Marketing
Buffyin dnevnik
Prvo sa velikim zakašnjenjem želim svima Sretan Božić i s malo manjim zakašnjenjem Sretnu Novu 2007. godinu! 
Sada kad sam to obavila objavljujem - upravo sam prešla 100 post!!!!
I tako da to proslavim stavila sam priče sa svojim istovremeno omiljenim likovima i parom (kakva slučajnost, ha?). Znam da ih i inače stavljam, ali sada sam se baš pobrinula da samo oni budu glavni likovi u kratkim pričama.
Ova priča je prva iz serijala priča Buffyin dnevnik koji se odnosi na prvu polovinu druge sezone i uz ostalo najviše govori o njenoj vezi sa Angelom. Priče su stvarno odlične i ako vam engleski nije veliki problem obavezno pročitajte. Inače ova priča je jedna od priča sa najblažim predikatom u serijalu 
A pogledajte i druge priče u indeksu, isto su odlične pogotovo Pisma Whistleru (Letters to Whistler)
Vrijeme radnje priče dolje je u epizodi "When She Was Bad" - nakon što ju je Gospodar na kraju S1 nakrako ubio, a onda ona ubila njega nakon oživljavanja, Buffy se u prvoj ep. 2. sezone vraća potpuno drukčija u Sunnydale nakon ljetnih praznika kod oca. Prema svima je otresita i čak okrutna i zbog toga što ne želi prihvatiti ničiju pomoć, njeni prijatelji zamalo budu žrtvovani za uskrsnuće Gospodara. Kada Buffy ubije njegove sljedbenike i spasi svoje prijatelje, razbije Gospodareve kosti i nakon toga se rasplače u Angelovom zagrljaju pokazujući da je bila takva od traume trenutačne smrti i straha da će je Gospodar opet uspjeti nekako ubiti. Priča se nastavlja nakon tog prizora, prije nego se sljedeći dan na kraju epizode pomirila sa prijateljima.
Kategorija: canon, Buffy POV
predikat PG-13
Buffyin dnevnik
(Buffys Diary)
by Harpy
Vrijeme radnje: Kratko nakon što Buffy razbije Gospodareve kosti u «When She Was Bad»
16. rujna, 1997.
I tako je to gotovo. Znam da ovaj dio toga gotov. U mom životu više neće biti Gospodara. Ima nekih koje je tako zabavno ubiti da ti je gotovo žao kad je gotovo. Ne ovaj put. Neka Ubojica u budućnosti će ga možda opet sresti i TO će biti prerano. Voljela bi da to mogu zaustaviti. Učinila bi to da mogu. Nisam nikad osjetila takvu mržnju, sve je bilo kako je mama opisala gadni mamurluk kad te miris nečeg što popiješ okružuje čak i nakon povraćanja. Teško ga se otresti. Pokušavam sve ponoviti u sebi da se uvjerim da je gotovo, da sam ga stvarno pobijedila. Utjecao je na mene, nekako me dotaknuo i još mogu malo osjetiti taj miris i to je nešto najodvratnije na svijetu. Moram ga prestati mrziti jer više ne moram i to me iscrpljuje i mrzim što mi šteti i nakon što je mrtav. Bilo mi je stvarno teško sa Angelom, ponekad bi ga pogledala i iako sam znala da pomaže i da ga trebam... vidjela sam samo vampira, samo pohlepnu, krvoločnu, kradljivu štetočinu. Kad se to unutra probudi teško je to isključiti. Nikad ne bi ubila Angela, ali ponekad sam ga stvarno mrzila, samo zato jer je vampir. Znam da sam ga povrijedila i nisam to mogla spriječiti. Počinjem se osjećati bolje, ali trebat će mi par dana. A što ću reći Willow i Xanderu? Ne mogu ni misliti na njih i tako sam ljuta što mi je taj stvor uništio cijeli život. Zar ne mogu imati bar jednog prijatelja?
Pa, zapravo ga imam. Pratio me do kuće.
Ostao uz mene i bila sam tako zahvalna što je tu, tako zahvalna što je sve podnosio od mene i što se borio za mene. Pustila sam ga da uđe u moju sobu sa mnom, osjećala sam se bolje jer je bio tu.
«Hvala. Za sve. Što nisi - što nisi učinio što bi ja učinila,» bila sam iscrpljena, sjela sam na krevet i on je sjeo uz mene.
«Kako misliš?»
«Pa, da se netko ponašao prema meni kako sam se ja ponašala prema tebi u zadnje vrijeme... mislim da bi pustila crtu i ostavila ga da se sam snalazi.»
«Ti se sasvim dobro snalaziš sama.»
«Pa...hvala. Što nisi pustio crtu.»
«Nikad mi ne moraš zahvaljivati.»
Nisam ga izravno pogledala cijelim putem kući, ali tada sam ga pogledala u oči. «Zašto ne?»
«Nalazim se gdje želim biti.»
Bilo je dobro imati ga uz sebe, ali nije mi bilo dovoljno.
«Ja želim biti - negdje drugdje,» rekla sam.
«Gdje?» malo se namrštio.
Postrance sam mu se uvukla među ruke. «Sada bi stvarno željela biti ovdje,» rekla sam. Sasvim sam mu se popela u krilo.
Zatvorio je oči i čvrsto me zagrlio uz sebe. «Bila si odlična,» rekao je tiho. «Bila si nevjerojatna.»
Uzdahnula sam, razmišljajući o svemu tome. «Bila sam glupa.»
«Donijela si lošu odluku. Svima se dogodi. Ali pobijedila si u ratu. Svejedno si ga potukla.»
«Riskirala sam živote prijatelja.»
«Spasila si im život.»
«Bila sam užasna prema tebi.»
«Bila si taonan.»
«Bila sam što?»
«Taonan. To je kineska riječ... ne može se prevesti. To je stanje uma, kao smrtna panika. Ljudi su taonan kada bombe padaju i iznenada shvate da je smrt podivljala. To znači da dolazi užasna opasnost i ako bježiš na ulici čak bi ti i prijatelji smetali jer je strah tako snažan. Većina ljudi su taonan u vrijeme rata. To je mehanizam za preživljavanje. Morala si misliti samo na sebe i s dobrim razlogom jer te nitko drugi nije mogao spasiti. Bila si izložena poput mamca na udici i jedino si mogla preživjeti tako da budeš u tom stanju. To se događa na ratištima. Ti si ratnica. Tvoji prijatelji ne žive na ljudskom ratištu i zato ne razumiju, ali ti si trebala biti takva. I preživjela si. Nemoj biti tako stroga prema sebi.»
Još više sam se stisla uz njega. Osjećala sam da me oči ponovo peku. Drhtala sam.
«Mislim da nikad neću moći govoriti o tome,» rekla sam.
«Ne moraš.»
«Ali TI znaš,» onda više nisam mogla, opet sam plakala i on me čvrsto držao. «Trebam to, to da znaš.»
«Uvijek ću znati.»
Tako je dobro mirisao, mislim po nekom sapunu. Zagnjurila sam lice u njegov vrat, ali bilo mi je žao jer sam plakala po njemu, šmrcala sam i lice mi je bilo mokro, ovratnik mu je postajao vlažan.
«Nadam se da se snovi neće vratiti,» glas mi je bio nesiguran i zvučao mi je tako kukavički.
«Ne bi se trebali vratiti. Snovi Ubojice su doslovniji od snova drugih. A Gospodara više nema.»
«Užasni su,» rekla sam. «Mrzim te snove.»
«Mogu zamisliti,» rekao je nježno.
Odmakla sam se da ga mogu pogledati.
«Kako me tako dobro poznaješ?»
Činilo se da mu je neugodno. «Sviđaš mi se,» odgovorio je oklijevajući.
«Da, ali... znaš toliko o meni, kako se osjećam.»
«Pomaže da si star,» nasmješio se. Kad se nasmiješi lice mu se preobrazi, nekako se ispuni i onda zaista izgleda kao anđeo, kao slike Gabriela ili Sv. Michaela, zaista lijepo lice. Mora da je to lice radilo ozbiljnu štetu prije par stoljeća. Tko bi mu mogao odoljeti? Bilo ga je lako zamisliti kako slama srca i trga grla. Prošla me hladnoća na tu misao. Onda sam pomislila kakav je sada, kako je spreman zaslužiti svaki komadić povjerenja, sa svakom rječju i djelom, kako izvlači znanje niotkud. Nema nikoga poput njega. Naravno, očito da nema rasporodaje vampira sa dušom, ali i na druge načine. Stvarno je iznimna osoba.
Počela sam osjećati umor. Drhtanje je popustilo. Opet mi je pročitao misli.
«Hoćeš li moći spavati?»
«Mislim da hoću,» malo sam preispitala misli i ne, mislim da neću imati noćne more. Bar ne noćas.
Okrenuo se prema prozoru i presvukla sam se. Kad sam rekla da je u redu okrenuo se i pogledao me od glave do pete tako intezivno da sam to gotovo mogla osjetiti. Onda je shvatio što radi i pogledao me u oči. Osjećala sam se kao da me posvuda dotaknuo sa tim pogledom, bilo mi je toplo. To je odlična spavaćica, uglavnom od bijele čipke i vrlo kratka. Počela sam razvezivati kosu.
«Mogu li?» upitao je i malo sam zadrhtala, stvarno sam to htjela. Stala sam ispred ogledala i on mi je pažljivo izvukao gumicu iz kose. Posegnuo je kraj mene, uzeo četku i počeo mi češljati kosu, tako nježno. Zatvorila sam oči jer nisam bila raspoložena da ga ne vidim iza sebe u ogledalu. Ali bilo je tako ugodno, osjećaj kako podiže dijelove kose i prolazi četkom kroz njih dugim, polaganim pokretima, lagano me grebući zupcima po zatiljku. Bila je tako opuštajuće i smirujuće. Začešljao mi je kosu s jedne strane prema natrag i gore i onda učinio isto sa kosom s druge strane i kad mi je kosa bila maknuta sa vrata, nagnuo se blizu i usnama mi jedva dotaknuo uho i onda me poljubio u pozadinu vrata. Ruke su mi se naježile. Ljubio me u vrat, sada malo vlažnije, malo čvršće i uzbuđenje mi je sjevnulo od pupka prema gore. Ljubio me uz čeljust, iza uha, onda opet u pozadinu vrata i niže, mali poljupci niz kralježnicu skoro do sredine leđa. Odložio je četku ispred ogledala. Počela sam se okretati, ali uhvatio me za ramena i zaustavio me. Ljubio me po ramenima, dlanovima mi blago prelazeći preko ruku. Raširio je prste na pozadini mog vrata i uvukao ih u kosu. Držao mi je kosu jednom rukom dok me je ljubio po cijelom vratu. Posvuda sam se osjećala meko i toplo i bilo je divno, tako divno. Obgrlio me jednom rukom oko struka i naslonila sam se na njega. Digla sam lice prema njemu za poljubac i nagnuo se i uvukao mi jezik među usne i onda dublje. Vrtilo mi se, potpuno sam se naslonila na njega i on me podigao prema sebi. Držao me tako oko minutu, noge mi nisu dodirivale pod dok me držao da nastavimo taj dugi poljubac. Blagi povjetarac je ušao kroz prozor i prešao preko mene i u tom trenutku bi učinila bilo što, sve na svijetu što bi zatražio od mene.
Odnio me do kreveta i polegao me. «Naspavaj se,» rekao je.
Željela sam se pobuniti da želim da još ostane, ali nisam. Pokrio me i nagnuo se nad mene sa smiješkom. Pomilovao me po obrazu i ponovo me poljubio.
«Bez ružnih snova noćas,» rekao je.
«Ali možda pokoji sa oznakom NC-17.»
Ispustio je kratki smijeh.
«Dobila si rat, Buffy. Sada možeš spavati,» ugasio je svjetlo. Vidjela sam njegov obris uz prozor.
«Onda... uskoro se vidimo?» morala sam pitati.
«Naravno,» rekao je i onda ga više nije bilo.
Noćas nisam ništa sanjala, ali razmišljala sam o ratu i što je to zapravo rat. Uvijek sam mislila da je to nešto sa bombama i pucnjavom, ali postoje razne vrste ratova i u svima ljudi izgube tako mnogo... previše. Pitala sam se koliko ratova je Angel vidio - dovoljno dugo je živio da vidi dva svjetska rata. Ratovi su zgodni za vampire, nešto kao švedski stol, ali što ako imaš dušu? I gdje je naučio kineski? I kako uvijek zna toliko o meni? I kako bi sve ovo bilo da nema njega?
kraj
Post je objavljen 22.01.2007. u 11:04 sati.