Bubamara šarena

Obožavam putovati, posjetiti nove krajeve, upoznati drugačije kulture, i možda ne baš toliko drugačije, pričati s ljudima koji se susretnu s tobom, a čiji put se ukrižao s tvojim, upijati atmosferu, uživiti se i osjetiti mjesto, ljude i prirodu.

Na početku planiranja putovanja bila je dilema ići na sjever ili jug. Nekako spontano je prevagnuo jug - Crna Gora.
Bila sam već dva puta tamo, kad mi je bilo 2 i 6 godina.
Ono sa dvije se naravno ne sjećam, osim priča o avionu i par slika s ulcinjske plaže. A ono drugo putovanje mi je već milo na sam spomen njega.
Igalo, to je mjesto gdje sam naučila plivati. Na njegovoj pješčanoj plaži sam se prvi puta samostalno otisnula u plave dubine ili bolje reći plićine, jer hodaš, hodaš i hodaš daleko s morem do koljena, da bi došao do dubine.
I s takvim sjećanjima sam krenula na obiteljsko putovanje u Crnu Goru.

Hm, prvo je trebalo doći na taj jug. Prvi dan je bio rezerviran uglavnom na put. A da put ne dosadi, duge pauze su zakon.
Prva velika je bio Vrgorac. Još kilometar prije Vrgorca smo se pitali da li da stanemo uopće tamo ili da produžimo do Ploča. Pa mogli bi vidjeti kad uđemo u mjesto, ako nema ništa zanimljivo da samo produžimo. I nismo produžili, jer mjesto je odličan izbor za utrošiti koji sat na putu prema jugu.

Parkirali se slučajno pored parka. Koji je to predivan park. Kamen na kamenu, neki bi rekli grozno, pa što ćemo od toga napraviti. A netko drugi je to jako dobro iskoristio i napravio park u nivoima iskorištavajući stijene tako prirodno i kreativno, da su klinci uživali istražujući sve zakutke koji su se skrivali i pozivali da ih se otkrije.
Kako je šumovit, park je idealan i za najsunčanije doba dana. Isti takav se nalazi i na desnoj strani mjesta od ceste prema jugu.
Tvrđava, prva koju smo osvojili i to besplatno. Prekrasan puteljak do nje, prekrasni vidici, a i sama tvrđava je dobro očuvana.Cijelim putem mi je lovor draškao nosnice.



Moja je ideja bila svratiti i do Bačinskih jezera kada sam vidjela na karti kako nam je to blizu.



Druga velika pauza je naravno bio Dubrovnik. Već duže vrijeme mi je bila želja posjetiti Grad, kako kažu domaći. I bila sam sve bliže njezinom ostvarenju. Šetati se po zidinama je bio neopisivi gušt, osim potkraj bolnih nogu od prohodanih metara.
Mmmm, pogled na stari grad, na toliko razičite crvene krovove, u dvorišta i prozore na putu, uličice, cvijeće kojeg ima posvuda, strme stijene u dubini, Lokrum.





Ma ne mogu samo tako opisati što se sve zbivalo u meni dok sam koračala tim drevnim uglačanim kamenom. Oni koji su bili znaju, a oni koji nisu možda samo naslućuju što njih čeka kada jednom dođu.

Bilo je na žalost vrijeme ići dalje. Crna Gora nas je čekala. Zadnja slika Grada u zalasku sunca i mah mah Hrvatska.
Ulazimo u Crnu Goru uz obavezno plaćanje ekološke takse od 10 eura. Hitamo prema Dobroti gdje nas čekaju kreveti za iduće tri noći.
Prolazimo kroz Igalo i meni je žao što nemamo vremena za oživiti uspomene iz djetinjstva, šetnju plažom....ali ipak uspomene naviru kad vidim visoke nebodere. Pa ja sam bila tamo u jednom od njih. Nateklo mi oko i bila sam kod doktora baš u neboderu i tamo mi je neki brkati doktor izvrnuo kapak da bi ustanovio da je to bio samo običan ubod komarca.

Herceg Novi, nimalo me se nije dojmila vožnja kroz rub grada, previše turistički orijentirano, sve puno apartmana i svjetlećih reklama. Drugi dan sam saznala iz vodiča da se ima štošta za pogledati tamo, uz naravno nezaobilaznu tvrđavu, ali to će morati pričekati neki drugi put. Dalje kroz mrak se vozimo do trajekta i za 10 minuta čekanja i 4 minute vožnje trajektom smo na drugoj obali zaljeva. A dalje uskom cestom uz obalu vijugamo do dna zaljeva.

Vidim izdaleka osvijetljenu kotorsku tvrđavu. Potpuno mi je nejasno kakva je to čudna građevina, onako trokutasta. I nikako po mraku nisam shvaćala kako je to građeno do drugog jutra kada sam je vidjela uklopljenu u pozadinu. Onako izvađena iz konteksta je izgledala kao spljošteni trokut. Na Kotor se odmah nastavlja Dobrota i jedva dočekani noćni odmor.
Ujutro je svanuo poluoblačan dan. Taman za šetnju unutar zidina Kotora.



Postoje troja vrata za ulazak unutar zidina. Prošetali smo se lijepim uličicama skupa s gomilom Rusa. Na pristaništu su se kočeperile velike jahte tih istih Rusa.
Grad je zanimljiv i uređen. Htjeli smo se popeti na tvrđavu, ali malena i ja smo bile u japankama, a i oblaci su bili sumnjive boje i prijetili da se isprazne baš kad smo gore.

Brzo smo promijenili plan i zapalili autom do Budve gdje je sjalo sunce i mogli smo isprobati pješčanu plažu. Ali prije plaže prošetali smo samim gradom. Budva je vrlo turistički orijentirana. Po gradu sam primjetila gomilu oglasa za nekretnine, a i ostalih natpisa na ruskom, a i gomilu ruskih turista.
Tražili smo Frikom sladoled i tako popričali s čičom iz unutrašnjosti Crne Gore. Saznali smo da Rusi ne samo da i žive ovdje nego i imaju svoje novine, TV i svoju školu.

Požurili smo još na tvrđavu (treću po redu), jer nas je poslije čekala plaža kojoj smo se svi veselili.
Citadela je uređena, ali puno više su me oduševile zidine.
Budvansku tvrđavu nazivaju još "Malim Dubrovnikom", jer mu stvarno nalikuje. Površinom manji, stari grad ima i proporcionalno uže zidine, nije tako spektakularan kao pravi Dubrovnik, ali doživljaj je isto predivan. Čak ispred same tvrđave postoji inačica Lokrumu, a to je Sv. Nikola.

Zanimljivo je da za vrijeme oseke postoji plićak od svega 50 cm kojim je otok povezan s kopnom. Naravno postoji i legenda kako je nastala ta podvodna šetnica do kopna. Sveti Sava je išao na Svetu goru iz Budve i zbog valova se nije mogao ukrcati na brod, pa je bacio nekoliko kamenova i napravio plićak preko kojega je prešao i ukrcao se na galiju.




Bilo nam je dosta šetnje i već je bilo poprilično vruće pa smo krenuli do plaže južno od grada. Malo smo tražili plažu jer nije bila baš dobro označena.
Inače ne volim pješčane plaže jer sam poslije ja i sve stvari pune pijeska, ali ovaj pijesak je bio malo krupnijeg zrnja i šareni (zeleni, žućkasti i crveni), pa je bilo baš zabavno prebirati po njemu.
Umorni od hodanja i kupanca krenuli smo prema doma. Prošao je i ovaj dan.

Iduće jutro me je probudilo jednolično kloparanje po prozoru. Oblaci su nasjeli nad zaljev i istresali kišu cijelo jutro uz pomoć vjetra. I još malo poslije ručka je rosilo, a onda je valjda i kiši dosadilo pa su se oblaci razišli.
Bilo je pravo vrijeme da se osvoji još jedna tvrđava, ovaj put kotorska.

Sat i pol nakon prestanka kiše smo hodali stepenicama, sve više i više, zavijali putem i imali sve ljepši i ljepši pogled na zaljev i grad Kotor u dubini. Po ničemu se putem nije vidjelo da je padala kiša cijelo jutro i još malo više, kamen se posušio i baš je bilo ugodno hodati...no, opet su se počeli sakupljati oblaci.
Nakon otprilike 45 minuta osvojili smo našu četvrtu tvrđavu. Pojeli smo jabuke iz ruksaka i popili vode kad je počelo zlosutno grmjeti. Brzinom munje smo se spremili i krenuli stepenicama dolje.



Put na tvrđavu je vrlo zanimljivo građen. Jedna trećina širine puta uza zid su stepenice, a dvije trećine je staza. Tako da možeš birati kako ti je lakše penjati se, a i spuštati. Mislim da se nikada u životu nisam tako brzo spustila s tolike visine. U 15 minuta sam bila dolje s čitavim koljenima. Doduše malo su mi drhtale noge i trebao mi je trenutak da dođem k sebi od jurnjave.

Kiša nije počela padati pa smo sjeli u auto i otišli do Tivata.
Tivat, malo turističko mjesto s velikim parkom. Počela je kiša pa smo samo u najbliži market skočili po sladoled i lizali ga pod kišobranom. Od grada nismo baš previše vidjeli, a ono što sam vidjela nije me se dojmilo nešto.

Na Dnevniku smo vidjeli da je taj dan Stradunom isto nevrijeme protutnjalo uz pola metra vode, a navečer je opet bilo sve po starome. Kako došlo tako i otišlo.
Sutra je novi dan.....i vrijeme za pokret dalje. Pakiranje i put pod kotače.

Nastavak slijedi u idućem postu...