Excedo inferi (2. ep. : IV.)
Excedo inferi
by Philip S.
2. ep. : Povratak među žive
7. dio
Xander je stajao u Gilesovom dnevnom boravku i gledao stvora ispred sebe. Stvor koji je sličio Buffy Summers, jednoj od njegovih najboljih prijateljica. Bilo je to njeno lice, njen glas, ali to nije bila ona. Ne više.
Njene oči nisu bile zelene kao što se sjećao, bile su odvratne, poznate demonski žute boje. Zjenice su joj bile uske poput mačjih. I kad mu se obratila vidio je oštre produžene zube, očnjake stvorene za grizenje u ljudski vrat i pijenje krvi. I lice joj se promjenilo, postalo mršavije i ozbiljnije.
Nije više bila Buffy. Nije mogla biti.
«Što je Xander?» upitala ga je. «Vampir ti pojeo jezik?»
Nije znao koliko dugo ju je gledao. Je li to to? Je li konačno izgubio razum? Ili je pogodio isprve i zapravo je već mrtav, protjeran u isti pakao gdje je bila njegova prijateljica?
Ili je to možda stvarno. Možda mu se to stvarno sada događa. Možda ga Buffy zaista gleda sa demonskim očima i prezirom na licu.
Iz kuta oka je vidio da se Angel pomaknuo i na to se trgnuo iz omamljenosti.
«TI GADE!» Xander je kriknuo i nasrnuo na vampira. Angel je to učinio! On je kriv! On je odveo Buffy i pretvorio je u demona, demona poput njega. Sve je to on kriv i platit će za to! Odmah!
Angel je lako uhvatio šaku kojom je zamahnuo prema njemu i zaustavio ga na mjestu.
«To neće ništa riješiti,» samo je rekao.
Xander nije čuo. To čudovište mu je otelo prijeteljicu i pobjeglo iz pakla kojeg je potpuno zaslužio. Da nije bilo njega sve to se ne bi dogodilo. Da Angel nikad nije postojao svijet bi bio dobro mjesto, mjesto gdje bi Buffy bila sretna, nasmijana djevojka. Mjesto gdje bi možda njega...
Pokušao je udariti vampira sa drugom rukom, ali dvije jake ruke su ga uhvatile odostraga i bez upozorenja ga bacile na drugi kraj prostorije. Xander je odletio preko kauča i udarac o pod mu je izbio zrak iz pluća.
Trenutak kasnije je iznad njega stajala djevojka sa jantarnim očima, izgledajući vrlo razjareno.
«Kako ga se usuđuješ napadati!» Buffy je zarežala. «Jedini gad ovdje si ti!»
Bijes u njenim očima je bio hladni tuš za Xandera. Polako se uspravio na noge ne radeći nagle kretnje. - Bože, što joj se dogodilo? - To nije Buffy. Što joj je to čudovište učinilo?
Angel je šuteći ostao u pozadini.
«Pretvorio si je u čudovište!» optužio ga je Xander, želeći ga ponovno napasti. Pretvorio ju je u nešto poput njega, nešto što je već davno trebalo biti uništeno.
«Nije to učinio,» rekla je Buffy stojeći između njih. «Spasio mi je život. Ostao je sa mnom u paklu čak i kad je mogao otići. Bez njega bi bila odavno mrtva.»
Prišla je korak bliže vrativši Xanderovu pozornost na sebe.
«A ništa od toga ne bi bilo potrebno,» gledala ga je netremice u oči, «da je netko koga sam smatrala prijateljem rekao istinu. Da se neki ljubomorni idiot bar jednom u svom jadnom životu ponašao kao odrasla osoba.»
Tek kad je leđima udario u zid, Xander je shvatio da uzmiče od nje. Približavala se sve dok mu se nije unijela u lice.
«Bojiš se istine, Xandere?» upitala je. «Reci mi, kako si mislio da će taj dan ići? Jesi li mislio da ću ga jednostavno ubiti i onda, ne znam, baciti ti se u zagrljaj i plakati? Oprosti, zaboravila sam da ti pamet nije jača strana. Baš mogu zamisliti što ti je prolazilo kroz glavu, znaš? Ako kažem Buffy za Angela, možda će Buffy uspjeti spasiti svijet I dobiti natrag muškarca kojeg voli. Ne, ne može to tako. Previše mrzim Angela, mrzim što Buffy voli Angela, a ne mene. Moram lagati Buffy i natjerati je DA GA UBIJE!»
Buffy je kriknula zadnje riječi, svi osjećaji izlazeći van bez obuzdavanja. Za nju je prošlo trideset godina, ali sve to je nestalo, odneseno kao prašina pod naletom bijesa koji se nakupljao sve te godine. Zbog Xandera je morala Angela poslati u pakao. Našla bi drugi način, bila je sigurna. Nekako bi Angelusa zadržala podalje od Acathle. Nije znala kako, ali našla bi neki način.
Xander je progutao i srce mu je potonulo u pete. To nije Buffy! Ne može biti! Buffy ga nikad ne bi tako uplašila da mu se ruke tresu. Njeno režeće lice je bilo tek par centimetara ispred njegovog i svaki čas je očekivao da će mu zariti te oštre očnjake u grlo.
Buffy su povukle dvije snažne ruke.
«Xandere, sada bi trebao otići!» rekao je Angel potpuno neutralnim glasom. «Dok još možeš.»
Xander je ostao stajati još trenutak i gledao ih. Buffy se otimala u Angelovim rukama, životinjski bijes joj čineći lice još manje ljudskim. Imala je stisnute šake i gledala ga je bijesno i sa mržnjom. Unatoč tome, vidio je da prema Angelu ne čini nijedan nasilan pokret da se oslobodi osim odupiranja.
U Angelovim očima nije bilo mržnje. Samo upozorenje da što prije otiđe ili će se dogoditi nešto loše.
Izjurio je kroz vrata.
*
Giles je dužim putem išao kući, nadajući se da će mu hodanje malo razbistriti glavu. - Samo jedan dan - mislio je. - Jedan, jedini dan. Tko bi rekao da se toliko toga može dogoditi u samo dvadeset i četiri sata. -
Trebao je to biti sretan dan. Buffy se vratila kad je već gotovo izgubio svaku nadu. Čak ga je trebalo veseliti što se vratio Angel, pravi Angel. Prije cijele afere sa Angelusom, vampir je bio odličan saveznik. I više, bio je netko s kim se Giles osjećao ugodno, najviše jer je s njim mogao razgovarati o ozbiljnim stvarima bez da njegov sugovornik ubacuje šale ili nezrele komentare u svaku drugu rečenicu. Bilo mu je teško priznati, ali Gilesu se Angel zapravo sviđao.
Da, trebao je skakati od sreće što su se Buffy i Angel vratili, ali bilo je malo razloga za radost. Njih dvoje su se mnogo promjenili i ne samo izvana. Giles je bio vrlo zabrinut kako je Angelova krv promjenila Buffy, ali nešto drugo ga je zabrinjavalo više od toga.
Trideset godina. Trideset godina su bili svijet sami za sebe. Nisu imali nikoga drugoga na koga su se mogli osloniti, okruženi samo smrću i prijetnjama. Hoće li se moći ponovo prilagoditi životu na Zemlji? Hoće li se uspjeti uklopiti? Hoće li ih prijatelji moći ponovo prihvatiti?
Willow hoće. Giles je to vidio. Divio se i zavidio crvenokosoj na toj osobini. Vjerojatno će joj mozak uskuhati od razmišljanja o svemu, ali na kraju će svejedno biti Buffyina najbolja prijateljica. Pomoći će im, podržavat će ih. To joj je bilo u naravi.
Joyce neće, bar sudeći po onome što je vidio dosad. Ubojičina majka je tonula još dublje u poricanje i činilo se da to nitko ne može promjeniti. Možda će se sama predomisliti, ali sumnjao je da će se to dogoditi.
Što je s njim? Giles nije bio siguran. Veza Buffy i Angela je oduvijek išla protiv svega što je Giles vjerovao, svega što je smatrao ispravnim. Svejedno ju je prihvatio. Nije to bila svijesna odluka. Bilo je teško vidjeti ih i ne shvatiti koliko se vole. Sada više nego ikad. Ako ih trideset godina u paklu nije uspjelo razdvojiti, ništa neće.
Može li to prihvatiti? Može li ih prihvatiti sada kad su se vratili? Giles se nadao da ima dovoljnu snagu karaktera da ih prihvati kakvi su postali sa svim promjenama. Ali nije bio siguran i to ga je rastuživalo.
I bio je tu još netko. U trenutku kad je Giles pomislio njegovo ime, on je izjurio kroz vrata i sudario se s Gilesom.
Xander!
«Gilese!» rekao je dečko bez daha kad su ustali. «Čovječe, tako mi je drago što si ovdje. Nećeš vjerovati što...»
«Vidio si Buffy i Angela.» Giles je pokupio svoje naočale sa poda. Preživjele su sudar.
Xander ga je gledao kao da mu je izrasla druga glava. «Znaš?»
«Vratili su se sinoć.» Mislio je reći još nešto, objasniti zašto ga još nisu nazvali. Ali čemu trud? Sudeći po njegovom izrazu i kako je izjurio iz stana, sumnjao je da će riječi imati neki utisak na Xandera.
A Giles ionako nije bio raspoložen za razgovor s njim.
«Moramo nešto učiniti!» rekao je Xander pokazujući prema vratima. «Angel, on... nešto je učinio Buffy! Pretvorio ju je u čudovište!»
«Nije,» Giles je odmahnuo glavom. Ili se to bar nadao. «Trebao si saslušati cijelu priču prije prenagljivanja sa zaključcima, Xandere. Nazovi Willow. Ona će ti objasniti.»
Onda je prošao kraj zapanjenog dečka i ušao u svoj stan. Da, to je trebao biti sretan dan. Samo što nije bio. Da, Buffy se vratila i za to je bio neizmjerno zahvalan. Osim toga, bio je to zaista loš dan.
Vjerojatno će mu trebati piće.
*
«Mislim da smo našli one koje smo tražili, g. Jones.»
«Mislim da ste u pravu, g. Smith.»
Dva vampira su napustili kombi čim je sunce zašlo. Više su voljeli tražiti plijen pješice. Duboko udahnuvši, g. Jones je osjetio slabi miris koji je osjetio u napuštenoj vili u Ulici Crawford. Vampir i to drugo stvorenje što god da je, nedavno su bili tu.
Pokušao je pratiti miris, ali zapuhao je vjetar i izgubio ga je.
«Trebali bismo pretražiti ovu četvrt, g. Smith,» rekao je svom suradniku. «Kružna potraga od ovog mjesta bi nas trebala ponovo dovesti do traga.»
G. Smith je nešto zaustio kad je netko protrčao kraj njih gotovo se sudarivši s njima. Tamnokosi dečko sa izrazom straha i zbunjenosti. Nije ih ni pogledao, samo je nastavio trčati.
«Ne mogu vjerovati kako je bio bezobrazan taj mladić,» rekao je g. Smith. «Trebali bismo ga sustići i naglasiti koliko je neprihvatljivo takvo ponašanje.»
G. Jones se htio složiti jer ni on nije još jeo, ali tada mu je miris od maloprije ispunio nosnice. Činilo se da dolazi iz smjera iz kojeg je došao mladić. Možda je bježao od vampira i još nečega?
I g. Smith je osjetio miris. «Ili da odemo u tom pravcu?»
«Hajdemo.»
8. dio
Kad je Xander otišao, Buffy se smirila, ne otimajući se više Angelu. Umjesto toga se opustila u njegovim rukama, zatvarajući oči da sabere samokontrolu. Bila je uplašena svojom reakcijom.
Nije znala da je nosila toliko mržnje u sebi.
«Je li ti sada bolje?» rekao je Angel tiho. Nikad nije pitao je li dobro. Za njih nije bilo dobro već dugo vremena. Jedino što je bilo u redu je bila njihova ljubav, ali više nisu sumnjali u to. Samo se činilo da je sve ostalo pogrešno.
«Htjela sam mu isčupati grkljan,» rekla je jedva čujno Buffy. «Ono što je učinio...bila sam tako ljuta...»
Angel je kimnuo. To nije bilo prvi put da je vidio promjene koje je uzrokovala njegova krv. Buffy je oduvijek imala prilično naglu narav, ali sad je imala demonsku oštrinu. Čudovišni bijes joj se uvukao u žile i takvim situcijama će doći na površinu.
To je bio samo prvi put da je bio usmjeren na čovjeka.
Angel je digao pogled i ugledao Gilesa kako ulazi izgledajući umorno i živčano. Čuvar je zastao kad je ugledao Buffy i Angela u svom dnevnom boravku. Bilo je jedva primjetno, ali Angel je vidio oklijevanje. Znao je da mu je neugodno uz njih. Trudio se da mu ne bude, ali mu nije uspjevalo. Angel mu nije mogao zamjeriti. Ipak je prošao tek jedan dan iako se činilo duže.
«Pretpostavljam da susret sa Xanderom nije dobro prošao,» rekao je Giles trljajući oči.
«Nije,» rekao je Angel. Buffy nije otvorila oči.
«Rekao sam mu da nazove Willow,» nastavio Giles. «Možda će ona moći...»
«Možda.»
Neugodna tišina je zavladala u prostoriji, ni Angel ni Giles nisu znali što reći. U nekoliko sati Buffy je srela dvoje ljudi koji su joj prije bili neki od najbližih i oboje su je odbacili.
«Moram izaći,» naglo je rekla, krenuvši prema vratima. «Moram raditi nešto.»
Angel je čuo riječi koje nije izgovorila. Ubiti nešto. To što je Ubojica je za Buffy bilo uvijek odlično sredstvo za ispuhavanje ljutnje i boli. Uništavanje čudovišta koja su mogla biti uništena sa udarcima i kolcima. Ne kao neki drugi demoni.
«Odlična zamisao,» rekao je Angel, uzimajući kapute koje su nosili sinoć i dajući jedan Buffy. «Skučen sam ovdje cijeli dan i dobro bi mi došlo malo razgibavanja.»
Zahvalno mu se nasmješila i uzela kaput, prebacujući ga preko ramena.
«Trebao bi ići spavati, Gilese,» rekla je svom Čuvaru. «Izgledaš iscrpljeno.»
«Da, trebao bi,» rekao je Giles, ali izgledao je nesigurno. Nakon svega što se danas dogodilo, bio je zabrinut za Buffy. Angel je brzo potisnuo iritaciju koju je osjetio. Godinama se brinuo o Buffy, brinuli su se jedno za drugo bez ičije pomoći. Odmahnuvši malo glavom, Angel je shvaćao kako je Gilesu. Rekli su mu koliko dugo su bili tamo, racionalno je znao da je Buffy gotovo njegovih godina, ali nije se mogao prestati brinuti.
Da, Angel je to razumio.
«Vratit ćemo se prije zore,» umirio ga je. «Stvarno bi se trebao odmoriti.»
Giles je kimnuo i dao im rezervni ključ. «Sami uđite.»
*
Po Angelovoj procjeni trebalo im je otprilike godina dana da prođu kroz treći krug pakla. To mu se nije sviđalo. Dosad im je u prosjeku trebala godina dana za svaki krug što je značilo da će im trebati još mnogo vremena da se približe izlazu. Ako uopće postoji.
Susret sa Kerberom nije bio jedini bliski susret sa smrću. Dok su prva dva kruga bila više-manje bez demona sa ljudima prepuštenima njihovom očaju bez nekog nadgledanja ili vanjskih mučitelja, treći krug je bio prilično natrpan. Uspjeli su se držati podalje od većine demona, ali vidjeli su neke kako se kreću kroz vječnu kišu.
Kerber je bio najmanji među njima.
Stvorenja velika poput nebodera su prolazila kroz kišu, ponekad posežući dolje gdje su mrtvi bili zakopani u zemlju. Sjene su postajale materjalne čim bi ih dotakli njihovi mučitelji. Vrištali su dok su ih razdirali na komade, žvakali i gutali. Kad bi demon završio jednostavno bi bacio svoju igračku natrag na zemlju, koja bi se otvorila da ih proguta sve dok samo lice ne bi ostalo na površini, opet bez treptaja zureći u kišu.
Bar nisu mogli vrištati dok su bili u zemlji.
Demoni su ih zapazili nekoliko puta dok su se kretali kroz stjenoviti krajolik, ali tako visoki ih nisu mogli slijediti u uske pećine i kanjone koji su bili posvuda. To su mogli samo manji demoni, ali većina im nije bila dorasla. Upravo obratno. Unatoč promjenama, Buffy je i dalje trebala hranu.
Ali vrijeme koje su provodili u pećinama i sličnim mjestima gdje su bili zaštićeni od kiše je bilo najbliže raju što je to mjesto moglo ponuditi. Nije bilo tako odmah nakon bliskog susreta sa propasti, ali kad su se oboje oporavili od šoka, kad su oboje shvatili da više nema proklestva, postali su puno opušteniji.
Angel je znao da Buffy sada mrzi sebe više nego ikad. Njoj se činilo da ne samo da je zbog nje izgubio dušu i da ga je poslala u pakao nego ga je i njegova ljubav za nju spriječila da izađe iz pakla. Trebalo mu je neko vrijeme da je uvjeri da on to ne vidi tako. Da njegova ljubav za nju nikad neće nestati, štogod se dogodilo.
I uvjerio ju je. Na mnogo različitih načina.
Nisu su se mogli cijelo vrijeme skrivati i bježati. Na tom mračnom mjestu su morali održavati i duh na životu. Dotada nije bilo sumpora i vatre, ali beznađa i očaja je bilo u izobilju. I zato su počeli produžavati svoje stanke za odmor, ulažući ih u kvalitetno provedeno vrijeme, kako bi rekla Buffy. Angel ju je učio. Ne samo o užitku, iako ju je i to učio. Ne, govorio joj je o literaturi i umjetnosti, ispričao joj mnoge priče koje je zapamtio, opisivao prelijepe kipove i slike sve dok ih gotovo ne bi vidjela. Počeo je dijeliti s njom djelove svog dugog života o kojima prije nije govorio, pričao joj je o mnogo toga što je vidio i iskusio.
Buffy mu je zauzvrat govorila o svijetu kojeg su ostavili iza sebe. Shvatili su da Angel ne zna mnogo o fizici i kemiji koje su se naglo razvile u zadnjih sto godina i Buffy mu je pričala sve što je naučila i saznala. Također mu je govorila što je voljela raditi u djetinjstvu i adolescenciji prije nego ga je upoznala. Angel je od nje dobio prvu naobrazbu u pop-kulturi dok je on nju učio klasičnijim stvarima. Također je otkrio da Buffy lijepo pjeva, a ona je otkrila da on nema sluha ma koliko se trudio.
Kada su bili u zajedničkom zagrljaju sa bliskošću koja je rasla sa svakim danom, zaboravljali su da je svijet o kojemu mu je pričala daleko od njih. Zaboravljali su koliko toga ih je još čekalo, koliko opasnosti i prijetnji. Nije im bilo važno ni kad se zemlja tresla od koraka demona. Sve dok su imali jedno drugo.
I onda su jednog dana došli do kraja trećeg kruga, izašli iz stalne kiše na gotovo poznatu beskrajnu sivu ravnicu.
«Uf!» Buffy je duboko uzdahnula dižući pogled. «Nikad nisam mislila da sivo nebo nad sivom ravnicom može izgledati tako dobro.»
«Nije ni čudo nakon toliko vremena u neprestanoj kiši.»
Počeli su hodati ne misleći puno o smjeru. Iskustvo iz zadnja dva prijelaza između krugova ih je naučilo da to nije važno. U kojem god smjeru otišli doći će u četvrti krug. Zapravo je postojao samo jedan mogući smjer.
«Reci mi ponovo što je Dante rekao za pakao broj četiri!»
«Četvrti krug je odredište za škrte i rasipne.» Nasmješio se kad ga Buffy nije pitala što to znači. Izgleda da je zaista obraćala pažnju na ono što joj je govorio. «Po Danteu, četvrti krug je podijeljen na dvije strane. Na jednoj strani su pohlepni koji nikad nisu ništa davali i sve zadržavali za sebe, a drugoj su oni koji su sve trošili bez razmišljanja o budućnosti.»
«Kako su kažnjeni?»
«Nisam siguran. Dante je napisao da su pohlepni izgubili kosu, ali mislim da je to zbog njegovog straha od ćelavosti.»
Buffy se zahihotala i Angelu je to zazvučalo tako dobro da je zastao da je pogleda.
«Što je?»
«Dugo te nisam čuo kako se smiješ.» Približio se i rukom joj prešao preko obraza. «Jako mi je nedostajalo.»
Nisu dugo stajali jer nije bilo baš pametno ostati na otvorenom bez ikakvog zaklona u blizini. Nikad nisu znali što bi moglo naići. I tako su nastavili lagano trčati prema četvrtom krugu.
Nije bilo jasne granice gdje je počimao. Krajolik ispred njih je postajao mračniji, ravnica se pretvorila u dolinu koja je ležala između dva brda. Nebo iznad njih se zamračilo, ali prije se činilo da se radi o dimu nego oblacima. Uobičajeni smrad krvi je bio pomiješan sa mirisom pepela i vatre.
«Misliš da smo konačno došli do sumpora i vatre?» upitala je Buffy dok su hodali između dva brda. To im se nije sviđalo. Nisu se mogli sakriti. Sve je bilo otvoreno. Na sreću još nisu vidjeli nijednog demona.
«Možda. Pogledaj!» U daljini su se dizali stupovi dima hraneći prekrivač koji je zakrivao nebo. Buffyini osjeti su se prilično izoštrili u dvije godine otkad je probala Angelovu krv i mogla je čuti vrištanje u daljini.
«Ma, baš super!»
Nastavili su ići, zahvalni na sve dubljem mraku. Tako se bar nisu osjećali potpuno izloženo. Uskoro su primjetili prve ljude na oba brda. Sjene mrtvih koje su nekako izgledale manje stvarno od mjesta na kojem su bili.
Ljudi na brdu s desna su bili odjeveni u prljave prnje i sjedili su na tlu koje je bilo uglavnom blato i pepeo. Buffy su odmah podsjetili na dokumentarce o zemljama trećeg svijeta. Svi su izgledali kao da nisu jeli već... pa, cijelu vječnost.
Kako su svi bili mrtvi, to vjerojatno nije bilo daleko od istine.
Na brdu sa lijeva nisu izgledali mnogo drukčije osim jednog detalja. Svi vrlo prljavi i mršavi ljudi na tom brdu su pred sobom imali zdjele pune riže. I iako su mogli vidjeti glad kako im gori u očima, ni jedan nije posezao za rižom.
«Zašto ne jedu?» prošaptala je Buffy.
«U tomu je vic,» nepoznati glas je rekao uz njih.
Buffy je uzmakla, Angel je zarežao na neznanca koji se pojavio niotkuda. Bio je to visoki, mršavi muškarac obučen u bijeli ogrtač, sa kratkom crnom kosom. Gledao ih je crnim očima bez bjeloočnica. Malo se nasmješio.
«Čuo sam da ćete možda doći. Živa i mrtva duša. Došli ste prije nego što sam mislio.»
«A ti si?» upitala je Buffy s neprijateljskim tonom.
«Pluton!» Naklonio se. «Gospodar četvrtog kruga pakla. Na usluzi. Dobro, to zadnje je laž, ali ostalo nije.»
Ignorirajući njihove poglede, Pluton se okrenuo prema ljudima sa zdjelama riže. Nitko od njih nije ni pogledao prema njima, samo su zurili u svoje zdjele. Buffy je vidjela da im ruke tresu, svaki dio tijela im je nijemo vrištao da žele posegnuti za hranom, ali se nisu usuđivali.
Također je primjetila da ih ljudi na drugom brdu gledaju sa zavisti i pohlepom.
«Ti ljudi su imali sve u životu, znate?» počeo je Pluton sa tonom kao da govori o vremenu. «Jedini cilj im je bio skupiti što više bogastva i dobara, bez obzira prema onima koji su patili zbog njihove pohlepe. Neki su držali sve za sebe, drugi su trošili nemilice. Ali sada baš nema razlike među njima, zar ne?»
Brda ispunjena ljudima su se uzdizala s obje strane i protezala se ispred njih do obzorja. Bili su tek na rubu četvrtog kruga i izvor dima kojeg su vidjeli ranije je bio daleko ispred njih.
«Što je sa zdjelama?» upitala je Buffy kad je postalo jasno da ih Pluton ne namjerava napasti. Zasad.
«Kao što sam rekao, u tome je vic. Vidiš, djevojko, ovi su skrivili manje zločine. Moglo bi se reći da su dobro prošli. Vidjet ćeš gore stvari kada uđete dublje. Ali ovo društvance ovdje mora patiti samo od, pa...»
U tom trenutku je jedna od sjena posegnula prema zdjeli riže ispred nje (ili njega, Buffy nije bila sigurna što je ispijena kreatura bila u životu). U očima joj nije bilo ničeg ljudskog, samo gola, životinjska glad. Ali zdjele više nije bilo. Nije bilo ni drugih zdjela.
Sve su se pojavile na drugom brdu.
«Mislim da više ne moram objašnjavati,» Pluton im se nasmješio.
Buffy je jedva čula te zadnje riječi. Samo je vidjela izmučena lica ljudi koji su upravo izgubili zdjele iako je bilo jasno da nikad ne bi mogli jesti iz njih. Vidjela je i izraze ljudi koji su dobili zdjele, užasnu mješavinu trijumfa i patnje. Ni oni nikad neće moći jesti, ali osjećali su se malo bolje jer su ih ONI sada imali, a DRUGI nisu.
Buffy je rastužilo kad je vidjela beznadne sjene u prvom krugu kako se pokušavaju vratiti u život kojeg nikad više neće imati. U drugom krugu je gledala kako okrutni vjetar stalno baca sjene o oštre stjene. Bilo joj ih je žao, ali što su mogli protiv vjetra? U trećem krugu je kiša ispunjavala oči i usta proždrljivih, ali opet što su mogli protiv toga?
Ali kad je vidjela Plutonovo gotovo djetinje oduševljenje na mučenje sjena u okrutnoj igri, bijes zbog patnje koju je uzrokovalo to mjesto je konačno našao opipljivu metu. Nekoga tko nije bio visok kao neboder, netko tko nije izgledao kao da je može nesvjesno zgnječiti.
Buffy je čula režanje i shvatila je da je to ona. Angel je dahnuo kad je vidio kako se poznata zelena boja šarenica pretvara u demonski žutu. Zjenice su joj joj postale prorezi, režeći je pokazala zube.
«Ti gade!» Nasrnula je na Plutona, ne obraćajući pažnju na Angelov pokušaj da je zaustavi.
*
«Mislila sam da sam se naučila kotrolirati,» rekla je Buffy dok su hodali mračnim grobljem. «Bilo je kao da se ponavlja prvi put. Kao da sam suputnik u vlastitom tijelu.»
Čvršće joj je ovio ruku oko ramena. «Demona u tebi više privlače ljudi nego drugi demoni. Normalno je da je reakcija jača.»
Buffy se ponovo divila kako može tako smireno govoriti o njenim promjenama. Dobro se sjećala Angela koji se utapljao u krivnji prije svih tih godina, kako se krivio za ono što je postala. Vidjela je kratki recidiv jučer kad je imala napad pred Willow, Ozom i Gilesom. Samo se nadala da je to samo podsjetnik na loša vremena i ništa više.
Neko vrijeme su hodali šuteći. Angel je čekao da bude spremna za razgovor o majci i Xanderu, ali Buffy još nije htjela početi.
«Naravno, znaš da nas netko prati, zar ne?» rekla je Buffy nakon nekog vremena.
«Dvoje,» rekao je Angel jednako nonšalantno. «Vampiri. S nama su otkad smo otišli iz Gilesovog stana.»
Nisu se okretali, ali Buffy je rubom oka vidjela dvoje u odijelima nekoliko metara iza njih.
«Nadam se da će uskoro nešto pokušati,» rekla je.
Stvarno je trebala nešto ubiti nakon onakvog dana.
****
|
I tako da to proslavim stavila sam priče sa svojim istovremeno omiljenim likovima i parom (kakva slučajnost, ha?). Znam da ih i inače stavljam, ali sada sam se baš pobrinula da samo oni budu glavni likovi u kratkim pričama.
A pogledajte i druge priče u indeksu, isto su odlične pogotovo Pisma Whistleru (Letters to Whistler)
