Vratio sam se iz Zagreba u rodni mi grad autostopom pa sam tako dok sam stopirao shvatio da mi sjećanje na Josipin koncert polako blijedi (jer čovjek dok stopira ima vremena za razmišljanje napretek) a već se kao mračni crni oblak sa kljovama, zubima i užarenim očima približio Motorhead koji će se desiti prekosutra. Jebote, ode vrijeme, a koncerti se samo nižu. Ko bi ih sve popisao, ko bi ih sve sjetio. I svaki put kad pišem u sitne noćne sate dok se ni muha više ne čuje (kad sam je malo prije zakucao o prozor s nekim prastarim primjerkom magazina Jutro- treba li netko, jeftino prodam na kile, imam pun krevet) uvijek me uhvati neka tugaljiva retrospektiva kao da sam zašao u Josipine pozne čeznutljive godine pa se prisjećam svojih starih ljubavi, nekog Karala Metikoša (ne računalo Mekintoš)….Netko će misliti po ovome kako sam počeo, da je Josipa stara. O ne, nikako.
Iskreno, bio sam sumnjičav kad mi je Nino predložio da škicnemo u Boogaloo tog petka. Kao, stari babac nek prdne više u fenjer, šta zavija na mjesec, bolje nek okopava bašću (vrt, jel'?). Predrasude, predrasude ko i stavovi, svaki šupak ih ima. Ili nešto u tom fazonu. I pošto stara izreka kaže: Jebeš čovjeka koji se ne da nagovoriti, a ja koji stalno pokušavam živjeti prema nahođenjima narodnih mudrosti, odlučio sam se dati nagovoriti. Mogu reći, da mi je baš dobro u životu otkako se dam nagovoriti.
Uđemo u Boogaloo (Budalo!) , a ja ostanem zabezeknut. Puna dvorana, a svi stoje! Zna li netko kako to izgleda kad imaš punu dvoranu ispred sebe a nitko se ne miče? Nisam u Lisinskom nikad bio, ali mislim da to izgleda otprilike tako. Horor!Šok!Nevjerica!Gađenje!HNK!
U tom sam stanju ko muha bez glave jurnuo do šanka po pivo, da mi izvuče metlu iz dupeta. Tek sam tada počeo razmišljati i onda pogledao prema stageu. I vidio ženu u srednjim godinama, zapravo više u onim koje dolaze iza srednjih ,obučenu u staniol, bambusove trske i nešto crno, kako suvereno vlada stageom. I odmah mi je bilo jasno zašto je Josipa Josipa. Ta žena je, ljudi moji, diva, onako kao Tina Turner, kao Diana Ross, baš diva. Pored sebe ima stolić sa čitavom hrpom potrebnih pizdarija koje život znače, kao recimo voda, šminka, puder, i još štošta drugo, pa dok ne mora pjevat, čačka po tome stoliću pa se dotjerava, pa se maže pa malo pije vodice, kao prava dama, ništa da joj fali. Iza nje stoje muzičari pored kojih bi i Fila iz Vatrenih Ulica zvučao kao operni pjevač, ali bez obzira na to,, da nema Josipe, činilo bi mi se da gledam Bingo Bend u odjelima. Kad smo došli već je otpočelo, sporo i lagano, čara ona publiku rukama u crnim rukavicama, na glavi joj krov kineske kuće, glas joj je kristalno jasan, lebdi u onom dimu i magli, plavi reflektori-atmosfera JEBOTE! Pa onda izađe smješni bradonja Elvis Stanić na cinci-linci partiju gitare koja je taman fino sjela. Da je trajalo duže vjerojatno ne bi valjalo jer alergičan sam na te gitarske pilane totalno. A tek kad sam čuo «Hir,hir,hir» premrzao sam. Kakva pjesma, Bog te mazo! A pogotovo zadnji dio, kad se malo ubrza i kad bubnjar sa rukama gorile malo protegne mišiće. Dobro, na stranu sad muzičari koji svi znaju znanje, ali onaj koji čuje Josipin glas uživo tek onda može reći da ju je čuo. Ta žena sa glasom može sve. Apsolutno sve! Da ovi iza sviraju najgori kutinski HC, kad bi ona zapojila to bi zvučalo kao fini lounge jazz za na plažu. Ne treba joj nikakav tekst sa smislom.
I onda sve nekako tako damski, uljuljano i lagano, pa brže ali ne žestoko, privelo se kraju. Damski je bila odsvirana i rokerska «danas sam luda…» sa nekakvim isprekidanim cupkajućim ritmićem koja me baš bacila na plesuckanje, sve dok mi neka nabrijana emancipirana boksačica nije stala na palac koji me bolio još od prošlotjednog Sljemena. Ali sam zaboravio na bol kad je otpočela «On je moj, samo moj….» koja je stvarno bila i ostala prekrasna i prejebeno moćna stvar koja paše u bilo kojem trenutku i u bilo koje vrijeme. Na bis je izašla da bi odbubala poludrum'n'bass «Ispočetka» koja je raspresala utegnuto ukočene yuppieje koji su stajali kao da im je netko uperio pištolj u glavu, pa su se tek pred kraj sjetili da bi mogli zaplesati i da je netko s pištoljem vjerojatno isto zaplesao ili barem otišao po pivo. Što je jedina zamjerka ovom izvrsnom koncertu. Ekipa. Rulja. Bagra. Profesionalno deformirani ukočeni smrznuti trideset i nešto godišnjaci kojima se govno stislo u guzici koji su valjda jedanput bili na koncertu i to ono kad je padala kiša na hipodromu. Čitav život izlazili u Sidro i Brazil, i onda skužili da postoje prostranija mjesta kad su vidjeli Smash nedjeljom ujutro. A Boogaloo tek? U pičku materinu!Ej! Pa trgnite se malo, ne gleda vas šef, smijete, dozvoljeno vam je , neće vas prijaviti, nije to ništa, ne tuku….Toliko ukočenih na jednom mjestu nisam u životu vidio. Dobio sam vratobolju, toliko me bolilo da mi je došlo da onog od dva metra ispred sebe koji je plesao tako što je navijao podignutih ruku «Josipa, Josipa!» puknem nogom u guzicu. Nevjerojatno mi je bilo da jednu damu tog kalibra dolaze gledati takvi idioti. Čak i sramotno. No bez obzira na to, koncert je bio prrekrasaun, kako je samo ruekla Jousipa to je jedna prrekrasnau pjessmau, koju je nanpissao jedaun predivaun čouvjek iz jednog prediuvnog grauda, i tako meni je bilo predivno.
Post je objavljen 10.06.2006. u 00:30 sati.