Bubamara šarena

Imam u zadnje vrijeme osjećaj da izrađujem stvari samo za rođendane. Znam da nije tako i ne žalim se, jer obožavam izrađivati bilo što.

Žao mi je samo što te stvari najčešće brzo moraju biti napravljene, jer obično saznam zadnji čas da je sutra ili preksutra rođendan. Pogotovo vrtićki rođendani. Tako da i fotkam najčešće navečer kada je gotovo, jer ujutro već odlaze stvari zapakirane u šarene papirnate vrečice.

Najčešće se snalazim s onim što imam kod kuće. Ili kada nađem nešto zgodno u gradu, kupim, pa kada zatreba upotrijebim.
Tako sam našla ovu zgodnu pločicu za crtati/pisati kredom prije jedno mjesec dana.



Odmah mi se svidjela. Podsjetila me na priče moje bake iz vremena kada je ona išla u školu s pločicom i kredom umjesto bilježnicom i olovkom.

Jedno je bio zez što su pametni zalijepili naljepnicu na ploču gdje se isto može pisati (nažalost nisam se sjetila i to slikati) i koja je pustila ono odvratno ljepilo koje nisam mogla nikako ostrugati, a da ne oštetim ploču.
I onda sam lijepo samo prefarbala cijelu jednu stranu i ukrasila je. Tako je nažalost ostala samo jedna strana za Nikine crtarije.

Bude malo više brisala, pa opet pisala i risala :-)

Da li postoji netko da barem jednom nije vodio neki dnevnik? Makar zabilježio dojmove sa nekog putovanja, događaja, nešto....
Postoje ovakvi i onakvi dnevnici.
Ja sam pisala dnevnik u osnovnoj školi, pa prestala, pa ponovno počinjala. Pisala sam dnevnik u nizu, pisala sam dnevnik sa rupama, nisam uopće pisala. Tako su se složile četiri bilježnice gusto pisanih stranica. Jedan malo deblji, drugi malo tanji, jedan veći, te jedan manji.

Znala sam se vraćati njima i listati te stranice. Prizori su se samo nizali u glavi, neke sam već zaboravila, nekih sam se još uvijek živo sjećala kao da su se jučer dogodili.

I onda sam jednom prije par godina u nastupu proljetnog ludila (čitaj čišćenja), očistila i policu s mojim dnevnicima. Nema ih više. Sada mi je malo žao što ih nema, tamo su bile zapisane i neke uspomene koje su mi jako drage, a dio se već pogubio u sjećanju.

Ali ima jedan dnevnik koji me potaknuo da pišem danas o ovome. Jer dugo sam punila njegove stranice, tamo od '93. i sada je ostalo još samo par stranica za ispuniti. To me je vrlo iznenadilo, da sam pri kraju. Toliko je dugo uz mene da mi je vrlo drag.

Radi se o planinarskom dnevniku. Počela sam ga pisati jer sam morala. Nisam mogla završtiti planinarsku školu a da nisam imala dnevnik. Onda je čamio neko vrijeme i slabo sam ga punila, jer eto nisam išla na izlete nego su mi ih nadomjestili tereni.





Kada sam opet počela plaziti i izletati, nekako nisam imala naviku nositi dnevnik sa sobom.
Jednog dana sam skužila da bi to bilo zgodno i tako je i on krenuo sa mnom na izlet. Lupala sam žigove, pisala gdje sam bila i što je bilo zanimljivo na putu. Tokom vremena sam počela davati ljudima koji su bili sa mnom da mi se potpišu u dnevnik. Tako sam znala gdje sam i s kime bila.



Sada će netko pitati koja je korist od takvog dnevnika.
Meni neprocjenjiva, a to sam shvatila kada sam ležala u bolnici, meni pet dugih dana i buljila u bijeli strop i očajnički željela biti negdje drugdje.
Listajući taj dnevnik nisam više bila u bolnici i ludila s rojem pitanja u glavi na koje nisam znala odgovor, nego na livadi na Nanosu, gdje mi je trava škakljala gole tabane, trčala sam za neobičnim leptirom u Samoborskom gorju, upijala ljepotu planina s vrha Triglava, penjala se velebitskim stazama, uživala u slatkim borovnicama.....

Ima još različitih vrsta dnevnika. Art journal iliti po naški umjetnički dnevnik, koji je mješavina slike, kolaža, pisanja, crtanja. Tu i tamo i u taj dnevnik nešto napackam i nažvrljam raznoraznim bojama.







Pišete, crtate ili vodite li vi kakve svoje općenite ili specijalističke dnevnike?

Kutija - rukom obojana, bilježnica - dvoručno uvezana i narukvica - ručno naperlana.



Ništa mi se više danas ne piše...

Prije par godina sam otkrila kako napraviti jednostavne cvjetove od papirnate špage ili krep papira. Prvi put sam to vidjela u Italiji. Volim navratiti u knjižare gdjegod bila, pa sam tako tamo vidjela knjigu s uputama i oduševila se.
Obožavam ih raditi, pa sam odlučila i vama pokazati kako.



Ja sam radila tri cvijeta paralelno, tako da je ovo materijal za sve.
Trebalo mi je: deblja žica, tanja žica, škare za rezati žicu, papirnata špaga (ili krep papir), malo vate, krep papir za sredinu cvijeta i za stabljiku (ja sam koristila cvjećarsku zelenu traku za stabljiku).



Prvo sam od malo vate napravila kuglicu oko deblje žice i omotala žutim komadićem krep papira. Da bi to sve stajalo na mjestu omotala sam dno te žute kuglice s tanjom žicom. Duljinu deblje žice koja će biti stabljika se odredi ovisno o tome za što se radi cvijet. Ja sam ovdje imala 18 cm žice.



Latice od papirnate špage sam napravila tako da sam odrezala oko 6 cm špage i jednostavno odmotala papir na jednom kraju, a drugi ostavila zamotan.
Kada se koristi krep papir, latice se izrežu u obliku koji želimo (okruglog ruba, špičastog..) ali tako da dolji dio bude kao ove latice na slici.
Zatim sam latice jednu po jednu stavila oko žutog središta i omotala istom žicom koja mi je ostala od učvršćivanja sredine.



Sada mi je još ostalo za sakriti žicu s donje strane cvijeta i omotati stabljiku.
To se može raditi uskom trakom zelenog krep papira koje se na početku učvrsti ljepilom. Kako sam ja koristila cvjećarsku traku koja je navoštana nisam trebala ljepilo.
Krenula sam od cvijeta i par puta omotala da sakrijem žice i onda samo nastavila koso na deblju žicu koja glumi stabljiku. Na kraju stabljike na krep traku kapnuti malo ljepila. Cvjećarsku traku samo odrezati i prstima zagladiti.



Svoje cvjetove sam željela objesiti, pa sam stabljiku omotala oko olovke i dobila spiralu.
Sada se veselo vrte na stropnoj lampi.

Živim blizu rijeke Save. Tako blizu da sam za manje od 10 minuta na nasipu.
Ne vidim je uopće sa prozora, osim kada se izlije. Nisam je uopće doživljavala. Kao da ne postoji i to ovako blizu mene.
Mislim da niti ostalima ne znači puno. Tu je, ali kao da je nema.

Šetala sam se jedno popodne i otkrila sam je.

.... nisku, s velikom adom na sredini i plažom koja je sasvim ugodna za odmoriti noge...... uglavnom lijenu.....pjeskovitu.....živu....prozirnu uz obalu....mjestimice žvrgoljavu....smirujuću....čuvaricu svakojakih uspomena....jednostavno je bila sve to odjednom.

Dosadilo mi je čekati šarenilo da dođe samo, pa sam malo pomogla i zašarenila svoja vrata.



Ako se netko želi pridružiti može odmah krenuti, sve potrebno već imate kod kuće.

Iz kutije za stari papir sam uzela par listova kopiranog papira samo s tekstom (i notama:-). Vodenim bojama sam naslikala krugove različite veličine.



Kada se papir posušio debljim crnim markerom sam počela iz sredine kruga crtati različite oblike cvjetova.





Tanjim flomasterom sam krenula dodavati šare unutar latica, sredine, štogod mi je palo na pamet. I tako sam napravila sa svim cvjetovima.
Malo mi je pomogao i moj malac, pa je sam iscrtao tri cvijeta i bio sav ponosan zbog toga.



Škarama sam izrezala cvjetove iz papira. To sam napravila na dva načina. Prvo tako da sam pratila liniju cvijeta, ipak ostavljajući mali rub izvana.



Drugi način je bio da sam izrezivala oko prvobitnog kruga boje.



Malena mi je pomogla zalijepiti papirnato cvijeće na ulazna vrata.
Mi samo proljeću malo pomogli da nam brže dođe.

A vi? Da li ste dovoljno strpljivi da samo dođe ili mu i vi nekako pomognete?

Neki put se pitam da li bih ja više voljela živjeti u kraju s jednim godišnjim dobom, gdje je stalno toplo i uvijek zeleno. Bez ovih gombanja od jako vruće pa do podosta minusa ispod nule.

Gledano s praktične strane jeftinije je. Nema grijanja zimi, nema zimskih guma, nema zimskih kaputa i debelih vesti, buca i podstavljenih čizmi. Dakle, garderoba je ista cijelu godinu, carstvo kratkih rukava, a kada bude malkice hladnije, onda se nabaci neka srednjedebela vesta. Zamislim si tada koliko mjesta u ormaru bi mogla imati da izbacim debelo i zimsko van... uuuuuuuuuuuuh, stvarno puno!

Moj balkon bi stalno bio pun cvijeća i zelenila i ne bih se brinula hoće li mi se javor, ružmarin i ostali mediteranski grmovi smrznuti preko zime. Ne bi bilo ovih tmurnih sivih dana toliko i odvratne bljuzge u gradu dan nakon početka padanja snijega, gužva i zastoji tramvaja.
Ne mogu se sada baš svega sjetiti, ali sigurno još ima toga pozitivnoga u životu bez godišnjih doba.

Ima to i svoje negativne strane za mene. Zamisli biti cijelu godinu bez vesele igre snježnih pahuljica kada padaju. Jako ih volim promatrati onako glave podignute u nebo, a i s prozora me hipnotizira njihov veseli padajući ples, pogotovo noću uz lampu, kada ples postaje tajanstveniji.

A škripanje čizama po friškom još nedirnutom snijegu, škrip-škrip-škrip.
A miris snijega u zraku koji donosi sjeverac. Kuhano vino koje paše samo u zimsko doba...ili čaj u toplom planinarskom domu. Zasnježeni vrhovi Alpa u daljini i svjetlucanje tisuća snježnih kristalića na površini snijega.
Volim promatrati padine brda kada drveće nema lišće, izgledaju mi kao da je to stršeća frizura nekog gorskog diva. Onda se lijepo vidi i sama valovitost ili oštra padina brda.
Kao da me šuma pusti u to doba zime vidjeti njezinu dušu, ogoli se do kraja, bez njezine šuštave lisne haljine.

Krajolik pokriven snijegom mi izgleda potpuno drugačije nego dan ranije kada ga nije bilo. Tražim poznati grm ili cestu, a ona se sakrila i odjednom je grm postao golemi zec ili mačka koja kraj rupe strpljivo čeka miša.

U proljeće kada napokon provire visibabe, jaglaci i šafrani ispod snijega tako mi je drago što je toj zimi napokon došao kraj. I kada mjesecima ne vidim listova na drveću s tolikim oduševljenjem dočekam prvu vrbu koja prolista, pa onda breze i ukrasnu šljivu koja prvo zarozi ulicu od cvjetova, a tek onda zazeleni. Tada sam sigurna da je stvarno kraj zime i počinje zelenije doba godine.



I onda se zbilja radujem proljeću i svemu zelenom. Tamo usred ljeta, to zeleno mi nije više tako zanimljivo, niti me toliko veseli kao u proljeće. Nekako se već naviknem da je sve zeleno i nije mi novo, ne iščekujem ga...jednostavno je tu i ne fali mi.
Kada ga prekrije sloj gradske prašine nije više tako lijepo i svijetlo zeleno kao s početka proljeća.
I sunce tada postaje više manje stalno prisutno, ne sanjam o njemu toliko, i ono je tu, ne fali.

Taman kada mi je dosta i vrućine i sparnih dana i hodanja okolo tražeći sjenu da se sakrijem od sunca, dogodi se promjena.



Bez godišnjih doba, nema niti jeseni. Obožavam njenu toplu šarenu paletu kojom boja sve oko nas. Šume postaju toplije, zovu me u berbu svojih plodova. Miris kestena koji se peče, mmmm. Na šuškanje lišćem sam sasvim zaboravila. Golema hrpa lišća se ne zaobilazi, nego nastavim putem točno kroz sredinu, gdje je najdublja i najviše šuška.

I sada nakon ovog svega što sam napisala shvaćam da je sama promjena ono najljepše u svemu.
Kada nema sunca sa veseljem dočekam sunčan dan nakon sive zime, isto tako nakon vrućine godi prohladna jesen, tako toplih boja.
Zimi kada nema ničega vani, pogledam što ima u meni, i onda se opet radujem proljeću koje razbije sivilo zime u milijun komadića svojim zelenilom i cvijećem.

Da, imam i dalje zimsku i ljetnu garderobu, i dalje mi se ledi dah u zimsko jutro i znojim se na plus 35 u hladu, ali zato s nestrpljenjem očekujem novu promjenu koja sigurno dolazi.

Kao što nakon kiše uvijek dolazi sunce...
..... nakon sivih oblaka..... plavo nebo....
......nakon zime PROLJEĆE!

...proljeće!

Prije 10 godina sam prvi put čula za furoshiki, a nedavno je i jedan poznati sapunski dućan u Zagrebu lansirao tu japansku tradiciju kao novinu u zamatanju poklona.
Riječ je o kvadratnom komadu tkanine, raznih veličina koji je prvenstveno služio za nošenje raznih stvari.
Postoje mnogi načini slaganja i preklapanja tkanine. Slaganje furoshikija je ustvari stara umjetnost.

Prvi put se spominje u razdoblju Nara (710.-794. godine), ali je stvarno zaživjela tamo negdje u razdoblju Kamakura (12. – 14. stoljeće).
Dok je Japan u povijesti bio nemirna zemlja, mnoge obitelji su putovale od sela do sela tražeći mirno mjesto gdje bi se mogli nastaniti. Taj život u stalnom pokretu je proširio upotrebu složene i zavezane tkanine, furoshikija. Kasnije su trgovci upotrebljavali furoshiki za nošenje svojih stvari za prodaju i za dekoraciju.

Moj prvi eko kvadrat

Danas je furoshiki još uvijek dio svakodnevnog života. Zamatati se može svašta, od sendviča, voća, knjiga u manje furoshikije, do madraca i jastuka u jumbo furoshikijima. Kod selidbe su nekada sve stvari bile prenešene u tim "krpama". A zgodno je što se može jednostavno složiti i staviti u torbu, a onda po potrebi zavezati par čvorova i vrečka je spremna za što god se treba nositi.

Ovo me oduševilo, pa sam i sebi sašila jedan furoshiki. U slaganju i vezanju jednostavnijih struktura nije bilo problema, ali one malo kompliciranije još trebam izvježbati.



Furoshiki je puno više od jednostavnog prenošenja stvari. On je važan dio umjetnosti darivanja. Za Japance je poklon ne samo ono unutar omota, nego i omot sam, te način na koji se poklon daje.
Umjetnost zamatanja poklona u furoshiki je dio same japanske kulture.

Tkanina koja se koristi za izradu furoshikija je svila, ali danas se sve više upotrebljava pamuk. Žene su nosile pastelne tonove s različitim uzorcima, dok su muški koristili furoshikije tamnijih boja (pretpostavljam bez uzorka). Mladi kreatori danas više unose moderan štih i u taj povijesni japanski kutak, pa su tkanine sve smjelije, šarenije i veselije s raznim porukama.



Kako sve više postaje glasna borba protiv zagađenja, japanski ministar za zaštitu okoliša je prije nekog vremena promovirao povratak furoshikija na velika vrata. Koliko se svakodnevno troši plastičnih vrečica svi znamo, pa je stoga upotreba furoshikija ekološka zamjena za iste. Kada se uprlja, opere se i ponovno nosi. Tako se sada u Japanu može bez problema bilo gdje nabaviti furoshiki, a postoje i tečajevi učenja slaganja tkanine na različite načine.
Ja sam se jako zabavila gledajući ovaj video.

Rastezanje lastike na japanskom

Origami neću spominjati, jer i vrapci na grani znaju što je to. Ali ayatori. To je već nešto drugo, što vrapci nemaju pojma, barem ovi zagrebački.



Da li je možda netko od vas u osnovnoj školi tamo negdje 80tih godina kada se igrao gumi-gumi, rastezao i komad gumilastike među prstima?
E pa to je ayatori na japanskom. Ja doduše nemam pojma kako se to onda zvalo, mi smo to zvali idemo rastezati lastiku. I uglavnom su to radile cure, kao i igrale gumi-gumi. Dečki su radije naganjali loptu.
Kimie je znala da mene zanima sve i svašta, pa mi je donijela na poklon knjigu "Ayatori za djecu i majke". Knjiga je na japanskom, ali slike su dovoljne da se može pratiti korak po korak.



Ta zanimacija ne potječe direktno iz Japana, ali je sada meni, zbog knjige i sjećanja na djetinjstvo vezana uz tu zemlju.
Oduševila sam se jer sam se odmah sjetila jedne brzopotezne naočigled nemoguće zapetljancije oko svih prstiju koja se sama od sebe jednim potezom otpetlja, a koju nisam napravila tamo od drugog-trećeg razreda osnovne, znači prije puno godina. Sjećanje je ipak ostalo u rukama, jer kada sam previše razmišljala nisam dobro složila i ostalo je zapetljano.

Uz degustaciju japanske kuhinje jednu večer, puno priče, novih saznanja....... i moj japanski tjedan je brzo prošao. U glavi mi je ostalo puno pitanja i nepoznanica o toj dalekoj zemlji. Sada sam tek malo zagrebla po površini, a onaj pravi Japan ću okusiti tek kada sama odem tamo, u tu zemlju izlazećeg sunca i pogledam Fuji izbliza.
A znate da se na Fuji svaki pravi Japanac želi popeti, ali kako kaže Kimie, jednom je sasvim dovoljno!

p.s. Hvala svima koji su sa strpljenjem pratili ovu moju japansku sagu!

Japan je toliko zanimljiv da ne znam od kuda bi počela dalje pisati.
Možda da krenem prvo od Kimie. Rekla sam već da joj se divim što s toliko energije u tim godinama putuje po svijetu i ima svoju misiju, ali nisam napisala koja je njezina misija. Ona sada radi ono što najviše voli i najbolje zna raditi. Esperanto i soroban su je doveli u Europu, a zbog ljubavi je ostala.
Za esperanto je većina vas već čula. To je jezik koji je osmislio L. L. Zamenhof napisavši 1887. godine prvu knjigu o jeziku pod pseudonimom Doktoro Esperanto (onaj koji se nada). Danas u Zagrebu imamo jednu ulicu nazvanu po njemu.

Zamisli kuglice u glavi

A što je to soroban? Nešto japansko sigurno, bar tako zvuči. To je japanski abakus, pomoću kojega se nekada sve računalo u Japanu. U Japan je došao iz Kine kao suanpan, ali su ga onda pojednostavnili i u gornjem dijelu je ostala samo jedna kuglica u jednom stupcu. Na njemu se može zbrajati, oduzimati, množiti i dijeliti. I sve se računa od lijeva nadesno, a ne kako mi radimo pješice od jedinica prema deseticama i stoticama. Na njemu se vrlo lagano može pokazati i nula, kada niti jedna kuglica ne dodiruje vodoravnu bijelu liniju.


Brojevi 123 i 555 prikazani na sorobanu

Djeca započinju računati na sorobanu, ali im vrlo brzo sama spravica više ne treba, jer soroban imaju u glavi i mentalno miču kuglice u glavi.
Dok ti kažeš broj oni već zbroje dva troznamenkasta broja i tako po desetak brojeva u nizu bez problema. I što je tu tako drugačije od malih genijalaca koji to isto rade? Razlika je u tome što ovo vježbajući možeš postići bez klikera za matematiku.

Nekada se u japanskim školama to učilo pod obavezno, ali iz nekog razloga je soroban izašao iz normalnih škola, i sada tko se želi baviti sorobanom, mora ići u posebnu školu za soroban. Postoji šest nivoa znanja i polažu se testovi na kraju svakog stupnja.
Postoje i natjecanja u Japanu i drugim dalekoistočnim zemljama, gdje se soroban upotrebljava.

U Europi za sada postoji udruženje ljudi koji se služe sorobanom samo u Madžarskoj. I to zahvaljujući Kimie koja je 90-tih godina imala tečaj sorobana za telentirane učenike jedne škole, a poslije je držala tečajeve i učiteljima koji su onda sami djecu dalje podučavali.


Broj 5 678

Što kada je devet i dvadeset?

Pitate se što je tako posebno u sorobanu. Možda hrvatskoj djeci nije tako teško shvatiti i objasniti računske operacije jer imamo nekako logičan poredak brojeva, tj govorimo prvo desetice, pa onda jedinice (primjerice dvadeset i devet), za razliku od djece njemačkog ili slovenskog govornog područja koji prvo kažu jedinice pa onda desetice (neunundzwanzig ili devetindvajset). Ili francuskog koji imaju za brojeve 70, 80 i 90 opisni pojam (nažalost francuski ne znam pa ne mogu točno prevesti). Toj djeci je teško objasniti na lagani način računske operacije. Hajde ti zbroji devet i dvadeset s pet i trideset....malo ti se ipak zavrti u glavi od tih brojeva.

Zbog toga je Kimie spojila obje svoje ljubavi i krenula u svijet. Svaka otprilike dva do tri mjeseca putuje u neku drugu zemlju i tamo tjedan dana upoznaje djecu i učitelje sa sorobanom. Prošlo ljeto je bila na Kubi, u svibnju ide u Njemačku, a u lipnju u Norvešku.

Pri tome joj je važno da djeca to čuju na svom materinjem jeziku, a tu onda uskaču lokalni esperantisti koji onda prevode na jezik te zemlje. Prije je u Londonu 6 godina imala grupe djece koje je jednom tjedno podučavala sorobanu i učitelji su se iznenadili koliko se to osjetilo u njihovom napretku u matematici.

Živjeti punim plućima

Možda se nekima ovo čini utopija, ali svatko ima pravo na svoj san i ostvarivanje svoje želje. Kimie ispunjava svoju želju i to vrlo uspješno. Sve ovo što radi je na volonterskoj bazi, a i većinu putnih troškova si sama plaća. Smještaj joj je srećom besplatan kada ju ugošćuju esperantisti. Na pitanje zašto volontira i još troši svoje novce, odgovorila mi je da kad umre te novce ne može ponijeti sa sobom, i da zbog toga sada živi onako kako je oduvijek sanjala.

Soroban je i izvan Japana doživio novu transformaciju. Jedan Amerikanac koji se oduševio sorobanom došao je na ideju malo ga preraditi i prilagodio ga je slijepim ljudima (veće kuglice i filcana podloga iza da kuglice teže kližu), tako da i oni mogu lakše shvatiti računanje i upotrebljavati soroban.


Soroban za slijepe osobe (ne pokazuje niti jedan broj, ovo je moj sin složio da ljepše izgleda za slikanje :-)

Tablica množenja u rukama

Ja sam sama u tri dana prošla mini tečaj zbrajanja i oduzimanja na sorobanu i moram reći da bi mi vrlo koristilo da sam to znala u osnovnoj školi. I što je najbolje, trebaš samo znati do deset ko iz topa računati, dalje samo mičeš kuglice u glavi i pamtiš koliko ih gdje imaš.

Pokazala nam je i svoj trik kako zapamtiti tablicu množenja s većim brojevima (do 5x5 ipak moraš znati napamet) pomoću japanskog načina pokazivanja brojeva rukama.
Mojoj malenoj ću to sigurno pokazati kada će se joj biti vrijeme naučiti napamet cijelu tablicu.

Nisam sigurna koliko su djeca nižih razreda osnovne škole u sat i pol upoznavanja s japanskim načinom računanja na sorobanu uspjela shvatiti, ali dobila su puno. Dobila su uvid u nama toliko egzotičnu kulturu, slušala su esperanto i japanski, jezik koji inače nemaju prilike slušati, i vidjeli su da jezik nije prepreka da se nešto nauči.
Osim što im je na vrlo zabavan način prikazano računanje, saznali su i nešto o Japanu.

I za kraj priče o sorobanu, jedan tata mi je s osmijehom na licu par dana kasnije ispričao, kako je njegova djevojčica iz škole posudila veliki sorobano (koji je Kimie poklonila školi) i doma su morali skupa učiti računati na japanski način