Sjedio sam na klupici u parku na Visu i prebrojavao kovanice koje sam našao ispod nje. Imao sam teške muke dok sam ih brojao, jer sam upravo popušio polovicu jointa koju sam našao u pijesku pored tih tih kovanica. Prije je to bio filter nego joint, no bilo ga je dovoljno da me ljuljne u desetu dimenziju u kojoj nije bilo nikakvih brojeva, ni kovanica ni cijena ni potreba za potrebama, već samo čisto-bistro Viško more, divlje plaže i sunca, sunca,sunca....Izvalio sam se na tvrdu klupicu, a tad mi se činila kao vodeni krevet u luksuznoj vili sultana Bruneia. Ovo je bio moj šumarak a ja sam bio njegov kralj i sultan i paša i šeik i beg i vezir. Razmišljao sam o finom crnom debelom uljasstom Viškom vinu, o palmama i preplanulim ženskim bedrima. Sve je to bilo tu odmah pored mene, ali sam samo pustio da mi prolazi kroz prste, jer nisam imao potrebu za kretanjem. ja sam stajao u mjestu ogromno nebesko tijelo oko kojega se vrte sateliti, na trenutak sam uhvatio malecni komadić nirvane i i curio poput svježeg maslinovog ulja kroz proreze klupice na toplu prhku Višku zemljicu. Više nije bilo ničega. Je dobro, jebote....
Post je objavljen 29.06.2006. u 15:56 sati.