Neki put se pitam da li bih ja više voljela živjeti u kraju s jednim godišnjim dobom, gdje je stalno toplo i uvijek zeleno. Bez ovih gombanja od jako vruće pa do podosta minusa ispod nule.
Gledano s praktične strane jeftinije je. Nema grijanja zimi, nema zimskih guma, nema zimskih kaputa i debelih vesti, buca i podstavljenih čizmi. Dakle, garderoba je ista cijelu godinu, carstvo kratkih rukava, a kada bude malkice hladnije, onda se nabaci neka srednjedebela vesta. Zamislim si tada koliko mjesta u ormaru bi mogla imati da izbacim debelo i zimsko van... uuuuuuuuuuuuh, stvarno puno!
Moj balkon bi stalno bio pun cvijeća i zelenila i ne bih se brinula hoće li mi se javor, ružmarin i ostali mediteranski grmovi smrznuti preko zime. Ne bi bilo ovih tmurnih sivih dana toliko i odvratne bljuzge u gradu dan nakon početka padanja snijega, gužva i zastoji tramvaja.
Ne mogu se sada baš svega sjetiti, ali sigurno još ima toga pozitivnoga u životu bez godišnjih doba.
Ima to i svoje negativne strane za mene. Zamisli biti cijelu godinu bez vesele igre snježnih pahuljica kada padaju. Jako ih volim promatrati onako glave podignute u nebo, a i s prozora me hipnotizira njihov veseli padajući ples, pogotovo noću uz lampu, kada ples postaje tajanstveniji.
A škripanje čizama po friškom još nedirnutom snijegu, škrip-škrip-škrip.
A miris snijega u zraku koji donosi sjeverac. Kuhano vino koje paše samo u zimsko doba...ili čaj u toplom planinarskom domu. Zasnježeni vrhovi Alpa u daljini i svjetlucanje tisuća snježnih kristalića na površini snijega.
Volim promatrati padine brda kada drveće nema lišće, izgledaju mi kao da je to stršeća frizura nekog gorskog diva. Onda se lijepo vidi i sama valovitost ili oštra padina brda.
Kao da me šuma pusti u to doba zime vidjeti njezinu dušu, ogoli se do kraja, bez njezine šuštave lisne haljine.
Krajolik pokriven snijegom mi izgleda potpuno drugačije nego dan ranije kada ga nije bilo. Tražim poznati grm ili cestu, a ona se sakrila i odjednom je grm postao golemi zec ili mačka koja kraj rupe strpljivo čeka miša.
U proljeće kada napokon provire visibabe, jaglaci i šafrani ispod snijega tako mi je drago što je toj zimi napokon došao kraj. I kada mjesecima ne vidim listova na drveću s tolikim oduševljenjem dočekam prvu vrbu koja prolista, pa onda breze i ukrasnu šljivu koja prvo zarozi ulicu od cvjetova, a tek onda zazeleni. Tada sam sigurna da je stvarno kraj zime i počinje zelenije doba godine.
I onda se zbilja radujem proljeću i svemu zelenom. Tamo usred ljeta, to zeleno mi nije više tako zanimljivo, niti me toliko veseli kao u proljeće. Nekako se već naviknem da je sve zeleno i nije mi novo, ne iščekujem ga...jednostavno je tu i ne fali mi.
Kada ga prekrije sloj gradske prašine nije više tako lijepo i svijetlo zeleno kao s početka proljeća.
I sunce tada postaje više manje stalno prisutno, ne sanjam o njemu toliko, i ono je tu, ne fali.
Taman kada mi je dosta i vrućine i sparnih dana i hodanja okolo tražeći sjenu da se sakrijem od sunca, dogodi se promjena.
Bez godišnjih doba, nema niti jeseni. Obožavam njenu toplu šarenu paletu kojom boja sve oko nas. Šume postaju toplije, zovu me u berbu svojih plodova. Miris kestena koji se peče, mmmm. Na šuškanje lišćem sam sasvim zaboravila. Golema hrpa lišća se ne zaobilazi, nego nastavim putem točno kroz sredinu, gdje je najdublja i najviše šuška.
I sada nakon ovog svega što sam napisala shvaćam da je sama promjena ono najljepše u svemu.
Kada nema sunca sa veseljem dočekam sunčan dan nakon sive zime, isto tako nakon vrućine godi prohladna jesen, tako toplih boja.
Zimi kada nema ničega vani, pogledam što ima u meni, i onda se opet radujem proljeću koje razbije sivilo zime u milijun komadića svojim zelenilom i cvijećem.
Da, imam i dalje zimsku i ljetnu garderobu, i dalje mi se ledi dah u zimsko jutro i znojim se na plus 35 u hladu, ali zato s nestrpljenjem očekujem novu promjenu koja sigurno dolazi.
Kao što nakon kiše uvijek dolazi sunce...
..... nakon sivih oblaka..... plavo nebo....
......nakon zime PROLJEĆE!