CAffeine

četvrtak, 29.06.2006.

Acid Mothers Temple-nasip jučer 28.6.2006

Rijetko kad mi se dešava da dan poslije koncerta pišem recenziju. Obično se natjeravam tjednima a nekad čak i mjesecima, pa nešto iscijedim iz poštovanja prema ljudima koje sam gledao kako dijele svoje frustracije, sreću radost i tugu sa mnom i još hrpom pijanih duša. Ali ovo jučer je, sve, samo ne nešto što se može vidjeti svaki dan. Matija mi prije koncerta nije ni pokušavao objasniti normalnim muzičkim riječnikom što ću ja to sad vidjeti, a zapravo mi je tek sad jasno šta je to bilo jučer...Ja sam ga uporno ispitivao šta je, jel psihodelija, noise, jel melankolija, a on veli samo čekaj i vidjet ćeš. Predgrupa je sveprisutni Seven That Spells, kojima je sad došao Naranča umjesto Tomca,i igrom slučaja ih gledam već treći put, i svakiput mi sve više djeluju kao da slušam infinitezimalni račun a ne muziku. Ili je tri puta u dva mjeseca previše, pa su mi počeli izlaziti na uši sa svojom paklenskom bukom. Ali ništa me nije moglo pripremiti ono što će uslijediti. Sjedili smo pod drvetom i lagano cuclali gemište, dok su Seven That Spells gazili prisutne vrištećom gitarom i dubokim basom. Nisam htio prići bliže, a htio sam imati odmorne uši za ono što će doći.
Samo za ilustraciju, članovi benda AMT stvarno vjeruju da komuniciraju sa kozmičkim silama. Ovo im je peti put u Hrvata, i vrlo je očito da im se tu sviđa, dok je gitarista došao tu proslaviti svoj 41. rođendan. Sva ekipa priča kako im je najbolji bio prvi koncerti, a Matija ih je gledao svih pet puta (eh šta ti je fan!). Naštimavanje je trajalo dobrih pola sata pa sam već počeo sumnjati na povratak Trevora Dunna. I onda je krenulo. Suludo Kawabatino orijentalno mantranje potpomognuto nafriziranim izdistorziranim tranceom koje nosi u svemir. Imao sam osjećaj da mi se zjenice proširuju, da mi mozak odnosi Sava. Kad god bi pogledao drveće iznad nas, imao bi osjećaj da sam u džunglama Amazone na nekom plemenskom saboru smanjivača glava. Svijeće oko benda pojačavaju zen ugođaj, fali još samo ogromna vatra. Fali i malo više alkohola i ganje, al jebiga, ne možeš imati baš sve. Druga stvar po redu mi je nakon prve bila previše obična za njih, a svekolika noise populacija se počela ljuljati na polomljeni polupsihodelični ritam (pokušao sam se suzdržati od spominjanja te glupe psihodelije-psihogrobari, al evo ne ide pa ne ide). Usijedila je ponavljajuća melankolija bez ritam sekcije koja je Matiju dirnula u dušu, a mene oslabila jer je ipak malo predugo trajala. Nemam ja žicu za te fine stvari, panker jedan smrdljivi nepopravljivi, samo da mi je skakat, pit i pričat gluposti. Ali dobro, došao sam na svoje u slijedećoj stvari kad su Hram Majke Tripova opasno ubrzali i počeli jebat majku. Šta je to Stooges?Teengenerate? Čekaj, kako sad odjednom? Da nisam bio na plivanju prije koncerta ne bih odolio iskonskom zovu poganja.
Već je tu mogao prestat koncert, ali ne...Pa ipak su to Japanci, a zna se kako oni to rade, temeljito i doslijedno. Svaki Japanski alternativni bend koji sam slušao je nevjerojatno usviran, točan i opasan, a bogami ni AMT nisu daleko. Opet su počeli s tranceoidnim Um Mane Padme Om- mantranjem, a ja sam osjetio kako mi se duša sve više liječi, što je buka glasnija. Zaboravio sam umor od plivanja i već sam bio u nekoj pustinji na rubu svijeta i pameti, bogu iza nogu i spozanavao tajne budizma. Pa da, to je to, svako tijelo teži da se što manje kreće, to je to! Otkvačio mi se neki otponac u glavi pa sam Ribafisha gnjavio o sisama Arije Giovanni, o japanskoj hrani i svjetskom prvenstvu u Japanu, i još kojekakvim drugim glupostima. On je šizio na kričave i pištave zvukove s njihovog sintisajzera, a meni je sve to pasalo kao jin što ulazi u jang, iliti kao šaka na oko što vele Nadrealisti. Još jednom sam otišao na koncerat povinovan hypeom, i opet nisam požalio. Možda taj hype i nije tako loša stvar.

I na kraju, samo da rezimiram, AMT je za sve one koji vole istraživati. Njihova muzika je nepredvidljiva, svemirska i glasna u pizdu materinu, koja pogađa u dušu, proširuje je i ozdravlja, ali je isto tako može i stisnuti i baciti u tjeskobu, ako niste spremi na nove neobične stvari koje nemaju veze sa našom balkanskom stvarnošću. Ili možda ipak imaju?