Bubamara šarena

Međunarodni susret esperantskih obitelji.....u Hrvatskoj.....
Biti organizator......držati sve konce u rukama....nije lako.

Većina nas se pozna i druži već niz godina....ali dolaze i nove obitelji.
Na početku, da bi svi znali tko sam ja i tko si ti.......identifikacijska kartica.

Bilo je nezamislivo meni, kao kreativki, kupiti one plastične ovitke i jednostavno isprintati imena.

Napravila sama ih sama.

Čvrstu kutiju sam rastavila, akrilima obojala vanjsku stranu.



I nakon sušenja izrezala na dijelove. Isprintala imena i naljepila na šarene kartončiće.

Još spojila tri raznobojna konca zajedno čvorićima i nastao je cijeli kup šarenih kartica...

Kanjon Kamačnik nakon gradnje autoputa Zagreb - Rijeka.

Tekst možete pročitati ovdje














I dalje mi je lijep i očaravajući, a pogotovo ljeti kad se lako rashladiti u njegovoj svježini...

Doručak na terasi u dvostrukim dugim rukavima. Vrijeme baš ne obećava, neki oblaci su se navukli djelomično na horizontu. Danas smo htjeli iskoristiti more plaža za kupanac, a klinci za uživanje u kopanju po pijesku jer oboje to obožavaju.
Veliku plažu smo vidjeli jučer pa smo otišli do rijeke Bojane, točnije do Ade Bojane, velikog pješčanog otoka na ušću Bojane u Jadransko more, točno na granici s Albanijom.

Naravno ulazak na Adu smo morali platiti (5 eura za auto i po 1 euro za dvije odrasle osobe). Dočekala nas je hladna Bojana i razburkano valovito more. Na plaži je bilo desetak kupača koji su se raspršili po velikom prostoru.

Meni se baš nije dalo kupati jer je sunca bilo samo povremeno, ali je bilo odlično vrijeme za hodati po pijesku. Tada sam otkrila i vrlo zanimljivu zanimaciju, crtanje rukama različitih crteža po pijesku skidanjem gornjeg suhog sloja.



Klinci su imali jednu veliku udubinu u pijesku sa zaostalom vodom od prošle plime gdje su gradili brane i dvorce i slično.

Jutro je brzo prošlo u pjeskarenju pa smo krenuli prema još jednoj tvrđavi, Starom Baru. Ali prije je trebalo napuniti želuce da možemo osvojiti ovu zanimljivu utvrdu.
Stari Bar nije na samoj obali nego je 4 km dalje na stijeni. Najveći je utvrđeni grad u Crnoj Gori.





Unutar zidina se nalaze ostaci 240 zgrada, uličica i trgova. Sve je uglavnom obraslo travom tako da je šetnja po ruševinama ugodna. Sa zidina je lijep pogled na dolinu, i malo manje lijep na luku.
Za kraj dana smo ostavili sam grad Ulcinj, jer smo se nadali da će se vrijeme proljepšati za kupanac na Maloj plaži u gradu.



Ušli smo u kaotičnost grada i ostavili auto na glavnoj ulici prema plaži. Opet do starog grada – utvrde. Malenoj je već bilo dosta i tvrđava i kamenja i penjanja, pa je pomalo cendrala. Nismo se trebali baš puno penjati, a i ovaj stari grad je još nastanjen pa je to ipak prošlo bez većih ispada.



Spustili smo se na drugi izlaz točno na plažu. I kako nije bilo za kupanje, nakon obaveznog sladoleda, klinci su navalili na gradnju brana i tvrđave koju neće odnjeti val. Malac je dobro smislio strategiju i napravio opkopni kanal ispred tvrđave gdje su se valovi raspršili. I tvrđava je ostala cijela, bar dok smo mi tamo bili.

Primjetila sam da u južnom dijelu Crne Gore po mjestima ima veliki broj uličnih pasa. Za razliku od Boke Kotorske gdje je bilo puno uličnih mačaka i to često u vrlo šugavom stanju. Ovdje su se i psi naučili kopati po kontejnerima. Samo mi nije jasno kako oni mali uspiju uskočiti unutra. To se pitam, jer sam vidjela malog psa kako iskače van.

Plaža je okružena zidićem koji sa strane ceste služi za sjedenje lokalnih mladića. Zaključava se u 19h, što mi nismo znali, ali se može popeti preko zida, pa smo onda i mi preskakivali zid kao i mnogi drugi prije nas.
Cesta uz plažu postaje iza 20 h korzo i glavno okupljalište lokalaca, a promet se zaustavlja. Nismo to dočekali, jer smo bili gladni i očekujući večeru na našoj terasi vratili smo se doma.
Kad ovako putujemo, "doma" nam je uvijek tamo gdje spavamo te noći, klincima se tako bilo lakše prilagoditi.

Još su ostala dva dana na putu. Predzadnji je prava poslastica i izlet u nepoznato....Albanija. Što ćemo tamo vidjeti. Čitala sam putopise nekih ljudi koji su bili tamo prije dvije, tri ili četiri godine. Mi smo htjeli do Skadra,Škodre ili Shkodër. Po onome što sam pročitala Skadar nije uopće zanimljiv grad i po njima je jako prljavo (ma što to točno značilo, da li grad ili priroda, nisam znala).

Od Ulcinja do granice nema puno kilometara, tako da smo vrlo brzo nakon kretanja došli do Albanije. Zanimljivo mi je ponekad primijetiti nakon prolaska određenih granica kako se mijenja i okolina i točno se vidi jasna granica između država, kultura, običaja.



Moram reći da se i ovdje odmah vidjela razlika. U prvom selu na koje smo naišli vrlo brzo nakon granice iznenadila me raznovrsnost prevoznih sredstava koja su se kretala cestom.
Auti, konjske zaprege, trokolica, motori i raznorazne guralice. I ljudi je bilo puno koji su hodali uz rub ceste i onih koji su samo prebivali uz nju.

Kuće ima svakakvih, od trošnih do malo bolje uređenih. Zajedničko svima im je da na krovu skoro svi imaju velike bijele ili svijetloplave željezne bačve u kojima se grije voda na suncu. Zbog čega nisu pofarbane u crno?
Krovovi kuća su građeni većinom na turski način, "na četiri vode", iako sam vidjela i poneki, kao kod nas, na "dvije vode".

Približavamo se Skadru. Na desno se kočoperi tvrđava Rožava (Kalaja e Rozafës) još uvijek impozantne veličine. Ali treba naći put do nje i prijeći rijeku Bojanu (Lumi i Bunës) po starom drvenom mostu.



Nema nikakvih putokaza, a na pumpi govore samo albanski pa uz pomoć prstiju i ruku čovjek objašnjava gdje moramo skrenuti. Po nekoj, ispočetka vrlo rupastoj, cesti stižemo do podnožja tvrđave, ostavljamo auto i penjemo se na našu sedmu i posljednju tvrđavu.

Nismo promijenili novac pa plaćamo u eurima. Tvrđava ko tvrđava, ali svaka od dosada posjećenih je bila totalno drugačija, različita, i baš zbog toga je bilo zanimljivo otkriti kakva je ova.
I ova je bila drugačija, svoja, s koscima koji su po suncu kosili visoku travu. Sada velika površina pod travom, nekada je bilo živahni vanjski krug tvrđave.



Unutarnji bedem je sada ugostio kafić i muzej sa suvenirnicom gdje kupujemo kartu Skadra. Gore srećemo dva Nijemca na biciklima od kojih jedan putuje oko svijeta na biciklu, a drugog je sreo u Crnoj Gori pa su dio puta išli skupa.

Pogledi su fantastični i to na sve strane, prema Skadru, na rijeke Bojanu i Drim (Lumi i Drinit) i na brda.
Grad nas čeka s puno kružnih tokova. Opet se susrećemo s Nijemcima na biciklima i mašemo im. Ovaj koji putuje oko svijeta vozi bicikl jednom rukom, a drugom malom kamerom snima živost prometa oko sebe.

Naravno, izgubili smo se uz kartu koja nema ucrtane sve ulice nego samo važnije, pa smo se našli negdje u predgrađu. I što sada, nitko nam ne zna na karti pokazati gdje smo, ne razumiju što ih pitamo.
Igrom slučaja zaustavimo se pokraj Srpsko-albanskog info centra. Jupiii, tu će nas razumijeti...i dobijemo odgovore na sva naša pitanja, gdje smo i kamo trebamo ići do centra....a i gdje da se najbolje parkiramo.

Napokon, nalazimo prazno mjestu u hladu drveća u prometnoj ulici. Prodavač madraca, koji sjedi ispred svoje radnje koja je zapravo prizemlje njegove kuće s aluminijskim garažnim vratima, nas pozdravlja sa "Dobar dan!" Prepoznao je registraciju, ali ne priča puno više od toga.

Centar je ulickan, sa ukrasnim pločama, kafićima, suncobranima. Gužva je na ulici, ljudi, prometala razno razna, bicikala ima puno i sve pomalo kaotično izgleda u prvi tren.



U svoj toj kaotičnosti izvana ipak postoji red, nitko nije nervozan od vozača i ne trubi se previše. Baš me iznenadila ta atmosfera i ja, koja sam se vrlo brzo prilagodila njoj.
Nema semafora niti pješačkih prijelaza. Ulica se prelazi bilo gdje ali bez opasnosti da će te pokupiti auto. Svi paze na sve i vrlo mi je teško zamisliti da bi tako funkcioniralo u Zagrebu.

Sređeni centar nije bilo ono što smo mi tražili. Autom smo prošli pokraj tržnice. Činio se vrlo zanimljiv kvart, autentične atmosfere. I stvarno je bilo vrlo zanimljivo prošetati se i po placu i po okolnim ulicama. Svaka ulica je bila "cehovska".
Ulica namještaja, ulica odjeće i obuće, ulica prehrambenih i kućnih potrepština. Ona poznata užurbanost oko tržnice je bila i ovdje vidljiva.



Mi smo se jako isticali kao turisti, s šeširima na glavi i fotićem. Koliko su oni nama bili zanimljivi toliko smo i mi njima bili isto. Par puta su nas pitali otkuda smo.

Htjeli smo nešto pojesti da izdržimo do janjetine u Troji, ali gdje su pekare. Nigdje niti jedne. I sada se isplatilo ono moje "učenje" albanskih riječi u Ulcinju, vidjela sam samo reklamu gdje je pisalo Furra i onda smo pomoću prstiju kupili kruh i peciva.

Najduže smo pričali s vlasnikom autoškole koji je izašao jer smo sjeli na njegove stepenice i jeli albanski sladoled (čokolada može proći, ali vanilija je vrlo vodena u odnosu na Ledo). Kad je čuo da smo iz Zagreba, pa bio je on i tu i u Rijeci i Splitu......a hrvatski govori odlično. Vozi mercedes i dobro mu ide. Ima brata u Berlinu i kaže da sve više turista dolazi u Albaniju.

Tih par sati je brzo prošlo, valja krenuti dalje.....natrag u Crnu Goru.
Put do tamo je bio prepun rupa, ali za utjehu Albanci grade novu cestu prema Han i Hotitu.



Zanimljivo je da oni svoju državu zovu Republika e Shqipërisë. Kako je onda došlo do toga da je ovdje pogrdno kad Albanca nazoveš Šiptarom? I tko im je dao ime Albanija?
Bunkera smo vidjeli svega četiri. Od toga su tri skroz zarasli u travu, a četvrti je bio vrlo šareno ofarban. Skadar mi se svidio u svoj svojoj autentičnosti koliko sam ga uspjela vidjeti. Prljavštine po ulicama nije bilo ništa više nego u Zagrebu.
Fasade izvan centra su ofucane, ali to ne umanjuje simpatičnost grada. Ljudi su svi bili vrlo ljubazni i susretljivi iako nas neki od njih nisu razumjeli.

Napuštamo Albaniju i ponovno smo u Crnoj Gori. Niti njihova cesta nije bila s manje rupa na putu do Podgorice. U Podgorici imamo manje od sat vremena do vlaka.



Za nosom krećemo i otkrijemo super šetalište uz Moraču. Jako nalikuje na Mostarski stari most i neretvansku obalu, ali zrcalno.

Na vlak idem ja s klincima do Kolašina. Zanimljiva pruga koja vodi visoko iznad rijeke Morače, pa mostom preko Male Rijeke koja je tako duboko da ti se zavrti u glavi kada pogledaš dolje.



A tunela ima bezbroj. Malo mi je žao što ih nisam brojala, ali ima ih preko dvadeset sigurno, od kojih je jedan jako dugačak. Vlak vozi i pokraj Tare, ljepotice koja je dalje napravila prekrasan kanjon. Sat i pol vožnje brzo prolazi u gledanju auta u kanjonu koji su kao mravi i promatranja rijeka uz koje prolazimo.

U Kolašinu spavamo zadnju noć u skijaškim kućicama. Hladno je, ali pećica ugodno zagrijava dok uz kuću vani žubori potok i to tako glasno da stalno mislim da vani pada kiša.

Razmišljam o razlikama sjevera i juga Crne Gore. A kad malo analiziram povijest onda je lagano zaključiti zašto je sjever toliko sličan našem mentalitetu, a jug kaotičnom istoku. Sjeverni dio je bio pod Venecijom i Austro-Ugarskom dugi niz godina, mislim oko 500 godina, a južni dio je bio većinom pod Turcima. To mi je bio zadovoljavajući odgovor i umorna sam zaključila da mi je već pomalo dosta. Veselim se povratku kući.
Cijeli dan još moramo provesti u autu.



Mislima sam već u Hrvatskoj. Ali sam još u autu koji guta kilometre još do granice sa Srbijom, a onda dosadnom vijugavom cestom preko Prijepolja, Nove Varoši do Užica.



Tamo smo napravili veliku pauzu za ručak i nismo se popeli na još jedinu preostalu tvrđavu na našem putu (svima nam je bilo dosta penjanja), dalje preko Valjeva i Šapca (pauza) do autoputa i još nešto kilometara i u Hrvatskoj smo.



Samo još do Zagreba i navečer smo sretno zatvorili čitavi krug.

Prešli smo 1981 km u sedam dana. Zadovoljni, sretni, umorni, puni impresija, s 1500 slika......ovo putovanje je završilo, a i ovaj podugački putopis.

Hvala onima koji ste ostali do kraja čitati!

Jutro je bilo lijepo. Nije me smetala gužva u koju smo uletili u Kotoru jer se izvode radovi u tunelu pa je krkljanac. Ovaj put nismo išli tunelom koji je probijen nakon potresa i skraćuje put prema Budvi. Prije se išlo okolo naokolo po zaljevu. Skrenuli smo desno prije tunela i krenuli starom cestom za Cetinje preko brda.

Zbilja je trebalo autom svladati poveliku visinsku razliku. Zavijali smo i krivudali i opet zavijali cestom, ali me nije to toliko smetalo jer je pogled bio prikovan na zaljev.
Sve ljepši i ljepši pogledi su se otvarali kako smo se dizali u visine. I svako malo na nekom zavoju sam iskakala van iz auta i fotkala. I od svog tog van-unutra iz auta mi se želudac pobunio i bilo mi je zlo. Zobala sam štapiće, da ga umirim....i više mi se nije dalo ići van uslikavati.



Pogledi su bez obzira na to bili veličanstveni. Serpentina ima točno 25. Prije sedla i prelaska u unutrašnjost me je iznenadila povelika okomita pećina – usjeklina u stijeni kroz koju je šibala bujica vode.

Iznad Kotora se uzdiže Lovćen. Jedan od njegovih vrhova (Jezerski vrh 1660m) je Petar II Petrović Njegoš izabrao za svoj vječni dom. Nije ga dobio odmah, ali 1974. godine nakon par pokušaja su se udružili Ivan Meštrović, Lovćen i treće sam zaboravila, (to je pisalo u knjižici koju smo dobili u Njegoševom mauzoleju) da bi napravili ovako nešto veličanstveno.

461 stepenica (malac je sam brojao) nam je trebalo da se ospnemo do mauzoleja. Od toga su 140 i nešto stepenica vani, a ostale su unutar isklesanog kamenog, pomalo propuhovitog, tunela.
Imala sam vestu na sebi ali je bilo hladno.
I još kada sam vidjela ostale turiste (čitaj Ruskinje) kako neke od njih nabadaju u japankama i kratkim hlačuljcima, još sam više počela cvokotati.



Monumentalno to sve tamo izgleda i pitala sam se koji je vrag tjerao ljude da to tamo grade. A opet s druge strane to je njima sveto mjesto, pa je onda red da izgleda dostojno te titule.
Nismo se zadržavali dugo jer je bilo hladno i kišica je opet prijetila.

Na putu smo kupili i njeguški sir i malo pršute (hi-hi, baš mi je smiješno kako oni kažu pršuta, a ne pršut).
Njeguški sir je ovčji sir i poznat je, a jel'te di su te silne ovce? Niti jedne jedine ovce nismo vidjeli putem. Pokraj puno lijepih pašnjaka smo prošli, a oni prazni.
Enigma mi je ostala do kraja putovanja gdje crnogorci drže svoje ovce?



Nastavili smo dalje prema Cetinju. Nismo daleko odmakli kad nam je pukla guma. A kad je već morala puknuti, to je napravila na odličnom mjestu.
Uz cestu bilo dovoljno mjesta za parkirati auto, a na drugoj strani ceste je bila neka usamljena kuća s terasom gdje su se sklonili klinci jer je naravno počela padati kiša, a sve stvari iz prtljažnika su bile u kabini auta.
S novom gumom smo u Cetinju odmah potražili vulkanizera i u 10 minuta je bila pokrpana.

Cetinje se razlikuje od turističkih mjesta uz obalu. Miran grad s mnogim lijepim zgradama koja su bila veleposlanstva europskih država na kraju 19. stoljeća. Na jednom od trgova se čula muzika i odjednom kao vremeplovom smo zaplovili na divlji zapad. Kovač je u ritmu country muzike zveckao hvataljkama i usput čekićem kovao vruće željezo. Dobar marketinški trik i ide mu.



Prodaje zvonca, a neka od njih su "Made in China". Nadam se da su ona s natpisom Montenegro i Cetinje domaćih ruku djelo.
Naišli smo, u stvari tražili smo je, Vlašku crkvu koja ima ogradu od trofejnih puščanih cijevi zaplijenjenih u nekoj bitci i u crnogorskom ratu s kraja 19. stoljeća. Na ulazu u crkveno dvorište nalaze se dva bogumilska stećka, ostatak od nekadašnjih 150 kojima je bila okružena.



Iznad grada se na brežuljku Orlov krš nalazi mauzolej vladike Danila (Njegošev nasljednik). Nismo išli do njega, jer je opet počelo padati, a i vrijeme nam je bilo za ići dalje.

Na putu do Skadarskog jezera zaustavili smo se u varošici Rijeka Crnojevića u želji da vidimo poznati kameni most koji je izgradio knjaz Danilo, u spomen na svoje roditelje, na mjestu Njegoševog drvenog mosta.
Umjesto kratke šetnje do mosta u mjestu zapuštenih kuća i pomalo sumornoj atmosferi nakon petnaestak minuta smo se vozili (totalno neplanirano) čamcem po rijeci prema Skadarskom jezeru.
Priroda je ovdje divna. Rijeka se raširila izvan svog korita. Vodostaj je bio za jedan metar viši od svog normalnog u ovo doba godine.





Po rubovima caruje vitki šaš a na površini se poslagalo lišće lokvanja i lopoča. Da, lokvanj je onaj žuti, a lopoč bijeli.
Čaplje, kormorani, patke, piljci i neka ptica šarene glave nisu pobjegli od zvuka motora.
Nažalost i ta vožnja je kratko trajala.....ali čekali su nas nepoznati predjeli.

Vožnja u idućih sat vremena je bila jako zabavna, ali ne baš u najboljem smislu za vozača. Mogao je samo pogađati da li ide netko iz drugog smjera i iza zavoja, jer je pola ceste zaklanjalo raslinje koje ovdje očto nitko ne šiša, pa se razraslo i veselo šibalo aute koji su prolazili.





Pogledi su bili fantastični, na rijeku, zavoje koje radi i kasnije na samo Skadarsko jezero.

Iduća pauza je bila u Virpazaru. Malom mjestašcu na samom Skadarskom jezeru, iako to, na jezeru, se ne treba uzeti doslovno.
Većina obale jezera koje smo mi prošli je močvarno područje. Imaju simpatični park u kojem smo potamanili breskve.
Umorni pred kraj dana požurili smo dalje prema Ulcinju kroz tunel i normalnom širokom cestom. U Ulcinju me malo šokirala kaotičnost juga. Tražili smo smještaj i završili južno od grada, u kući jedne albanske obitelji.

Ulcinj ima većinsko albansko stanovništvo (72,14%) i sve je dvojezično. Tako smo malo "učili" albanski. Furra je pekara (to će nam kasnije jako dobro doći), a larje pranje (auta).
Soba je čista, ali pomalo istrošenog namještaja i posteljine. Imamo malu kuhinjicu s dva ringa i ništa drugo. Za sve treba pitati gazdaricu, ali i sve što smo tražili smo dobili.
Ostalo nam je još malo snage da se u sumrak prošećemo do Velike plaže (13km dugačka i 50 m široka). Na putu do plaže smo prešli kanal Porto Milena sa presmiješnim ribarskim konstrukcijama, ne znam kako bih drugačije to nazvala.



Zadnji nastavak slijedi u idućem postu...

Obožavam putovati, posjetiti nove krajeve, upoznati drugačije kulture, i možda ne baš toliko drugačije, pričati s ljudima koji se susretnu s tobom, a čiji put se ukrižao s tvojim, upijati atmosferu, uživiti se i osjetiti mjesto, ljude i prirodu.

Na početku planiranja putovanja bila je dilema ići na sjever ili jug. Nekako spontano je prevagnuo jug - Crna Gora.
Bila sam već dva puta tamo, kad mi je bilo 2 i 6 godina.
Ono sa dvije se naravno ne sjećam, osim priča o avionu i par slika s ulcinjske plaže. A ono drugo putovanje mi je već milo na sam spomen njega.
Igalo, to je mjesto gdje sam naučila plivati. Na njegovoj pješčanoj plaži sam se prvi puta samostalno otisnula u plave dubine ili bolje reći plićine, jer hodaš, hodaš i hodaš daleko s morem do koljena, da bi došao do dubine.
I s takvim sjećanjima sam krenula na obiteljsko putovanje u Crnu Goru.

Hm, prvo je trebalo doći na taj jug. Prvi dan je bio rezerviran uglavnom na put. A da put ne dosadi, duge pauze su zakon.
Prva velika je bio Vrgorac. Još kilometar prije Vrgorca smo se pitali da li da stanemo uopće tamo ili da produžimo do Ploča. Pa mogli bi vidjeti kad uđemo u mjesto, ako nema ništa zanimljivo da samo produžimo. I nismo produžili, jer mjesto je odličan izbor za utrošiti koji sat na putu prema jugu.

Parkirali se slučajno pored parka. Koji je to predivan park. Kamen na kamenu, neki bi rekli grozno, pa što ćemo od toga napraviti. A netko drugi je to jako dobro iskoristio i napravio park u nivoima iskorištavajući stijene tako prirodno i kreativno, da su klinci uživali istražujući sve zakutke koji su se skrivali i pozivali da ih se otkrije.
Kako je šumovit, park je idealan i za najsunčanije doba dana. Isti takav se nalazi i na desnoj strani mjesta od ceste prema jugu.
Tvrđava, prva koju smo osvojili i to besplatno. Prekrasan puteljak do nje, prekrasni vidici, a i sama tvrđava je dobro očuvana.Cijelim putem mi je lovor draškao nosnice.



Moja je ideja bila svratiti i do Bačinskih jezera kada sam vidjela na karti kako nam je to blizu.



Druga velika pauza je naravno bio Dubrovnik. Već duže vrijeme mi je bila želja posjetiti Grad, kako kažu domaći. I bila sam sve bliže njezinom ostvarenju. Šetati se po zidinama je bio neopisivi gušt, osim potkraj bolnih nogu od prohodanih metara.
Mmmm, pogled na stari grad, na toliko razičite crvene krovove, u dvorišta i prozore na putu, uličice, cvijeće kojeg ima posvuda, strme stijene u dubini, Lokrum.





Ma ne mogu samo tako opisati što se sve zbivalo u meni dok sam koračala tim drevnim uglačanim kamenom. Oni koji su bili znaju, a oni koji nisu možda samo naslućuju što njih čeka kada jednom dođu.

Bilo je na žalost vrijeme ići dalje. Crna Gora nas je čekala. Zadnja slika Grada u zalasku sunca i mah mah Hrvatska.
Ulazimo u Crnu Goru uz obavezno plaćanje ekološke takse od 10 eura. Hitamo prema Dobroti gdje nas čekaju kreveti za iduće tri noći.
Prolazimo kroz Igalo i meni je žao što nemamo vremena za oživiti uspomene iz djetinjstva, šetnju plažom....ali ipak uspomene naviru kad vidim visoke nebodere. Pa ja sam bila tamo u jednom od njih. Nateklo mi oko i bila sam kod doktora baš u neboderu i tamo mi je neki brkati doktor izvrnuo kapak da bi ustanovio da je to bio samo običan ubod komarca.

Herceg Novi, nimalo me se nije dojmila vožnja kroz rub grada, previše turistički orijentirano, sve puno apartmana i svjetlećih reklama. Drugi dan sam saznala iz vodiča da se ima štošta za pogledati tamo, uz naravno nezaobilaznu tvrđavu, ali to će morati pričekati neki drugi put. Dalje kroz mrak se vozimo do trajekta i za 10 minuta čekanja i 4 minute vožnje trajektom smo na drugoj obali zaljeva. A dalje uskom cestom uz obalu vijugamo do dna zaljeva.

Vidim izdaleka osvijetljenu kotorsku tvrđavu. Potpuno mi je nejasno kakva je to čudna građevina, onako trokutasta. I nikako po mraku nisam shvaćala kako je to građeno do drugog jutra kada sam je vidjela uklopljenu u pozadinu. Onako izvađena iz konteksta je izgledala kao spljošteni trokut. Na Kotor se odmah nastavlja Dobrota i jedva dočekani noćni odmor.
Ujutro je svanuo poluoblačan dan. Taman za šetnju unutar zidina Kotora.



Postoje troja vrata za ulazak unutar zidina. Prošetali smo se lijepim uličicama skupa s gomilom Rusa. Na pristaništu su se kočeperile velike jahte tih istih Rusa.
Grad je zanimljiv i uređen. Htjeli smo se popeti na tvrđavu, ali malena i ja smo bile u japankama, a i oblaci su bili sumnjive boje i prijetili da se isprazne baš kad smo gore.

Brzo smo promijenili plan i zapalili autom do Budve gdje je sjalo sunce i mogli smo isprobati pješčanu plažu. Ali prije plaže prošetali smo samim gradom. Budva je vrlo turistički orijentirana. Po gradu sam primjetila gomilu oglasa za nekretnine, a i ostalih natpisa na ruskom, a i gomilu ruskih turista.
Tražili smo Frikom sladoled i tako popričali s čičom iz unutrašnjosti Crne Gore. Saznali smo da Rusi ne samo da i žive ovdje nego i imaju svoje novine, TV i svoju školu.

Požurili smo još na tvrđavu (treću po redu), jer nas je poslije čekala plaža kojoj smo se svi veselili.
Citadela je uređena, ali puno više su me oduševile zidine.
Budvansku tvrđavu nazivaju još "Malim Dubrovnikom", jer mu stvarno nalikuje. Površinom manji, stari grad ima i proporcionalno uže zidine, nije tako spektakularan kao pravi Dubrovnik, ali doživljaj je isto predivan. Čak ispred same tvrđave postoji inačica Lokrumu, a to je Sv. Nikola.

Zanimljivo je da za vrijeme oseke postoji plićak od svega 50 cm kojim je otok povezan s kopnom. Naravno postoji i legenda kako je nastala ta podvodna šetnica do kopna. Sveti Sava je išao na Svetu goru iz Budve i zbog valova se nije mogao ukrcati na brod, pa je bacio nekoliko kamenova i napravio plićak preko kojega je prešao i ukrcao se na galiju.




Bilo nam je dosta šetnje i već je bilo poprilično vruće pa smo krenuli do plaže južno od grada. Malo smo tražili plažu jer nije bila baš dobro označena.
Inače ne volim pješčane plaže jer sam poslije ja i sve stvari pune pijeska, ali ovaj pijesak je bio malo krupnijeg zrnja i šareni (zeleni, žućkasti i crveni), pa je bilo baš zabavno prebirati po njemu.
Umorni od hodanja i kupanca krenuli smo prema doma. Prošao je i ovaj dan.

Iduće jutro me je probudilo jednolično kloparanje po prozoru. Oblaci su nasjeli nad zaljev i istresali kišu cijelo jutro uz pomoć vjetra. I još malo poslije ručka je rosilo, a onda je valjda i kiši dosadilo pa su se oblaci razišli.
Bilo je pravo vrijeme da se osvoji još jedna tvrđava, ovaj put kotorska.

Sat i pol nakon prestanka kiše smo hodali stepenicama, sve više i više, zavijali putem i imali sve ljepši i ljepši pogled na zaljev i grad Kotor u dubini. Po ničemu se putem nije vidjelo da je padala kiša cijelo jutro i još malo više, kamen se posušio i baš je bilo ugodno hodati...no, opet su se počeli sakupljati oblaci.
Nakon otprilike 45 minuta osvojili smo našu četvrtu tvrđavu. Pojeli smo jabuke iz ruksaka i popili vode kad je počelo zlosutno grmjeti. Brzinom munje smo se spremili i krenuli stepenicama dolje.



Put na tvrđavu je vrlo zanimljivo građen. Jedna trećina širine puta uza zid su stepenice, a dvije trećine je staza. Tako da možeš birati kako ti je lakše penjati se, a i spuštati. Mislim da se nikada u životu nisam tako brzo spustila s tolike visine. U 15 minuta sam bila dolje s čitavim koljenima. Doduše malo su mi drhtale noge i trebao mi je trenutak da dođem k sebi od jurnjave.

Kiša nije počela padati pa smo sjeli u auto i otišli do Tivata.
Tivat, malo turističko mjesto s velikim parkom. Počela je kiša pa smo samo u najbliži market skočili po sladoled i lizali ga pod kišobranom. Od grada nismo baš previše vidjeli, a ono što sam vidjela nije me se dojmilo nešto.

Na Dnevniku smo vidjeli da je taj dan Stradunom isto nevrijeme protutnjalo uz pola metra vode, a navečer je opet bilo sve po starome. Kako došlo tako i otišlo.
Sutra je novi dan.....i vrijeme za pokret dalje. Pakiranje i put pod kotače.

Nastavak slijedi u idućem postu...