Bubamara šarena

Doručak na terasi u dvostrukim dugim rukavima. Vrijeme baš ne obećava, neki oblaci su se navukli djelomično na horizontu. Danas smo htjeli iskoristiti more plaža za kupanac, a klinci za uživanje u kopanju po pijesku jer oboje to obožavaju.
Veliku plažu smo vidjeli jučer pa smo otišli do rijeke Bojane, točnije do Ade Bojane, velikog pješčanog otoka na ušću Bojane u Jadransko more, točno na granici s Albanijom.

Naravno ulazak na Adu smo morali platiti (5 eura za auto i po 1 euro za dvije odrasle osobe). Dočekala nas je hladna Bojana i razburkano valovito more. Na plaži je bilo desetak kupača koji su se raspršili po velikom prostoru.

Meni se baš nije dalo kupati jer je sunca bilo samo povremeno, ali je bilo odlično vrijeme za hodati po pijesku. Tada sam otkrila i vrlo zanimljivu zanimaciju, crtanje rukama različitih crteža po pijesku skidanjem gornjeg suhog sloja.



Klinci su imali jednu veliku udubinu u pijesku sa zaostalom vodom od prošle plime gdje su gradili brane i dvorce i slično.

Jutro je brzo prošlo u pjeskarenju pa smo krenuli prema još jednoj tvrđavi, Starom Baru. Ali prije je trebalo napuniti želuce da možemo osvojiti ovu zanimljivu utvrdu.
Stari Bar nije na samoj obali nego je 4 km dalje na stijeni. Najveći je utvrđeni grad u Crnoj Gori.





Unutar zidina se nalaze ostaci 240 zgrada, uličica i trgova. Sve je uglavnom obraslo travom tako da je šetnja po ruševinama ugodna. Sa zidina je lijep pogled na dolinu, i malo manje lijep na luku.
Za kraj dana smo ostavili sam grad Ulcinj, jer smo se nadali da će se vrijeme proljepšati za kupanac na Maloj plaži u gradu.



Ušli smo u kaotičnost grada i ostavili auto na glavnoj ulici prema plaži. Opet do starog grada – utvrde. Malenoj je već bilo dosta i tvrđava i kamenja i penjanja, pa je pomalo cendrala. Nismo se trebali baš puno penjati, a i ovaj stari grad je još nastanjen pa je to ipak prošlo bez većih ispada.



Spustili smo se na drugi izlaz točno na plažu. I kako nije bilo za kupanje, nakon obaveznog sladoleda, klinci su navalili na gradnju brana i tvrđave koju neće odnjeti val. Malac je dobro smislio strategiju i napravio opkopni kanal ispred tvrđave gdje su se valovi raspršili. I tvrđava je ostala cijela, bar dok smo mi tamo bili.

Primjetila sam da u južnom dijelu Crne Gore po mjestima ima veliki broj uličnih pasa. Za razliku od Boke Kotorske gdje je bilo puno uličnih mačaka i to često u vrlo šugavom stanju. Ovdje su se i psi naučili kopati po kontejnerima. Samo mi nije jasno kako oni mali uspiju uskočiti unutra. To se pitam, jer sam vidjela malog psa kako iskače van.

Plaža je okružena zidićem koji sa strane ceste služi za sjedenje lokalnih mladića. Zaključava se u 19h, što mi nismo znali, ali se može popeti preko zida, pa smo onda i mi preskakivali zid kao i mnogi drugi prije nas.
Cesta uz plažu postaje iza 20 h korzo i glavno okupljalište lokalaca, a promet se zaustavlja. Nismo to dočekali, jer smo bili gladni i očekujući večeru na našoj terasi vratili smo se doma.
Kad ovako putujemo, "doma" nam je uvijek tamo gdje spavamo te noći, klincima se tako bilo lakše prilagoditi.

Još su ostala dva dana na putu. Predzadnji je prava poslastica i izlet u nepoznato....Albanija. Što ćemo tamo vidjeti. Čitala sam putopise nekih ljudi koji su bili tamo prije dvije, tri ili četiri godine. Mi smo htjeli do Skadra,Škodre ili Shkodër. Po onome što sam pročitala Skadar nije uopće zanimljiv grad i po njima je jako prljavo (ma što to točno značilo, da li grad ili priroda, nisam znala).

Od Ulcinja do granice nema puno kilometara, tako da smo vrlo brzo nakon kretanja došli do Albanije. Zanimljivo mi je ponekad primijetiti nakon prolaska određenih granica kako se mijenja i okolina i točno se vidi jasna granica između država, kultura, običaja.



Moram reći da se i ovdje odmah vidjela razlika. U prvom selu na koje smo naišli vrlo brzo nakon granice iznenadila me raznovrsnost prevoznih sredstava koja su se kretala cestom.
Auti, konjske zaprege, trokolica, motori i raznorazne guralice. I ljudi je bilo puno koji su hodali uz rub ceste i onih koji su samo prebivali uz nju.

Kuće ima svakakvih, od trošnih do malo bolje uređenih. Zajedničko svima im je da na krovu skoro svi imaju velike bijele ili svijetloplave željezne bačve u kojima se grije voda na suncu. Zbog čega nisu pofarbane u crno?
Krovovi kuća su građeni većinom na turski način, "na četiri vode", iako sam vidjela i poneki, kao kod nas, na "dvije vode".

Približavamo se Skadru. Na desno se kočoperi tvrđava Rožava (Kalaja e Rozafës) još uvijek impozantne veličine. Ali treba naći put do nje i prijeći rijeku Bojanu (Lumi i Bunës) po starom drvenom mostu.



Nema nikakvih putokaza, a na pumpi govore samo albanski pa uz pomoć prstiju i ruku čovjek objašnjava gdje moramo skrenuti. Po nekoj, ispočetka vrlo rupastoj, cesti stižemo do podnožja tvrđave, ostavljamo auto i penjemo se na našu sedmu i posljednju tvrđavu.

Nismo promijenili novac pa plaćamo u eurima. Tvrđava ko tvrđava, ali svaka od dosada posjećenih je bila totalno drugačija, različita, i baš zbog toga je bilo zanimljivo otkriti kakva je ova.
I ova je bila drugačija, svoja, s koscima koji su po suncu kosili visoku travu. Sada velika površina pod travom, nekada je bilo živahni vanjski krug tvrđave.



Unutarnji bedem je sada ugostio kafić i muzej sa suvenirnicom gdje kupujemo kartu Skadra. Gore srećemo dva Nijemca na biciklima od kojih jedan putuje oko svijeta na biciklu, a drugog je sreo u Crnoj Gori pa su dio puta išli skupa.

Pogledi su fantastični i to na sve strane, prema Skadru, na rijeke Bojanu i Drim (Lumi i Drinit) i na brda.
Grad nas čeka s puno kružnih tokova. Opet se susrećemo s Nijemcima na biciklima i mašemo im. Ovaj koji putuje oko svijeta vozi bicikl jednom rukom, a drugom malom kamerom snima živost prometa oko sebe.

Naravno, izgubili smo se uz kartu koja nema ucrtane sve ulice nego samo važnije, pa smo se našli negdje u predgrađu. I što sada, nitko nam ne zna na karti pokazati gdje smo, ne razumiju što ih pitamo.
Igrom slučaja zaustavimo se pokraj Srpsko-albanskog info centra. Jupiii, tu će nas razumijeti...i dobijemo odgovore na sva naša pitanja, gdje smo i kamo trebamo ići do centra....a i gdje da se najbolje parkiramo.

Napokon, nalazimo prazno mjestu u hladu drveća u prometnoj ulici. Prodavač madraca, koji sjedi ispred svoje radnje koja je zapravo prizemlje njegove kuće s aluminijskim garažnim vratima, nas pozdravlja sa "Dobar dan!" Prepoznao je registraciju, ali ne priča puno više od toga.

Centar je ulickan, sa ukrasnim pločama, kafićima, suncobranima. Gužva je na ulici, ljudi, prometala razno razna, bicikala ima puno i sve pomalo kaotično izgleda u prvi tren.



U svoj toj kaotičnosti izvana ipak postoji red, nitko nije nervozan od vozača i ne trubi se previše. Baš me iznenadila ta atmosfera i ja, koja sam se vrlo brzo prilagodila njoj.
Nema semafora niti pješačkih prijelaza. Ulica se prelazi bilo gdje ali bez opasnosti da će te pokupiti auto. Svi paze na sve i vrlo mi je teško zamisliti da bi tako funkcioniralo u Zagrebu.

Sređeni centar nije bilo ono što smo mi tražili. Autom smo prošli pokraj tržnice. Činio se vrlo zanimljiv kvart, autentične atmosfere. I stvarno je bilo vrlo zanimljivo prošetati se i po placu i po okolnim ulicama. Svaka ulica je bila "cehovska".
Ulica namještaja, ulica odjeće i obuće, ulica prehrambenih i kućnih potrepština. Ona poznata užurbanost oko tržnice je bila i ovdje vidljiva.



Mi smo se jako isticali kao turisti, s šeširima na glavi i fotićem. Koliko su oni nama bili zanimljivi toliko smo i mi njima bili isto. Par puta su nas pitali otkuda smo.

Htjeli smo nešto pojesti da izdržimo do janjetine u Troji, ali gdje su pekare. Nigdje niti jedne. I sada se isplatilo ono moje "učenje" albanskih riječi u Ulcinju, vidjela sam samo reklamu gdje je pisalo Furra i onda smo pomoću prstiju kupili kruh i peciva.

Najduže smo pričali s vlasnikom autoškole koji je izašao jer smo sjeli na njegove stepenice i jeli albanski sladoled (čokolada može proći, ali vanilija je vrlo vodena u odnosu na Ledo). Kad je čuo da smo iz Zagreba, pa bio je on i tu i u Rijeci i Splitu......a hrvatski govori odlično. Vozi mercedes i dobro mu ide. Ima brata u Berlinu i kaže da sve više turista dolazi u Albaniju.

Tih par sati je brzo prošlo, valja krenuti dalje.....natrag u Crnu Goru.
Put do tamo je bio prepun rupa, ali za utjehu Albanci grade novu cestu prema Han i Hotitu.



Zanimljivo je da oni svoju državu zovu Republika e Shqipërisë. Kako je onda došlo do toga da je ovdje pogrdno kad Albanca nazoveš Šiptarom? I tko im je dao ime Albanija?
Bunkera smo vidjeli svega četiri. Od toga su tri skroz zarasli u travu, a četvrti je bio vrlo šareno ofarban. Skadar mi se svidio u svoj svojoj autentičnosti koliko sam ga uspjela vidjeti. Prljavštine po ulicama nije bilo ništa više nego u Zagrebu.
Fasade izvan centra su ofucane, ali to ne umanjuje simpatičnost grada. Ljudi su svi bili vrlo ljubazni i susretljivi iako nas neki od njih nisu razumjeli.

Napuštamo Albaniju i ponovno smo u Crnoj Gori. Niti njihova cesta nije bila s manje rupa na putu do Podgorice. U Podgorici imamo manje od sat vremena do vlaka.



Za nosom krećemo i otkrijemo super šetalište uz Moraču. Jako nalikuje na Mostarski stari most i neretvansku obalu, ali zrcalno.

Na vlak idem ja s klincima do Kolašina. Zanimljiva pruga koja vodi visoko iznad rijeke Morače, pa mostom preko Male Rijeke koja je tako duboko da ti se zavrti u glavi kada pogledaš dolje.



A tunela ima bezbroj. Malo mi je žao što ih nisam brojala, ali ima ih preko dvadeset sigurno, od kojih je jedan jako dugačak. Vlak vozi i pokraj Tare, ljepotice koja je dalje napravila prekrasan kanjon. Sat i pol vožnje brzo prolazi u gledanju auta u kanjonu koji su kao mravi i promatranja rijeka uz koje prolazimo.

U Kolašinu spavamo zadnju noć u skijaškim kućicama. Hladno je, ali pećica ugodno zagrijava dok uz kuću vani žubori potok i to tako glasno da stalno mislim da vani pada kiša.

Razmišljam o razlikama sjevera i juga Crne Gore. A kad malo analiziram povijest onda je lagano zaključiti zašto je sjever toliko sličan našem mentalitetu, a jug kaotičnom istoku. Sjeverni dio je bio pod Venecijom i Austro-Ugarskom dugi niz godina, mislim oko 500 godina, a južni dio je bio većinom pod Turcima. To mi je bio zadovoljavajući odgovor i umorna sam zaključila da mi je već pomalo dosta. Veselim se povratku kući.
Cijeli dan još moramo provesti u autu.



Mislima sam već u Hrvatskoj. Ali sam još u autu koji guta kilometre još do granice sa Srbijom, a onda dosadnom vijugavom cestom preko Prijepolja, Nove Varoši do Užica.



Tamo smo napravili veliku pauzu za ručak i nismo se popeli na još jedinu preostalu tvrđavu na našem putu (svima nam je bilo dosta penjanja), dalje preko Valjeva i Šapca (pauza) do autoputa i još nešto kilometara i u Hrvatskoj smo.



Samo još do Zagreba i navečer smo sretno zatvorili čitavi krug.

Prešli smo 1981 km u sedam dana. Zadovoljni, sretni, umorni, puni impresija, s 1500 slika......ovo putovanje je završilo, a i ovaj podugački putopis.

Hvala onima koji ste ostali do kraja čitati!