Jednom davno prije nekih dva-tri mjeseca ili možda ne tako davno, započeo sam pisati ovu recenziju. I onda se umješala viša sila, zaredali se koncerti, pijanstva, sitne popodnevne lijenosti i mamurluci pa je recenzija ostala izgubljena u bespućima mog harda, i dosad joj nisam ušao u trag. Sad kad sam je ponovo našao, i red je da je dovršim jer ipak Gone Bald to zaslužuju.
Noise rock mi je kao i većini laika, koji vole poslušati svašta, dobar u umjerenim količinama. Volim tu elektriziranu moć koju isporučuje, kako i uživo tako i preko zvučnika, volim čut taj debeli masni i teški bas, i izlomljeni ritam koji udara po svim pršljenovima kralješnice. No, kao i sve laike, nakon nekog vremena me počne savijati, počinje me bacati u stanje koje bi bilo najlakše nazvati tjeskobnim i teškim, pa tako nijedan noise album nisam poslušao u komadu, nego na rate, da si dam vremena da se oporavim. No, unatoč svemu tome, opet volim vidjeti dobar noise rock uživo (da se razumijemo, koncert NoMeansNo –ako je to uopće noise- u SKC u Beogradu je jedan od najboljih koje sam gledao ikada u životu i na svijetu), jer ipak je to drukčije gledati uživo, nego slušati doma. Al, reko bi Beli, moj sudrug u alkoholu, ne valja ako ne boli.
Predvodnik amsterdamskog krda zvanog Gone Bald je Ico Košavić, koji živi u Nizozemskoj već godinama i godinama stvara najbolji noise u Hrvata. Još uvijek se sjećam animiranog spota za koljačku „Highway 59“ koji se stidljivo znao zavrtiti na televiziji prije ne tako davno ili možda jednom davno. Otada isto tako stidljivo tu i tamo čujem za ime Gone Bald, čujem pokoju stvar,i sve nešto kao spominje se, pa bilo je super, pa ovo pa ono. I naravno, ajd ti Đole za hypeom kad već ne znaš bolje.. Moj prvi koncert Gone Balda uopće. I moram priznati da dva Nizozemca i jedan Hrvat rasturaju. Kakvi su prije bili nemam pojma, ali ovo što sam vidio je propisno rasturanje KSET-a. Spomenuta „Highway 59“ nije bila odsvirana, ali su zato „Animals vs Hunters“ i neka kojoj sam zaboravio naslov, a bila je prije ove, odnijele pobjedu nad prekobrojnim neprijateljem. Ico je pojava na stageu, mršav, zalizane duge kose, shizofreničnih trzaja dok izbacuje distorzirano zlo kroz zvučnike, dok su nizozemska ritam sekcija totalna suprotnost masnom i teškom zvuku kojeg proizvode. Izgledaju kao dva izgubljena izviđača Noise rock Gone Balda na trenutke postaje nježno i tiho post rock plinkanje, što možda i nije loše da se rulja malo odmori od buke, pogotovo ovakvi kao ja koji su novi u cijeloj priči. Ipak, post rock je ovdje samo za odmor od buke, Gone Baldu ipak više leži da buši ljudima bubnjiće, nego da sviraju sanjive simfonije na tri žice.
Al dosta filozofiranja, istina je ta da se koncerta slabo sjećam, jer je prošlo čitavo desetljeće, i da se u noise kurca ne kužim nego samo volim da me buka mlatne po mozgu, pa da pođem kući pjevajući i zaboravim na poraz i ljubavni neuspjeh i svu nepravdu i belaj, kako bi to Nelle slikovito rekao. A uz Gone Bald se to itekako može zaboravit, pogotovo ako volite žešće i sjebano.
A slijedeće što očekujem je da, ako Bog da, vidim kraljicu Josipu Lisac u njenoj punoj snazi i moći: Jebiga, ponekad treba izvirit iz podzemlja pa riskirat metak sramote u oko. Josipa je jedna i jedina ,kraljica, jebite se svi vi pravovjerni i „dosljedni“...
Post je objavljen 02.06.2006. u 17:20 sati.