Bubamara šarena

Prije 10 godina sam prvi put čula za furoshiki, a nedavno je i jedan poznati sapunski dućan u Zagrebu lansirao tu japansku tradiciju kao novinu u zamatanju poklona.
Riječ je o kvadratnom komadu tkanine, raznih veličina koji je prvenstveno služio za nošenje raznih stvari.
Postoje mnogi načini slaganja i preklapanja tkanine. Slaganje furoshikija je ustvari stara umjetnost.

Prvi put se spominje u razdoblju Nara (710.-794. godine), ali je stvarno zaživjela tamo negdje u razdoblju Kamakura (12. – 14. stoljeće).
Dok je Japan u povijesti bio nemirna zemlja, mnoge obitelji su putovale od sela do sela tražeći mirno mjesto gdje bi se mogli nastaniti. Taj život u stalnom pokretu je proširio upotrebu složene i zavezane tkanine, furoshikija. Kasnije su trgovci upotrebljavali furoshiki za nošenje svojih stvari za prodaju i za dekoraciju.

Moj prvi eko kvadrat

Danas je furoshiki još uvijek dio svakodnevnog života. Zamatati se može svašta, od sendviča, voća, knjiga u manje furoshikije, do madraca i jastuka u jumbo furoshikijima. Kod selidbe su nekada sve stvari bile prenešene u tim "krpama". A zgodno je što se može jednostavno složiti i staviti u torbu, a onda po potrebi zavezati par čvorova i vrečka je spremna za što god se treba nositi.

Ovo me oduševilo, pa sam i sebi sašila jedan furoshiki. U slaganju i vezanju jednostavnijih struktura nije bilo problema, ali one malo kompliciranije još trebam izvježbati.



Furoshiki je puno više od jednostavnog prenošenja stvari. On je važan dio umjetnosti darivanja. Za Japance je poklon ne samo ono unutar omota, nego i omot sam, te način na koji se poklon daje.
Umjetnost zamatanja poklona u furoshiki je dio same japanske kulture.

Tkanina koja se koristi za izradu furoshikija je svila, ali danas se sve više upotrebljava pamuk. Žene su nosile pastelne tonove s različitim uzorcima, dok su muški koristili furoshikije tamnijih boja (pretpostavljam bez uzorka). Mladi kreatori danas više unose moderan štih i u taj povijesni japanski kutak, pa su tkanine sve smjelije, šarenije i veselije s raznim porukama.



Kako sve više postaje glasna borba protiv zagađenja, japanski ministar za zaštitu okoliša je prije nekog vremena promovirao povratak furoshikija na velika vrata. Koliko se svakodnevno troši plastičnih vrečica svi znamo, pa je stoga upotreba furoshikija ekološka zamjena za iste. Kada se uprlja, opere se i ponovno nosi. Tako se sada u Japanu može bez problema bilo gdje nabaviti furoshiki, a postoje i tečajevi učenja slaganja tkanine na različite načine.
Ja sam se jako zabavila gledajući ovaj video.

Rastezanje lastike na japanskom

Origami neću spominjati, jer i vrapci na grani znaju što je to. Ali ayatori. To je već nešto drugo, što vrapci nemaju pojma, barem ovi zagrebački.



Da li je možda netko od vas u osnovnoj školi tamo negdje 80tih godina kada se igrao gumi-gumi, rastezao i komad gumilastike među prstima?
E pa to je ayatori na japanskom. Ja doduše nemam pojma kako se to onda zvalo, mi smo to zvali idemo rastezati lastiku. I uglavnom su to radile cure, kao i igrale gumi-gumi. Dečki su radije naganjali loptu.
Kimie je znala da mene zanima sve i svašta, pa mi je donijela na poklon knjigu "Ayatori za djecu i majke". Knjiga je na japanskom, ali slike su dovoljne da se može pratiti korak po korak.



Ta zanimacija ne potječe direktno iz Japana, ali je sada meni, zbog knjige i sjećanja na djetinjstvo vezana uz tu zemlju.
Oduševila sam se jer sam se odmah sjetila jedne brzopotezne naočigled nemoguće zapetljancije oko svih prstiju koja se sama od sebe jednim potezom otpetlja, a koju nisam napravila tamo od drugog-trećeg razreda osnovne, znači prije puno godina. Sjećanje je ipak ostalo u rukama, jer kada sam previše razmišljala nisam dobro složila i ostalo je zapetljano.

Uz degustaciju japanske kuhinje jednu večer, puno priče, novih saznanja....... i moj japanski tjedan je brzo prošao. U glavi mi je ostalo puno pitanja i nepoznanica o toj dalekoj zemlji. Sada sam tek malo zagrebla po površini, a onaj pravi Japan ću okusiti tek kada sama odem tamo, u tu zemlju izlazećeg sunca i pogledam Fuji izbliza.
A znate da se na Fuji svaki pravi Japanac želi popeti, ali kako kaže Kimie, jednom je sasvim dovoljno!

p.s. Hvala svima koji su sa strpljenjem pratili ovu moju japansku sagu!