Bubamara šarena

Jutro je bilo lijepo. Nije me smetala gužva u koju smo uletili u Kotoru jer se izvode radovi u tunelu pa je krkljanac. Ovaj put nismo išli tunelom koji je probijen nakon potresa i skraćuje put prema Budvi. Prije se išlo okolo naokolo po zaljevu. Skrenuli smo desno prije tunela i krenuli starom cestom za Cetinje preko brda.

Zbilja je trebalo autom svladati poveliku visinsku razliku. Zavijali smo i krivudali i opet zavijali cestom, ali me nije to toliko smetalo jer je pogled bio prikovan na zaljev.
Sve ljepši i ljepši pogledi su se otvarali kako smo se dizali u visine. I svako malo na nekom zavoju sam iskakala van iz auta i fotkala. I od svog tog van-unutra iz auta mi se želudac pobunio i bilo mi je zlo. Zobala sam štapiće, da ga umirim....i više mi se nije dalo ići van uslikavati.



Pogledi su bez obzira na to bili veličanstveni. Serpentina ima točno 25. Prije sedla i prelaska u unutrašnjost me je iznenadila povelika okomita pećina – usjeklina u stijeni kroz koju je šibala bujica vode.

Iznad Kotora se uzdiže Lovćen. Jedan od njegovih vrhova (Jezerski vrh 1660m) je Petar II Petrović Njegoš izabrao za svoj vječni dom. Nije ga dobio odmah, ali 1974. godine nakon par pokušaja su se udružili Ivan Meštrović, Lovćen i treće sam zaboravila, (to je pisalo u knjižici koju smo dobili u Njegoševom mauzoleju) da bi napravili ovako nešto veličanstveno.

461 stepenica (malac je sam brojao) nam je trebalo da se ospnemo do mauzoleja. Od toga su 140 i nešto stepenica vani, a ostale su unutar isklesanog kamenog, pomalo propuhovitog, tunela.
Imala sam vestu na sebi ali je bilo hladno.
I još kada sam vidjela ostale turiste (čitaj Ruskinje) kako neke od njih nabadaju u japankama i kratkim hlačuljcima, još sam više počela cvokotati.



Monumentalno to sve tamo izgleda i pitala sam se koji je vrag tjerao ljude da to tamo grade. A opet s druge strane to je njima sveto mjesto, pa je onda red da izgleda dostojno te titule.
Nismo se zadržavali dugo jer je bilo hladno i kišica je opet prijetila.

Na putu smo kupili i njeguški sir i malo pršute (hi-hi, baš mi je smiješno kako oni kažu pršuta, a ne pršut).
Njeguški sir je ovčji sir i poznat je, a jel'te di su te silne ovce? Niti jedne jedine ovce nismo vidjeli putem. Pokraj puno lijepih pašnjaka smo prošli, a oni prazni.
Enigma mi je ostala do kraja putovanja gdje crnogorci drže svoje ovce?



Nastavili smo dalje prema Cetinju. Nismo daleko odmakli kad nam je pukla guma. A kad je već morala puknuti, to je napravila na odličnom mjestu.
Uz cestu bilo dovoljno mjesta za parkirati auto, a na drugoj strani ceste je bila neka usamljena kuća s terasom gdje su se sklonili klinci jer je naravno počela padati kiša, a sve stvari iz prtljažnika su bile u kabini auta.
S novom gumom smo u Cetinju odmah potražili vulkanizera i u 10 minuta je bila pokrpana.

Cetinje se razlikuje od turističkih mjesta uz obalu. Miran grad s mnogim lijepim zgradama koja su bila veleposlanstva europskih država na kraju 19. stoljeća. Na jednom od trgova se čula muzika i odjednom kao vremeplovom smo zaplovili na divlji zapad. Kovač je u ritmu country muzike zveckao hvataljkama i usput čekićem kovao vruće željezo. Dobar marketinški trik i ide mu.



Prodaje zvonca, a neka od njih su "Made in China". Nadam se da su ona s natpisom Montenegro i Cetinje domaćih ruku djelo.
Naišli smo, u stvari tražili smo je, Vlašku crkvu koja ima ogradu od trofejnih puščanih cijevi zaplijenjenih u nekoj bitci i u crnogorskom ratu s kraja 19. stoljeća. Na ulazu u crkveno dvorište nalaze se dva bogumilska stećka, ostatak od nekadašnjih 150 kojima je bila okružena.



Iznad grada se na brežuljku Orlov krš nalazi mauzolej vladike Danila (Njegošev nasljednik). Nismo išli do njega, jer je opet počelo padati, a i vrijeme nam je bilo za ići dalje.

Na putu do Skadarskog jezera zaustavili smo se u varošici Rijeka Crnojevića u želji da vidimo poznati kameni most koji je izgradio knjaz Danilo, u spomen na svoje roditelje, na mjestu Njegoševog drvenog mosta.
Umjesto kratke šetnje do mosta u mjestu zapuštenih kuća i pomalo sumornoj atmosferi nakon petnaestak minuta smo se vozili (totalno neplanirano) čamcem po rijeci prema Skadarskom jezeru.
Priroda je ovdje divna. Rijeka se raširila izvan svog korita. Vodostaj je bio za jedan metar viši od svog normalnog u ovo doba godine.





Po rubovima caruje vitki šaš a na površini se poslagalo lišće lokvanja i lopoča. Da, lokvanj je onaj žuti, a lopoč bijeli.
Čaplje, kormorani, patke, piljci i neka ptica šarene glave nisu pobjegli od zvuka motora.
Nažalost i ta vožnja je kratko trajala.....ali čekali su nas nepoznati predjeli.

Vožnja u idućih sat vremena je bila jako zabavna, ali ne baš u najboljem smislu za vozača. Mogao je samo pogađati da li ide netko iz drugog smjera i iza zavoja, jer je pola ceste zaklanjalo raslinje koje ovdje očto nitko ne šiša, pa se razraslo i veselo šibalo aute koji su prolazili.





Pogledi su bili fantastični, na rijeku, zavoje koje radi i kasnije na samo Skadarsko jezero.

Iduća pauza je bila u Virpazaru. Malom mjestašcu na samom Skadarskom jezeru, iako to, na jezeru, se ne treba uzeti doslovno.
Većina obale jezera koje smo mi prošli je močvarno područje. Imaju simpatični park u kojem smo potamanili breskve.
Umorni pred kraj dana požurili smo dalje prema Ulcinju kroz tunel i normalnom širokom cestom. U Ulcinju me malo šokirala kaotičnost juga. Tražili smo smještaj i završili južno od grada, u kući jedne albanske obitelji.

Ulcinj ima većinsko albansko stanovništvo (72,14%) i sve je dvojezično. Tako smo malo "učili" albanski. Furra je pekara (to će nam kasnije jako dobro doći), a larje pranje (auta).
Soba je čista, ali pomalo istrošenog namještaja i posteljine. Imamo malu kuhinjicu s dva ringa i ništa drugo. Za sve treba pitati gazdaricu, ali i sve što smo tražili smo dobili.
Ostalo nam je još malo snage da se u sumrak prošećemo do Velike plaže (13km dugačka i 50 m široka). Na putu do plaže smo prešli kanal Porto Milena sa presmiješnim ribarskim konstrukcijama, ne znam kako bih drugačije to nazvala.



Zadnji nastavak slijedi u idućem postu...