utjecajna linija

nedjelja, 27.09.2020.

Skrivalica

Sreću je moguće pronaći u svemu.
Pomisliš na nju i pojavi se u trenu.
U travi, šuštanju lišća, na cvijetu,
u zujanju vrijednih pčelica...Na nebu, u letu ptica...Sreća je jedna mala skrivalica.
Ako je ne želiš, ona postaje nevidljiva.
Jednostavno misli da je nepoželjna...a inače za sebe misli da je neodoljiva.
Malo je i uobražena i samodopadljiva, priznati to mora...Ali mi smo vrsta puno gora...Tragamo za njom, a ne primjećujemo je i ako bi trebali, jer tu je, u svakom našem koraku...Lebdi iznad nas u zraku...Maše i pozornost na sebe skreće...Ali mi hoćemo nešto puno veće, nije nam dosta i hoćemo, još i još...I kad je pun koš, mi hoćemo još...
Onda se čudimo gdje je sreća i kud se skrila...ni svjesni nismo da je s nama cijelo vrijeme bila...I od nas se umorila.

Photo by : @hamada.mamlouk

Oznake: sreća

27.09.2020. u 11:40 • 15 Komentara • Print • #

petak, 25.09.2020.

I opet Murphy

"Ako nešto može poći naopako, poći će naopako," kaže Murphy i gotovo da je u pravu....

Dakle, pošlo je naopako, a da ni svjesna tog nisam bila. Navila sam budilicu na mobitelu u 6:40, mirne duše...Bus polazi u 7:00, a do kolodvora mi treba oko dvadesetak minuta taxijem. Navila sam budilicu da zvoni, sat vremena, kasnije nego što sam trebala i otišla mirno spavati...Obično se noću budim, a danas sam se probudila točno minut prije nego što je budilica na mobitelu zazvonila. Gledam dvadeset min do sedam i ne vjerujem...imam dvadeset minuta za spremit se i otići do autobusnog kolodvora, kartu sam naravno kupila online dan ranije.
Ljudi moji, kakav je to trk bio...Pranje zuba, oblačenje, spremanje stvari...ja se ničeg više ne sjećam i ako se dogodilo jutros...
Uglavnom, taxi je bio pred kućom prije nego što sam uspjela istrčati iz nje...Bilo je ravno deset minuta do sedam kad smo krenuli. Samo sam taksisti uspjela reći, "autobus mi polazi sa kolodvora u 7:00 sati", na što je čovjek duboko uzdahnuo... Još sam mu zaboravila reći da vozi putem koji je manje prometan, pa se morao vratiti nakon pređenog kilometra natrag...Auto je bilo novo i brzo, ne znam koje, samo znam da je bilo, čisto, veliko i crno...Usput sam u glavi brojala stvari koje sam zaboravila ponijeti...Knjigu, koju sam trebala putem čitati, to mi je žao bilo, ali što sad... Iako je bilo nemoguće doći, prije nego što autobus krene sa kolodvora, ja sam vjerovala da ću stići...Eto, nisam mogla vjerovati da će moj put, koji je btw. bio važan, poslovni "propasti," zbog moje gluposti. Ja inače ne kasnim, ovo mi se nije dogodilo u zadnjih trideset godina, ali eto, za sve postoji prvi put.... Došla sam na kolodvor ravno u 7:00 sati...Zamolila taksistu da pričeka pet minuta ako se vratim, jer sam odlučilia, ako ne uspijem " uloviti" autobus, ići ću s taxijem do prve njegove stanice...Dolazim na peron 302 i ništa, nema busa...Pogledam prema izlazu iz kolodvora i vidim bus odlazi i ispred još jedan koji upravo čeka da se rampa na izlazu otvori... Rampa se otvara, a ja trčim koliko me noge nose, ne vjerujem da uopće mogu tako trčati i sva u čudu letim i mašem rukama da me vozač primjeti....U jednom trenu zaobilazim autobus i s prednje strane vozaču očajno mašem...Ugledao me ...Staje... Već se i za njega rampa bila otvorila...Ulećem unutra, ispričavam se i kažem ime...On kaže, ajde izvolite ..Sjednite... Ja i dalje ne mogu vjerovati da sam uspjela, kako sam bila zadihana, mislim da se cijeli bus zadihao i disao i tresao u ritmu sa mnom...Sjedoh i dođoh sebi... Dalje bolje da ne pišem...Jer ima i dalje...Stali smo na odmorištu, nakon dva sata vožnje ...Trebala sam kupiti punjač za mobitel, jer sam, naravno, zaboravila svoj doma, a baterija na mobitelu pri kraju... Zadržala sam se tako prebirući po raznim vrstama punjača, zaboravljajući da je pauza deset minuta... Autobus se već spremao krenuti, samo su mene još čekali....Kad sam u predgrađu Zadru obavila sve što sam trebala, trčala sam za gradskim autobusim jer se, baš kad sam došla iza ugla, spremao krenuti...Na povratku za Zagreb došla sam sat vremena ranije na kolodvor. Sjela i čekala da bus dođe...Dosta mi je bilo trčanja i jurnjave...Dosta za slijedećih dvadeset godina...Ono što je od svega ispalo dobro, unatoč svemu, posao je bio obavljen...
"Eto, Murphy, nisi ni ti uvijek sasvim u pravu !!!"

Oznake: Kruh naš svagdašnji...

25.09.2020. u 16:13 • 9 Komentara • Print • #

četvrtak, 24.09.2020.

Da li će...

Pitam se, nekad, gdje si i kuda te misli vode, sada, kad sve nam je daleko i sve nedostižno, iako na dohvat ruke....

Da li ti misli plove i moje misli love...

Još uvijek...

Pitam se tako, jer nije lako, preboljeti vrijeme i odabrati teme

Koje su dovoljno jake

Da pobijede zaborav....

Tko li će nakon svega

Pobjednik ostati

Da li će uopće išta ostati

Od snova sanjanih

Nedosanjanih....

Pitam se.

Photo by: @rosenstravelblog

Oznake: snovi

24.09.2020. u 14:33 • 12 Komentara • Print • #

srijeda, 23.09.2020.

Vrijeme bajki

Ana je znala, da bi i pustinju prepješačiti mogla, preko pješčanih dina koračati danima, samo da joj dozvole, da ima slobodu kretati se, putovati. Ona bi uspjela i to je znala. To ograničavanje slobode kretanja nekad ju je stvarno gušilo...Onda bi "uskočio" Vedran i tješio ju. Tako su naizmjenice pomagali jedno drugom, svatko sa svog praga, udaljenog 500 km, ne toliko puno, samo, različite države.
Krize, koje su bile neminovne, svladavali su zajedno i to je bilo ono što je dobro i što ih je i pored svega čvrsto vezivalo i nije dozvoljavalo da se ogledalo slomi i od njega ostanu krhotine.
U ogledalu su se, još uvijek, jasno ogledale dvije duše koje je spojilo čudo i to čudo ih je držalo tako čvrsto da su odolijevale svim nepogodama, koje ih nisu štedjele, ali nikako.
Planirali su zajedno odmor, a sad je i to bilo upitno. Danas teško da se nešto može planirati, mislila je. Jednostavno, treba vjerovati da će sve biti dobro i pozitivno i da život i pored svega ima smisla i da sve što se događa ima smisla, jer ako nije tako, onda nema smisla ni brinuti....Onda ne možemo ni na što utjecati nego samo sve pustiti i biti pozitivni.
Da je barem kao u bajkama...tamo gdje ljubav svoju dokazuješ tako što ćeš ići preko sedam mora i sedam gora, ubijati zmajeve, koji izlaze iz pećina i na tebe puštaju vatru, boriti se s raznim nemanima, svladavati sve prepreke, da bi na kraju došao do najdražeg stvorenja, ona i Vedran bi to sigurno uspjeli svladati...ali uz svu bajkovitost njihove veze, ni jedno ni drugo nisu još uvijek mogli krenuti jedno prema drugom u susret...
Da su barem problem pješčane dine i pustinjski vjetrovi ili gore i planine...
Ali nisu...Vrijeme bajki okamenilo se i stalo. Do kada? Ne zna!
Jedino što zna da u njima živi i živjet će nada...
Koliko? Onoliko koliko to bude trebalo, makar trajalo do vječnosti....

Oznake: pustinja, ogledalo

23.09.2020. u 20:01 • 8 Komentara • Print • #

utorak, 22.09.2020.

Moram priznati

Moram priznati, ne volim ići na liječničke preglede.
Uvijek idem kad nemam drugog izbora...
Kad ne mogu više ni sebi muljati i tražiti razloge da ne odem. I kad se osjećam toliko loše da više ne mogu sebi pomoći.
Ne znam zašto je to tako?!
Tu nisam primjer drugima. Zdravlje treba čuvati. Ja svoje ne čuvam dovoljno...
Malo više pazim u zadnje vrijeme. Zbog koronavirusa radim na imunitetu, pijem vitamine po preporuci liječnika..
Nastojim se zdravo hraniti...Sve bih napravila samo da ne idem kod liječnila...A imam super liječnicu. Ljubaznu i dragu..
Svaki put kad me vidi, a to je jedanput u dvije godine kad me ulovi gripa ili angina kojoj sam sklona...Kad se pojavim na vratima, doktorica kaže, "opet vi građevinko u zadnji čas, ha"?! "A tako je", kažem ja..."Sve znate doktorice." I onda kad me pregleda, kaže " Sumamed."...:Upala uznapredovala"... Ja poslije toga ozdravim i nakon tjedan dana sam u punom pogonu... Obično još jedan period pazim na zdravlje, vitamine i prehranu ...Ali to ne traje baš dugo...U svemu sam savjesna, kad treba brinuti o svojim najbližima i njihovom zdravlju, puna sam savjeta, poticaja da se ide redovno na preglede..
A kad netko spomene da bi trebala i ja otići na pregled, dođe mi da pobjegnem ispod stola ili se skrijem u ormar...
Moj otac nije volio ići liječnicima. Kad mu je uznapredivala angina pectoris, a koju je dobio za vrijeme rata, tek onda sam ga uspjela nagovoriti da ode na pregled kod specijaliste.
Izgleda da taj "strah" od odlaska liječniku, odnosno nemarnost prema sebi i svom zdravlju ima veze i sa genima.
Učim svoju djecu da paze na svoje zdravlje i za sad sam zadovoljna...Taj nemar, hvala Bogu, nisu od mene naslijedile. A ja, koju je opet genetika puno puta do sada spasila, moram, malo ozbiljniji razgovor sa sobom obaviti. Vidim da nema više izvlačenja i pronalazaka kojekakvih isprika...
O zdravlju treba brinuti! Dok ne bude kasno! Svima nam treba to biti jasno!

Oznake: Kod liječnika

22.09.2020. u 16:36 • 12 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 21.09.2020.

Izazov

Tko je ovde lud??

Kako napraviti pjesmu ili priču od tri riječi. Da li će mi netko reći?

Može li pomoći buket cvijeća

Ili ponuda treba biti veća...

Napisah eto, tri čarobne rijči

I krenuh pisati članak veći.

Ali uskoro zaključih da mi,

za članak veći, nisu dovoljne te tri

čarobne riječi...

Kako se ne bih mučila puno, odlučih

se poigrati sa tekstom malo.

Pisati, pa što god u njeg bude stalo.
Što god od tog ispalo.

Pa, pišem o tome, kako je danas baš lijep dan i kako sam zaboravila ključ kad sam napustila stan. Danas, ne da je zbrka, u pisanju nastala, nego sam malo od svega i nervozna postala.

Da ne bih napravila problem veći, odoh
malo prileći, a čarobne riječi napisah nesvjesno i vidjeh da su se u tekstu
povezale tijesno.

Za ništa nisam kriva, izazov sam do kraja ispunila. I da moja sreća, na kraju, bude veća poklonila sam sebi ogroman buket cvijeća.

Photo by @flower_shop_laziva

Oznake: lud, pjesma, buket cvijeća

21.09.2020. u 08:10 • 15 Komentara • Print • #

nedjelja, 20.09.2020.

Ana

Zanimljivo je, kako te neke riječi mogu, istog trena, kad ih čuješ vratiti u prošlost...Još kao djevojčurak Ana je od mame, koja je bila profesorica u tekstilnoj školi i predavala teoriju i praksu šivanja i krojenja, načila šivati. To joj je bio omiljeni hobi...Nije bilo odmah lako, par puta se ubola iglom u prst, ali kako je imala više prakse, tako je postajala vještija. Naučila je šivati sve. Posebno su joj bili zanimljivi oni ukrasni štepovi na ovratnicima i voljela je raditi porube na odjeći. Znala je satima spajati kvadratiće raznobojnih tkanina i šivati torbu, to joj je naročito smirivalo živce, kasnije na fakultetu, šivanje je bilo dobra terapija prije ispita...Uvijek je imala višak energije i nastojala ju je na neki koristan način usmjeriti, pa je tako svirala gitaru, trenirala košarku i skok u vis, pjevala u zborovima u školi, crtala, slikala, čitala knjige do besvijesti, pisala pjesmice i razne tekstove, radila nakit od glinamola, šivala....Nikad joj nije bilo dosta, sve ju je zanimalo.
Da, na taj način se uspijevala riješiti i kompleksa koji su je u ranoj mladosti mučili...Željela je u svemu što radi biti najbolja, trudila se i vremenom se tako uspjela riješiti gotovo svih kompleksa, pogotovu onih koji su se odnosili na izgled sa kojim ona, rođeni perfekcionist, nikad nije bila zadovoljna...Ali trudeći se, učeći i radeći na sebi, uspjela je pobjediti sve komplekse i izdići se iznad njih, pretvoriti ih u svoje vrline, a ne nedostatke. Moguće je to.....
Ona, Ana, je primjer da je to moguće.

Oznake: energija, igla, prst

20.09.2020. u 08:40 • 14 Komentara • Print • #

petak, 18.09.2020.

Pismo

Neko čudno vrijeme ...
Svaki dan, čudnije je
Sve, samo od sebe
Nitko ga zvao nije
Nitko ga ne želi
Ne može čovjek
Ni da se veseli...
Ne da nam se
Sve čudnije je
Ne znamo
Što da mislimo...
Što da radimo...
Da se pravimo
Da ne vidimo...
A sve osjećamo...
Optimizam ne da
Da se predam...
Čini mi se, da se "Netko"
Opasno s nama "igra"
Kao da smo svi dobili
"Prijeteće pismo"
I ako...
Mislimo...
Da krivi nismo....
Ostaje ona stara
"Vrijeme će pokazati"
Sve
Do tada
Glavu gore
I ne predajmo se!

Oznake: Čudno vrijeme

18.09.2020. u 21:45 • 16 Komentara • Print • #

nedjelja, 13.09.2020.

Oaza nadomak grada

Pola sata od centra grada, u kraljevstvu iskonske
prirode, ljepote i mira...
U posjeti kod ljudi koji uživaju u tome i u toj preslatkoj čarobnoj oazi pronalaze mir, inspiraciju, odmor i odmak od gradske užurbanosti i otuđenosti.
Slike govore više od tisuću riječi.

Tu su razne male slatke instalacije, ljuljaške, statuice, puno cvijeća i drveća, voćki, svih mogućih vrsta...

Tu su i prekrasne "anđeoske trube"...

A jedan poseban prijatelj i malo kreketalo,
pravilo nam je društvo i javljalo se svojim kreketom kao da i samo želi sudjelovati u razgovoru , govoreći :" Tu sam, slušam vas i obratite pažnju na mene, malen sam ali znam biti glasan..kre kre"...Mali žabac na halogenoj lampi bio je prisutan cijelo vrijeme naše posjete i oglažavao se svojim zvonkim kre kre...

Vrijeme nam je brzo prošlo u druženju uz kavu, domaću pitu bućnicu i jabukovaču...Sigurno uskoro ponovo dolazimo...Prelijepo je bilo...

Oznake: Povratak prirodi

13.09.2020. u 16:49 • 22 Komentara • Print • #

petak, 11.09.2020.

Sloboda

Sloboda je, kad se slobodno diše

Kad se popneš na vrh brda i onda,

Da se čuje na sve strane

Vikneš i krikneš na sav glas

Osjetiš olakšanje u duši

Srce ne da, Sloboda da ruši

Bez nje teško kuca

Bez nje puca

Srce i za njim svi organi

Jer Sloboda ih hrani

Slobodno odrastati

U svakom pogledu rasti

Ideal je najveći

Bez straha i stega

Što guše i tlače

Od Slobode nema ništa

Ljepše i jače

Treba je zato čuvati

Treba biti svjestan

Što znači

Ne dozvoliti

Ništa da je ugrozi

Ništa da je tlači

Čuvajmo je, njegujmo

I cijenimo

Jer tako čuvamo sebe

I Svijet cijeli...

Tako čuvamo osmijehe i vedrinu

jer i oni sa Slobodom čine

Neraskidivu cjelinu...

Photo : Erica Provenzano

11.09.2020. u 19:43 • 13 Komentara • Print • #

četvrtak, 10.09.2020.

Skladatelj svog života

Listam novine, tek tako prolazim naslove..Ne znam ni odkud su se pojavile na stolu..Navika koja je postala teret.
Dosta mi je loših vijesti, ne želim ih više slušati! Ni čitati! Koronavirus, potres, poplava..još kakav vulkan da izbije...Hoću, ne misliti o tome.. Ne želim razmišljati loše. Uvijek sam bila optimist, a nije bilo uvijek lako izdržati. Znam da mnogi ne bi mogli..Izgledalo je, nekad beznadežno..Nije se vidjelo ni ono čuveno "svjetlo na kraju tunela"..Ja sam ga stvarala u svojoj glavi...Razmišljala pozitivno i onda kad mi je jedan dobar kolega rekao" znaš, nije dobro biti ni preoptimističan!" I dalje sam, nepopravljivo, bila...On nije izdržao..Izabrao je put manje rizičan..Rekao mi je nakon nekog vremena da nije zadovoljan, ali pomirio se sa "sudbinom". Znam da je bio određen za veće stvari, znam koliko je bio sposoban i sa malo truda i vjere u sebe mogao je napraviti čuda..On to nije prepoznao u sebi i odabrao je neki drugi put..Nemojmo posustajati i odustajati od svojih snova, makar ne bila laž sve ovo loše sto se događa, pogotovo u ovo sadašnje vrijeme..Ne uživljavajmo se u ono što nije dobro, razvijajajmo dobro u sebi i snagu koja uvijek pobjeđuje sve loše. Violine kad sviraju mogu proizvesti najljepši, najnježniji zvuk koji prodire u dušu i čini da srce zatreperi, a isto tako, najneugodniji, kreštav i iritantan zvuk od kojeg vam se diže kosa na glavi...Slušajmo i čujmo samo one nježne i ugodne, dobre zvukove, nek nas oni opijaju svojom ljepotom i vode naprijed, činimo sve da nam oni prevladaju ono loše što treba i mora proći...ako nam je suđeno da i dalje živimo, radimo i stvaramo...Budimo bolji ljudi sebi, prirodi i onima oko sebe...Ako to uspijemo biti, čuda su moguća..Dobra čuda su moguća.. Maknimo loše vijesti i zvukove u stranu..Strune violine znaju biti tako nježne i snažne u isto vrijeme. Poslušajmo Vivaldijeva četiri godišnja doba na violini i bit će nam jasnije. Budimo i mi svoj Vivaldi i svirajmo svoju melodiju, kreirajmo svoja četiri godišnja doba i svoj život živimo najbolje što znamo i umijemo, usprkos svemu.

10.09.2020. u 19:31 • 7 Komentara • Print • #

nedjelja, 06.09.2020.

Iznad krovova

Iznad krovova, čuda se događaju

Iznad krovova, u bjeličastim oblacima

Nove priče se rađaju

Satkane od snova

Uvijek iznova

A mašta, koja radi svašta

I kraja nema

Na oblacima, ne drijema

Radi, stvara, priče nove

Pjesme piše

Tiho, tiše

Uspavljuje dijete, što sanjivo drijema

I kraja joj nema

Kraja nema.....

Oznake: krovovi, Mašta...., plaža

06.09.2020. u 23:28 • 8 Komentara • Print • #

Igra

Ponekad je noćna mora,

a nekad veselje i sreća...

Život se zna igrati s nama,

na načine razne...

Baš kad pomislimo kako,

oblak, je tmuran i

sad će pljusnuti kiša...

Pojavi se sila viša.

Sunce se na hirizontu šepuri

i podsmjehuje nama u brk...

Ne zbunjuje ga ni naš pogled mrk...

I kad pomislimo da nam

vrijeme prijetnju sprema...

U krošnji drveta, vjeverica

bezbrižno drijema...

Uvijek se smjenjuju te igre toplog

i hladnog...

Tko će ga više znati...

Život nam nešto uzme,

a onda ponovo da i vrati ...

Igra ta izmjenjuje se neprestano...

A otkud, tko, šta i kako...

Mi to ne znamo...

I bolje da ne znamo...

Neka nas malo od svega,

na miru ostavi.

Da nam se od iznenađenja raznih,

duša malo oporavi i odmori ...

Photo by Perica Biško

Oznake: noćna mora, oblak, prijetnja

06.09.2020. u 00:19 • 8 Komentara • Print • #

petak, 04.09.2020.

Zalasci

Neki zalasci i odlasci toliko su bolno lijepi...ljepši od izlazaka i dolazaka...pa ih zauvijek pamtimo....

Oznake: Zalasci i odlasci

04.09.2020. u 17:30 • 8 Komentara • Print • #

četvrtak, 03.09.2020.

Stih

Što sve može stati u jedan stih...

Ne može stati u more i ocean

Koju moć i širinu, veličinu, imaju stihovi...

U stih sve stane

I ono kad imaš loše

I dobre dane

Pa pišeš i brišeš

I opet pišeš

A stih sve trpi i podnosi

I tvoju radost

Tvoju bol

Prostranstva duše

Nemjerljiva

U stih stanu

I nikad se ne žali

Zbog težine koju nekad nosi

Tuge kojom se puni

Stoički sve podnosi

Snagom prkosi

Pomažući onom tko piše

Da diše

Il' prodiše...

Zato

Svakom stihu...

Ne, nije to moda!

Kapa do poda!

Oznake: kapa, stih, more

03.09.2020. u 18:13 • 7 Komentara • Print • #

srijeda, 02.09.2020.

Orah

Sjedili su na terasi, ispod raskošne krošnje, starog oraha...Ne, onog, sa kojeg su otpadali orasi, još zeleni u ljusci, a oni bi ih, djeca, gulili, pa bi im prsti bili zelenožuti i danima se nisu mogli rješiti te boje s njih...Ana je voljela i osjećala još uvijek miris te ljuske i orahovog lišća, kad god bi vidjela stablo oraha, podsjećalo bi ju na djetinjstvo...Kod djedove kamene, kuće bio je ogroman orah, uvijek pun plodova, tada nitko nije govorio, kao danas, da postoji išta štetno vezano na orahe i njihovu sadnju blizu kuće...Orah je živio i rastao uz djedovu kuću i nikakvih problema nije bilo...Njegovo korjenje ničim nije ugrožavalo temelje djedove lijepe kamene kuće, koju je sam sagradio sa svojim sinovima... Plodovi su mu uvijek bili zdravi i mirisni i znali su ih nakupiti pune vrećice i nositi doma...A onda je mama pravila orahnjače, kiflice i razne druge, njima, omiljene kolače...A tata je znao suhe smokve puniti jezgrima oraha i tako se sladiti...
Sad su sjedili, ona i Vedran ispod jednog
takvog, sličnog oraha, u malom, živopisnom, etno selu i pili koktel mojito i pričali o nekim prošlim vremenima, ranoj mladosti, dogodovštinama, igrama u dvorištima i druženjima do kasno u noć.
U džepu su imali pokoji novčić za lizalicu, žvake, u najbolju ruku, sladoled na štapiću, ali srca su im uvijek bila puna..
Radovali su se malim stvarima, živjeli bezbrižno, puni entuzijazma i nade, sanjali neke svoje snove i imali želje za budućnost...Vrijedno radili na tome da ih ostvare...Pitali su se, onako u tišini, koju su samo cvrči svojom pjesmom remetili, što će to danas, mladi koji dolaze, pamtiti...
Koje mirise, okuse, osjećaje će nositi u sebi sa svojim odrastanjem...Ostaje samo nada da su čuda, ona dobra čuda, moguća...Podigli su čaše u zrak i kucnuli se sa željom da se dogode ta dobra čuda kao spas i sve vrati, makar, u normalu od koje se može krenuti u nekom boljem i sretnijem smjeru...Normala, u kojoj će, to dalje, ovisiti o nama...

Oznake: orah, koktel, Džep

02.09.2020. u 19:19 • 11 Komentara • Print • #

Za godina sto....

Da te barem mogu zagrliti
Pa da, opet, odemo gdje jesmo
Da te barem mogu zagrliti
Onako, jakooo, tijesnooo...
Da te upijem u sebe i pamtim to....
Za slijedećih godina sto....
Hajde, ispuni mi to !

Oznake: zagrljaj

02.09.2020. u 00:05 • 10 Komentara • Print • #

utorak, 01.09.2020.

Znak

Koliko čuda u prirodi...

Koliko poruka i znakova...

Da li ih uvijek prepoznajemo?

Gledam ovaj mali bijeli cvijetak

Opstao je u moru korova i koprive

Živi svoj život i blista usprkos okruženju

Koje zna gušiti

Odkud mu snaga?

Može li poslužiti kao primjer

da je sve moguće..

Da imamo snagu koje često

nismo svjesni....

Da možemo blistati,

usprkos okruženju

Oznake: cvijetak

01.09.2020. u 07:44 • 8 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	rujan, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30