške muke dok sam ih brojao, jer sam upravo popušio polovicu jointa koju sam našao u pijesku pored tih tih kovanica. Prije je to bio filter nego joint, no bilo ga je dovoljno da me ljuljne u desetu dimenziju u kojoj nije bilo nikakvih brojeva, ni kovanica ni cijena ni potreba za potrebama, već samo čisto-bistro Viško more, divlje plaže i sunca, sunca,sunca....Izvalio sam se na tvrdu klupicu, a tad mi se činila kao vodeni krevet u luksuznoj vili sultana Bruneia. Ovo je bio moj šumarak a ja sam bio njegov kralj i sultan i paša i šeik i beg i vezir. Razmišljao sam o finom crnom debelom uljasstom Viškom vinu, o palmama i preplanulim ženskim bedrima. Sve je to bilo tu odmah pored mene, ali sam samo pustio da mi prolazi kroz prste, jer nisam imao potrebu za kretanjem. ja sam stajao u mjestu ogromno nebesko tijelo oko kojega se vrte sateliti, na trenutak sam uhvatio malecni komadić nirvane i i curio poput svježeg maslinovog ulja kroz proreze klupice na toplu prhku Višku zemljicu. Više nije bilo ničega. Je dobro, jebote....

subota, 10.06.2006.

Josipa Lisac i bend-2.6. Boogaloo

Vratio sam se iz Zagreba u rodni mi grad autostopom pa sam tako dok sam stopirao shvatio da mi sjećanje na Josipin koncert polako blijedi (jer čovjek dok stopira ima vremena za razmišljanje napretek) a već se kao mračni crni oblak sa kljovama, zubima i užarenim očima približio Motorhead koji će se desiti prekosutra. Jebote, ode vrijeme, a koncerti se samo nižu. Ko bi ih sve popisao, ko bi ih sve sjetio. I svaki put kad pišem u sitne noćne sate dok se ni muha više ne čuje (kad sam je malo prije zakucao o prozor s nekim prastarim primjerkom magazina Jutro- treba li netko, jeftino prodam na kile, imam pun krevet) uvijek me uhvati neka tugaljiva retrospektiva kao da sam zašao u Josipine pozne čeznutljive godine pa se prisjećam svojih starih ljubavi, nekog Karala Metikoša (ne računalo Mekintoš)….Netko će misliti po ovome kako sam počeo, da je Josipa stara. O ne, nikako.

Iskreno, bio sam sumnjičav kad mi je Nino predložio da škicnemo u Boogaloo tog petka. Kao, stari babac nek prdne više u fenjer, šta zavija na mjesec, bolje nek okopava bašću (vrt, jel'?). Predrasude, predrasude ko i stavovi, svaki šupak ih ima. Ili nešto u tom fazonu. I pošto stara izreka kaže: Jebeš čovjeka koji se ne da nagovoriti, a ja koji stalno pokušavam živjeti prema nahođenjima narodnih mudrosti, odlučio sam se dati nagovoriti. Mogu reći, da mi je baš dobro u životu otkako se dam nagovoriti.
Uđemo u Boogaloo (Budalo!) , a ja ostanem zabezeknut. Puna dvorana, a svi stoje! Zna li netko kako to izgleda kad imaš punu dvoranu ispred sebe a nitko se ne miče? Nisam u Lisinskom nikad bio, ali mislim da to izgleda otprilike tako. Horor!Šok!Nevjerica!Gađenje!HNK!
U tom sam stanju ko muha bez glave jurnuo do šanka po pivo, da mi izvuče metlu iz dupeta. Tek sam tada počeo razmišljati i onda pogledao prema stageu. I vidio ženu u srednjim godinama, zapravo više u onim koje dolaze iza srednjih ,obučenu u staniol, bambusove trske i nešto crno, kako suvereno vlada stageom. I odmah mi je bilo jasno zašto je Josipa Josipa. Ta žena je, ljudi moji, diva, onako kao Tina Turner, kao Diana Ross, baš diva. Pored sebe ima stolić sa čitavom hrpom potrebnih pizdarija koje život znače, kao recimo voda, šminka, puder, i još štošta drugo, pa dok ne mora pjevat, čačka po tome stoliću pa se dotjerava, pa se maže pa malo pije vodice, kao prava dama, ništa da joj fali. Iza nje stoje muzičari pored kojih bi i Fila iz Vatrenih Ulica zvučao kao operni pjevač, ali bez obzira na to,, da nema Josipe, činilo bi mi se da gledam Bingo Bend u odjelima. Kad smo došli već je otpočelo, sporo i lagano, čara ona publiku rukama u crnim rukavicama, na glavi joj krov kineske kuće, glas joj je kristalno jasan, lebdi u onom dimu i magli, plavi reflektori-atmosfera JEBOTE! Pa onda izađe smješni bradonja Elvis Stanić na cinci-linci partiju gitare koja je taman fino sjela. Da je trajalo duže vjerojatno ne bi valjalo jer alergičan sam na te gitarske pilane totalno. A tek kad sam čuo «Hir,hir,hir» premrzao sam. Kakva pjesma, Bog te mazo! A pogotovo zadnji dio, kad se malo ubrza i kad bubnjar sa rukama gorile malo protegne mišiće. Dobro, na stranu sad muzičari koji svi znaju znanje, ali onaj koji čuje Josipin glas uživo tek onda može reći da ju je čuo. Ta žena sa glasom može sve. Apsolutno sve! Da ovi iza sviraju najgori kutinski HC, kad bi ona zapojila to bi zvučalo kao fini lounge jazz za na plažu. Ne treba joj nikakav tekst sa smislom.
I onda sve nekako tako damski, uljuljano i lagano, pa brže ali ne žestoko, privelo se kraju. Damski je bila odsvirana i rokerska «danas sam luda…» sa nekakvim isprekidanim cupkajućim ritmićem koja me baš bacila na plesuckanje, sve dok mi neka nabrijana emancipirana boksačica nije stala na palac koji me bolio još od prošlotjednog Sljemena. Ali sam zaboravio na bol kad je otpočela «On je moj, samo moj….» koja je stvarno bila i ostala prekrasna i prejebeno moćna stvar koja paše u bilo kojem trenutku i u bilo koje vrijeme. Na bis je izašla da bi odbubala poludrum'n'bass «Ispočetka» koja je raspresala utegnuto ukočene yuppieje koji su stajali kao da im je netko uperio pištolj u glavu, pa su se tek pred kraj sjetili da bi mogli zaplesati i da je netko s pištoljem vjerojatno isto zaplesao ili barem otišao po pivo. Što je jedina zamjerka ovom izvrsnom koncertu. Ekipa. Rulja. Bagra. Profesionalno deformirani ukočeni smrznuti trideset i nešto godišnjaci kojima se govno stislo u guzici koji su valjda jedanput bili na koncertu i to ono kad je padala kiša na hipodromu. Čitav život izlazili u Sidro i Brazil, i onda skužili da postoje prostranija mjesta kad su vidjeli Smash nedjeljom ujutro. A Boogaloo tek? U pičku materinu!Ej! Pa trgnite se malo, ne gleda vas šef, smijete, dozvoljeno vam je , neće vas prijaviti, nije to ništa, ne tuku….Toliko ukočenih na jednom mjestu nisam u životu vidio. Dobio sam vratobolju, toliko me bolilo da mi je došlo da onog od dva metra ispred sebe koji je plesao tako što je navijao podignutih ruku «Josipa, Josipa!» puknem nogom u guzicu. Nevjerojatno mi je bilo da jednu damu tog kalibra dolaze gledati takvi idioti. Čak i sramotno. No bez obzira na to, koncert je bio prrekrasaun, kako je samo ruekla Jousipa to je jedna prrekrasnau pjessmau, koju je nanpissao jedaun predivaun čouvjek iz jednog prediuvnog grauda, i tako meni je bilo predivno.

petak, 02.06.2006.

Gone Bald-Kset, nepoznat datum

Jednom davno prije nekih dva-tri mjeseca ili možda ne tako davno, započeo sam pisati ovu recenziju. I onda se umješala viša sila, zaredali se koncerti, pijanstva, sitne popodnevne lijenosti i mamurluci pa je recenzija ostala izgubljena u bespućima mog harda, i dosad joj nisam ušao u trag. Sad kad sam je ponovo našao, i red je da je dovršim jer ipak Gone Bald to zaslužuju.
Noise rock mi je kao i većini laika, koji vole poslušati svašta, dobar u umjerenim količinama. Volim tu elektriziranu moć koju isporučuje, kako i uživo tako i preko zvučnika, volim čut taj debeli masni i teški bas, i izlomljeni ritam koji udara po svim pršljenovima kralješnice. No, kao i sve laike, nakon nekog vremena me počne savijati, počinje me bacati u stanje koje bi bilo najlakše nazvati tjeskobnim i teškim, pa tako nijedan noise album nisam poslušao u komadu, nego na rate, da si dam vremena da se oporavim. No, unatoč svemu tome, opet volim vidjeti dobar noise rock uživo (da se razumijemo, koncert NoMeansNo –ako je to uopće noise- u SKC u Beogradu je jedan od najboljih koje sam gledao ikada u životu i na svijetu), jer ipak je to drukčije gledati uživo, nego slušati doma. Al, reko bi Beli, moj sudrug u alkoholu, ne valja ako ne boli.
Predvodnik amsterdamskog krda zvanog Gone Bald je Ico Košavić, koji živi u Nizozemskoj već godinama i godinama stvara najbolji noise u Hrvata. Još uvijek se sjećam animiranog spota za koljačku „Highway 59“ koji se stidljivo znao zavrtiti na televiziji prije ne tako davno ili možda jednom davno. Otada isto tako stidljivo tu i tamo čujem za ime Gone Bald, čujem pokoju stvar,i sve nešto kao spominje se, pa bilo je super, pa ovo pa ono. I naravno, ajd ti Đole za hypeom kad već ne znaš bolje.. Moj prvi koncert Gone Balda uopće. I moram priznati da dva Nizozemca i jedan Hrvat rasturaju. Kakvi su prije bili nemam pojma, ali ovo što sam vidio je propisno rasturanje KSET-a. Spomenuta „Highway 59“ nije bila odsvirana, ali su zato „Animals vs Hunters“ i neka kojoj sam zaboravio naslov, a bila je prije ove, odnijele pobjedu nad prekobrojnim neprijateljem. Ico je pojava na stageu, mršav, zalizane duge kose, shizofreničnih trzaja dok izbacuje distorzirano zlo kroz zvučnike, dok su nizozemska ritam sekcija totalna suprotnost masnom i teškom zvuku kojeg proizvode. Izgledaju kao dva izgubljena izviđača Noise rock Gone Balda na trenutke postaje nježno i tiho post rock plinkanje, što možda i nije loše da se rulja malo odmori od buke, pogotovo ovakvi kao ja koji su novi u cijeloj priči. Ipak, post rock je ovdje samo za odmor od buke, Gone Baldu ipak više leži da buši ljudima bubnjiće, nego da sviraju sanjive simfonije na tri žice.
Al dosta filozofiranja, istina je ta da se koncerta slabo sjećam, jer je prošlo čitavo desetljeće, i da se u noise kurca ne kužim nego samo volim da me buka mlatne po mozgu, pa da pođem kući pjevajući i zaboravim na poraz i ljubavni neuspjeh i svu nepravdu i belaj, kako bi to Nelle slikovito rekao. A uz Gone Bald se to itekako može zaboravit, pogotovo ako volite žešće i sjebano.

A slijedeće što očekujem je da, ako Bog da, vidim kraljicu Josipu Lisac u njenoj punoj snazi i moći: Jebiga, ponekad treba izvirit iz podzemlja pa riskirat metak sramote u oko. Josipa je jedna i jedina ,kraljica, jebite se svi vi pravovjerni i „dosljedni“...

Popečitelji u Sc-u, a prije njih Seven That Spells

U Seven That Spells svira Tomac, basista iz Brkova, koje ja nikako ne mogu provarit ko parodiju. To je parodija dobra samo za one koji ne vole narodnjak. Ja ga volim, i mislim da je Halid Brešlić legenda, mislim da je Kraljica Trotoara Mile Kitića, nenadjebiva pjesma i jača od bilo kojeg brit-pop kukanja o nesretnoj ljubavi, mislim da je „Kolovođa đavo“ Šabana Šaulića opasnija od svih albuma pekmezavih White Stripesa zajedno i tako o dosta stvari ja krivo mislim al koga za to zabole. Znam samo jedno:Narodnjak je vesela, priglupa i iskrena muzika, i među narodnjacima ima pravih bisera za one koji su željni poslušati. A to što je slušaju idioti koji otvaraju pivo okom, kreteni što razbijaju boce o čelo, vuku kokain i onda vole pucaju iz Kalašnjikova i poluustaše što slušaju Thompsona i onda pričaju kako su veliki Hrvati, nije moja stvar. Zapravo, to su takvi dvolični debili da mi se želudac diže kad to čujem. Ne zato što slušaju to što slušaju, nego samo zato što su dvolični, samo zato što su bez svojih muda i svoje osobnosti i zato što kao prava marva iz blata slušaju ono što im se servira na Narodnom Radiju. Ja volim slušat narodne zato što je to moj izbor, a ne zato što ih sluša komšija, moja cura ili većina idiota iz mog kvarta ili firme. Takvima je svejedno jel slušaju Britney Spears, Žaka, narodne, ili White Stripese. Takvi nek se lijepo nose u tri krasne pizde materine, nek crnče i debljaju se u svojim firmama i ganjaju svoje aute kad već ne znaju ništa drugo. Ja volim čut dobar narodnjak i boli me kurac što ih idioti slušaju. Ali to svakako nije tema naše današnje emisije. Zašto spominjem Tomca (hvala nepoznatom Lutajućem reporteru što mi je rekao ime) Zato što frajera viđam najčudnijim mjestima i stalno mi se čini poznat i ne mogu nikako dokučit gdje sam ga već vidio. I onda skužim da svira u Seven That Spells, psihodeličnom noiseu koji je bio predgrupa prištinskim Popečiteljima. Prvi put sam ih gledao na nasipu ispred Močvare zimus na temperaturi minus i bili su mi užasno teški i naporni. Ovaj put su bili nešto normalniji, i nekako pristupačniji, ali meni se čini da bi ipak trebali pravit pauzu između pjesama jer je to malo prevelika količina buke u kratkom vremenu. Povremeno Seven preraste iz noisea u psihodeliju što im se desilo onomad na nasipu, ali čim dođe do psihodelije to se više mene ne smatra. Ja psihodeliju ne mogu, kao ni freejazz. U svakom slučaju Seven that Spells je bolji od Brkova, pa nek se ljuti ko hoće.
Da, tema naše današnje emisije su Popečitelji, koje sam propustio lani na Exitu i kojma je izišao album u međuvremenu. Zove se „Ko radi?“ i producirao ga je Koja, i uopće nemaju veze sa narodnjacima. Popečitelji sviraju nabrijani etno-jazz-noise-funk a dolaze iz Prištine (ili iz Kragujevca, to je bila rasprava na koncertu) a mene najviše podsjećaju na Primus iz vremena albuma „Antipop“, kad je Claypoolu prdnulo u glavu da bi mogao uvesti malo melodije u svoj psihotični opus. Popečitelji još uvijek nisu melodični kao Primus (a kad je to Primus bio melodičan?), ali zato imaju ritam sekciju koja „jebe kevu“. S obzirom na to odakle dolaze, zvuče iznenađujuće moderno. Čim koncert malo odmakne, vidite da je svaka usporedba sa Primusom suvišna. Gdje Primus odlazi u atonalnost i distorziju, Popečitelji opet nekako svoju sjebanu matematiku uspjevaju sinkronizirati tako da se na nju može čak i plesati. Bar neko vrijeme. Rasplesani Popečitelji kasnije postanu žestoki a nakon nekog vremena postanu nervozni. Nekome se mogu učiniti naporni, ali meni su baš okej, i mislim da bi ih ponovo išao gledati, zbog pozitivne energije koju šire. Bas ovdje suvereno vlada, momak bi i Koju natjerao da se zamisli , bubnjar je neumorni stroj koji se znoji kao Michael Jordan u playoffu i izvodi nemoguće prelaze (to je bilo prvi put da sam vidio da je netko uspio probiti kožicu bas bubnja), a gitara radi jedino ono što može, proizvodi zvukove i slaže ih na njihove rafale. Muzika im zna postati repetitivna zbog pomanjkanja vokala ,jer kad čujete prvih 5 stvari, čuli ste ih sve. Bez obzira, ako ponovo dođu u ZG, otišao bi ih vidjeti u nekom za zvuk zahvalnijem prostoru tipa KSET.