buba erdeljan

Kaze moja mama: "To ti je tak kad uvijek kupis na knap hlace, onda dobijes par dekica i tak, nemres vise zakopcat. Pa daj si vise kupi nekaj kaj ti je taman, a ne da svaki dan kukas i places." Onda ja naravno dobijem nervni, temperatura mi pocne rasti, abnormalno se prznojavam, osjecam tesnu kozu, tesne hlace i tesni grudnjak plus nakupine sala preko tesnih mi hlaca vec pomenutih.
I prosikcem: "A kak sam ja, molim te, mogla predvidjet ovih 9 kila plus, previse ili kak da ih nazovem kad sam kupovala iste. Bem ti sve."
Ulazim danas u Importanne centar sa namjerom da si kupim nekaj u kaj stanem. Bilo kaj, sad vise nije stvar estetike ili izbirljivosti. Daj kaj das. Nista. Nema. Modeli za fetuse. Saznah da sam prekrupna za ovaj jebeni svijet fetusa. U Terannovi ulazim na knap u XL!!!! Ej, pa ja nosila do prije godinu S i XS. Sta se dogodilo sa zenama? Dje su punasne dame, otkuda invazija sitnoguzih fetusa po ulicama grada Zagreba? Pa nije me bilo samo godinu dana.
Ok, hlaca nema, predjoh na grudnjake. Odustah, necu se vise sputavati tim sranjima, za sve sam preplecata. Ne presisata, da ne pomislite krivo. Jaknu nadjoh. Iako mi ni najmanje nije trebala. Ali ok, mogu je nositi gore, a dolje cu se obuci u salo i celulit. Mozda i to postane sljedece sezone IN. Ne bih se cudila, jer se ove sezone nose gumene cizme za 400 kuna. Tamo negdje u Gajevoj ih mozete naci po fensi schmensi ducancicima.
S druge pak strane kaze moja Mrma: "Pa kaj bi ja morala uci u broj 46, malo si sredis nokte, posminkas se, frizurica i tak, i navleces na sebe balon. A i kaj oni u Gjuri Xl-u seru. I tam je roba za decu, nadjes si fino snajdericu i sasije ti odmah 54 konfekcijski. Daj pizzu da si malo pojedemo nekaj."
Jel ti sad jasno zakaj nisam na kavi, draga moja Danice. Ubile me sitnoguze prodavacice u pojam. Jebo magisterij, kad imas velku rit. I bok.

Onda sam si otisla na pivo. Ima neko novo Ozujsko. Strong. Nije Skopsko sa 10 posto, ali tvrde da ima oko 6,5. Onak, malo baca na rakijicu, pa me strah da ne proplacem, ali bogami i hvata. Opasno za vozace. Niposto piti kad trebas impresionirati frajera ili murjaka.
Malo sam se rijesila depresije uzrokovane viskom kila i manjkom odjece, za sad je dobro, a sutra otpocetka.
"Na dijetu malo", kaze moja mama, " pa nis, sad si malo jedi tu kupusovu juhicu jedno tjedan dana, i one tabletice fat burner i pij taj jabucni ocat, bas ti je dobar, to ti onaj domaci iz Zagorja. I nis, bus valjda nekaj malo skinula da si mozes obuci nest da ides traziti posao."
Pa da, kaj ih briga kaj imam u glavi kad vucem salo za sobom.
Kupus, celer i posao.
Ostalo treba ostaviti nesretnim kucanicama koje gledaju meksicke sapunice. Ak je tak, i ja cu po sapunicama, sad i hrvatskih ima, i boli me, cijeli dan imam kaj radit. Od natjecaja za posao ionak nist.

Jako volim brojati unazad. Po tome sam poznata. Jos vise volim vuci repove proslosti za sobom. Mada to ne volim uvijek priznati. Izvlacenje dogadjaja i ljudi iz proslosti cini me sigurnom. I vrlo je predvidljivo. Unaprijed znam sto ocekivati i cemu se nadati. I cemu ne. Onda krenem, 27, 26, 25.... i tako dalje. I brojeci tako cini mi se da sve to imam u rukama i drzeci cvrsto, znam da mi nece iscuriti jer nema kamo. Jer to nije vrijeme. To nije pijesak u pjescanom satu koji curi polako tankim mlazom. 24, 23, 22..... sjetim se rodjendana.....pa 21, 20.... i sjetim se rodjendana ..... sve do 16 i 15. I opet rodjendan. I magla u Zagrebu. Kako tipicno za kraj listopada.
Bas sam uvijek bila ljuta sto na moj rodjendan maglustina zavije Zagreb. Preplavi ga apsolutno posesivno, kao da je samo njen.
Boze, sto covjek moze biti zaljubljen sa 15 godina. Djeca. Kako je lijepo kad se djeca vole. Ma nema veze, nek se djeca vole. Kako je tuzno kad si nesretno zaljubljen kad si dijete od 15 godina u jedno dijete od 15 godina. Kako se voljet moze jako i ogromno i strasno. Kako ti se moze vrtiti u glavi i kako se vid moze zamutiti. Kako ti magla moze prekriti oci kad imas 15 godina. I kako to moze jebeno trajati do 27. Godina, nazalost.
I kako sam se sada sjetila toga, a nema magle u Zagrebu? Po prvi puta u ovo doba od kada ja pamtim. Magla, nedostatkak rijeci, nemogucnost shvacanja same sebe, nepoznavanje razmisljanja, neshvacanje osjecaja, kompleksi nesmijanja i bezdan...svega toga nema ove godine. Po prvi puta nakon, neke 92.,93. davne.
Ima li smisla reci da je on jos uvijek prisutan i vise nego sto bi trebao biti. Mada vec zvone svi alarmi i budilice u mojoj glavi da je vrijeme okretanja u drugom smijeru, onom prema naprijed. Ali jebes ga. Nista od toga.
Jos uvijek se nadam magli do subote. I svim onim imenicama koje pocinju sa "ne" da mi se vrate.
Jos uvijek se nadam brojenju unaprijed. Jos uvijek NE zelim brojati 27, 28, 29... Jos uvijek ga volim.
Jebes ga.

To je onda kad peglanje (glacanje) relaksira i pozelis da ima toliko puno vesa da ga mozes peglati do kraja zivota, samo promatrajuci mijenjanje boje na odjevnim predmetima pri doticaju sa vrucom glatkom plohom pegle. I onda se odjednom pitas, sto radim, sto je to pegla, cija je ovo kosulja, tko je izumio peglu, koje je doba dana, hoce li sada dorucak, rucak ili vecera. Naravno u takvim momentima padaju na pamet i dubokoumnije misli, pa se cesto pitam zasto peglam i imam li ja neki visi cilj u svom zivotu?
Lagana temperatura u glavi, pijesak u ocima i lice ibezumljenog pileta pred klanje. Nekada se osjecam svemoguca ili vise kao da me nista ne dotice. Onaj poznati osjecaj lebdenja u balonu koji lagano otskace od tla. A ja se samo malo micem. I lelujam. Mozak je u skripcu i svakom minutom se skripac sve vise steze. Na momente euforicna i uzasno zabavna. Za pet minuta mi se cini da pricam jedno te isto vec satima a ne mogu izgovoriti sto sam naumila. Znam se osjecati i jako pametno. Onako, do zla boga. Mogu se smijati u lice najvecim facama i frajerima koji mi zagorcavaju zivot godinama.
Nekad sam tuzna i umorna.
Volim jutra nakon neprospavanih noci. Volim svoje usne u tom stanju, jer imaju isti efekat kao da sam se ljubila sa nekim tko ima jaku bradu. Nikad vise. pomislih na trenutak. A u sljedecem mi se cini kako mi je on na dohvat ruke i apsoluno predodredjen za mene. Moji i njegovi utori se slazu kao puzzle i nakon toga se izvijaju u nejasnu sliku koja zajedno sa malim krijesnicama i zaruljama pucketa u glavi. Placem se onda, jako. Jer mislim da sam tuzna. Ali nisam, ili ne znam. Mozak vise nije moj, on je u stanju mirovanja a ja hodam. I kako se ne bih palakala kad ne znam tko sam, zasto peglam i zasto ne hodam sa tipom koji je upravo prosao pored mene. Ili zasto nisam mama ili zena. Zasto sam neprospavana bez mozga.

Uzasno me nerviraju barbike. Kad sam bila mladja, pukla sam za tom prekrasnom gradjom tijela ne sluteci da je ona utopija cak i za anoreksicne petnaestogodisnjakinje koje provode dane dozivajuci jelene nad zahodskom skoljkom. Srednjoskoljke iznad skoljki. Bljuv, bljuv, bljuc.
Uglavnom, pravu barbiku sam dobila vrlo kasno. Bolje da nisam. Mislim da je to vec bio kraj osnovne skole, kad su moje prijateljice naveliko hvatale frajere i ljubakale se po klupicama iza skole. Kako mi nije bilo druge, jer sam je vec dobila, morala sam se igrati s njom. Bez obzira na godine, nije mi se to cinilo uopce cudno. Mada iz danasnje perspektive, gledajuci na to, rekla bih da je to bila kronicna zaostalost u razvoju. Buduci da nije imala Kena, moja barbika se povlacila sa kojekakvim plisanim medvjedicima koji su imali desetak puta vecu glavu od nje. I ostali dijelovi tijela su im bili mnogo veci, ali sam to pridavala barbikinom ukusu za muskarce koji je zahtjevao macho tipove. Najcesce je spavala sa sestrinim medvjedom, ponekad sa mojim psicem. Sjecam se da tada uopce nisam razmisljala da su oni razlicite vrste. Mucila me samo neproprcionalnost glava kad bi se ljubili. Njena je glava, naime, bila velika koliko i njegova usta.
Ne znam sta se zapravo s njima na kraju dogodilo, prestala sam se interesirati za njihov odnos.
U momentu kad sam dobila Kena, bila sam vec prilicno sigurna da necu nikada izgledati kao barbika jer su mi se neki ekstremiteti razvijali vise od drugih. Pomirih se s tim u datom momentu. Pa sta bude. Ali isto tako primjetih da je pozeljno u pravom zivotu forsirati na atributima barbike te se malo suzdrzati kod jela.
Zato se odlucih osvetiti Kenu. I pravom i onom u covjecjem oblicju (g. Stvarni) koji mi se muvao po mislima tih godina. Buduci da je doticni, gospodin Stvarni licio lutku Kenu, odlucih lutka obuci kako se gospodin Stvarni oblacio i objesiti ga. Mala omca oko vrata, male hlacice i sve to u malom lijesu. I na kraju sve pred velika vrata g. Stvarnom.
Izopaceno iz danasnje perspektive? Pa vrlo. Mada se ne sramim svog postupka. Iako prilicno neinventivan, nije imao funkciju woodoo lutke kako svi misle.
To je bila samo simbolika. Barbika protiv mene. Glupaca vs. zakaj ne mogu jesti kolko mi se oce.
Spicasta guzica protiv rumenih zaobljenih obraza.
Jednom su me slucajno u jednoj fazi zivota nazvali Barbikom. tada sam vec imala razvjeniji mozak koji je dokucio neke druge vrijednosti. Dobila sam napadaje! Jebi se i ti i Barbika i koji me k.... gledas i sta te briga tko sam i nemoj mi govoriti sto sam!!! Nisam plastika, nisam lutka , nisam lepa a ni lutka lepa.
Dajte mi jesti!!!!!!!
Sigurno svom djetetu necu kupovati barbike. Neka se igra sa buldozderima. I dovuci cu jedan pravi buldozder. Da imam ako mu itko ikada pocne postavljati ovakve zivotne okvire, kakvima nas bombardiraju. Hocu sretno dete!!!! Ili nikakvo.

Imam samo jednu baku. Zapravo nisam od one djece vezane za bake i djedove. Stovise, ponekad zaboravim da je imam. Zivi daleko, rijetko je vidjam. Ne razgovaramo previse. Nije bas da smo svjesne svog odnosa. Moguceg ili stvarnog. Nije to nista strasno. Jednostavno je tako. Djeda, njenog supruga, odnosno maminog oca se sjecam. Onako, u maglici. Bio mi je strasno mrsav. I visok. Meni. Zapravo, pojma nemam koliko je stvarno bio visok. Ali mrsav je bio. To zasigurno. I bolestan. I umro je brzo. Bila sam mala, ne sjecam se sto sam osjecala. Vjerojatno nesto jesam. Ako sam tada uopce bila svjesna pojma smrti.
Drugi baka i djed su nepostojeci u mom pamcenju. Nisam ih nikada vidjela. Ni na slici. Cak ni tata nije vidio svoju mamu jer je umrla pri porodu. Rodivsi njega, jedanaesto i zadnje dijete. Istrosila se, mislim. Ili je ispunila svoju misiju na zemlji, podarivsi svom suprugu toliku djecu. Sranje. Kasnije mu je druga zena, vjerojatno samo u funkciji surogat majke tolikoj djeci, rodila jos jedno. I dovela svoje jedno, vec odraslo. Katkada mi se to sve cini tako nerealno jer misleci o tome zamisljam scene iz Olivera Twista.
Da, ali imala sam ja i babu-prabaku. Tako smo je zvali. Baba Mara. Nadzivjevsi sina 20 godina i muza 40, svoju vitalnost je odrzavala casicama rakije. Uvijek ista. Zadnjih 20 godina. Brala je koprive golim rukama i uvijek bila bosa. Nije imala problema sa cirkulacijom, sto zbog hodanja po zutim prasnjavim cestama Zapadne Slavonije, no vise bih rekla zbog ljubljena kapljice.
I ona se razbolila. Prvo malo, pa sve vise. Na kraju je bila u sobi. Ponekad vireci kroz prozor, a na kraju samo lezeci u krevetu. I um joj se pomutio. Tako je ponekad umisljala da mora u skolu. Tvrdila je da nas prepoznaje, no kad je u svom praunuku prepoznala svog tetka, shvatila sam da nas zaista prepoznaje, ali na svoj nacin i u okvirima svog logickog sklopa.
Tako je baba lezala, u svom svijetu, dok smo mi svi ocekivali kad ce do kraja napustiti nas svijet. Ne znam kako se to desilo, ali sve se pocelo planirati rijecima "kad baba umre..." Da pojasnim. Nazovem baku i pitam je kad ce doci kod nas. Vise??? Na to baka odgovori "Kad umre baba". A kad ce Danijel vise dobiti svoju sobu? (bratic koji ima 18 godina mogao bi se vec iseliti iz spavace sobe svojih roditelja) "Pa kad baba umre, preuredit cemo njenu sobu".
Baba je zaista umrla. Mozda je onako u svom svijetu ponekad cula kako ravnamo svoje zivote po njenom umiranju. Ali nama je to bilo toliko normalno! Uzas! Tako je jednostavno postalo izgovoriti: "Pa kad umre baba..."
Prvi put je umrla na par sekunda. Predomislila se, rece moja baka. Pa nam se vratila. Onda je umrla zauvijek.
Pokopali smo je u narodnoj nosnji. Baka jos nije dosla kod nas u posjetu iako su prosle 4 godine od tada. A Danijel se preselio u dugu kucu i soba je ostala prazna. I dalje zvanicno kao babina soba.

Postoji dvije vrste pijanstva. Prvo je planirano. To je ono kad izadjes van sa rijecima: Danas cu se napit ko krava, dosta mi je svega. Tu je doduse jos jedan podtip, a to je kad takodjer kazes: danas cu se napit ko krava, ali od srece. To se najcesce desava kad se prodje neki ispit, polozi matura (najcesce), diplomira, kad je najboljoj prijateljici rodjendan pa toliko suosjecas sa njenom srecom da te na kraju nose kuci. Planirano pijanstvo je s jedne strane dobro jer se mozes pripremiti kako spada na nedajbozne izazove. Iako u ovom slucaju postoji takodjer neplanski faktor, a to je intenzitet pijanstva. U to ne bih ulazila, jer je prekomplicirano. Uglavnom prihvatimo samo dva stupnja intenziteta, a to su svijest i nesvijest.
No, vratimo se na pripreme za plansko pijanstvo. Bitno je nekoliko stvari pripremiti. Prvo, ukloniti sve iole pozeljne frajere, jer sa svakom casicom vise i oni koje u trijeznom stanju ne bi ni pogledala se abnormalno proljepsaju. Drugo, bilo bi vrlo pametno da se nekako stavi neki lokot na hlace, ako ne i gace. Trece, unaprijed treba planirati da se sljedeci dan ne planiraju nikakve aktivnosti u prijepodnevnim satima, bar do 3 popodne, u slucaju da vas napadne onaj najgori mamurluk koji traje do 2,3. (zapravo su najcesci oni koji traju do 1, vrlo bezazleno jer se kasnije cak moze relativno dobro funkcionirati) Takodjer treba razmisljati pred kime se pije. To je bitna stavka jer se neki ljudi tesko usutkavaju. Najbolje je ponjeti cetkicu za zube sa sobom kao i mini neseser u kojem ce biti najosnovnije stvari za osobnu higijenu. U slucaju da se ne moze stici svojoj kuci pa se mora prespavati u tudjoj. Zvake obavezno, jer postoji mogucnost da sami sebe ugusite dahom, a potencijalnom partneru ne bih bila u kozi. Nikad ne nosite vrijedne stvari sa sobom, jer cete ih garantirano izgubiti. Budjenje bez cigareta, upaljaca, mobitela, nausnica i kopca za kosu je jos donekle podnosljivo i brzo se zaboravi. Znaci, sto manje, to bolje. Dobro bi bilo i kad bi se mogla napraviti mala lobotomija i ispiranje mozga sljedece jutro, ali to jos nije dostupno svima.
Drugi tip pijanstva je neplansko pijanstvo. Kod njega treba biti jos oprezniji jer se nikad ne zna kad ce uslijediti. Zato, vrijedi isto kao i za plansko samo u svakom momentu morate biti spremni na njega, a ne samo kad zapocnete recenicu "Danas cu se napiti..."

Ima nekih ideja koje su apsolutno ostvarive. Neke su malo manje. Samo je najgora stvar sto ih je vrlo tesko raspoznati jedne od drugih. Navodno da postoje negdje ljudi koji su to u stanju napraviti. To su vjerojatno oni koje svakodnevno vidjamo po televiziji, na spici subotom u Bogovicevoj i po glamuroznim birtijama. Sreca ima debelog udjela u tome, mozda i koji dobar ujak ili tata. Ali uglavnom se svijet vrti oko ideja. Ne znam tocno statisticke podatke koliko u prosjeku ideja covjeku padne na pamet u toku jednog dana, i ne znam koji jos faktori utjecu na to, ali znam da meni padne milion u razlicitim verzijama. Za vecinu sam apsolutno uvjerena da nisu ostvarive. Zato pokusavam idejizirati samo s prizemnim.
Na primjer: mislim da je vrlo ostvarivo da napravim aparat za cupanje dlacica koji ce imati ugradjeni mali reflektor koji bi bio od velike pomoci. Naime, kad god se depiliram, ucini mi se savrseno glatke i bezdlakne noge pod normalnim svjetlom. Odlicno, napokon ih iskorijenih i mirna sam nekoliko dana. Uvijek imam isti osjecaj da nikada vise nece narasti. Ali vraga, cim izadjem na danje svjetlo one provire iz svojih malih porica. Prva stvar je ta da sam promasila jedno metar kvadratni noge koji je ostao posumljen. A drugo, mislim da drznice izrastu u sekundi dok se krecem prema izlaznim vratima. (jos jedno idejno rjesenje je bacva puna solne kiseline u koju se moze uskociti ili polako uci)
Gledala sam tamo nekad madjarski film (!!??!!) na madjarskom o madjarskom bracnom paru i njihovim madjarskim problemima. Nemam nista protiv Madjara u principu, osim sto imaju sjeban jezik koji sam pokusavala nauciti. Jedino sto mi je ostalo od te moje "ostvarive ideje" je da znam naruciti pivo na madjarskom. I to samo jedno, jer sam zaboravila brojke. Ali nije problem, ako nas je vise, narucujem za svakog posebno ili malo prosecem konobara. Najcesce mi jebe majku na madjarskom, ali psovke ne razumijem pa me nije ni briga. Pivo znam naruciti i na albanskom. Mada sam gotovo sigurna da mi to nece trebati u zivotu.
Kako god, madjarski film, dakle. Muz i zena zive zajedno, a ona ima dlaku koja joj stalno raste uzasnom brzinom i sto god da joj naprave, ona odmah ponovo izraste. Uzasne patnje jedne obicne obitelji iz madjarskog susjedstva. Stvarno ne znam kome moze takva ideja nastati u glavi? Ok, imam i ja nekih prusmjeravanja mozga ponekad,ali.... Jos povrh svega umisliti da je ideja ostvarenja takvog filma normalna. Ma, prestrasno. I snime oni film, ostvare ideju. Ljudi gledaju. Mozda stvarno nema neostvarivih ideja, samo me brine je li taj film dobio nekog Oskara za najbolji strani film ili najbolje izvedenu losu ideju. Bar.

Bio je visok, gracioznog drzanja i veoma dlakavih prsa. Cesto je znao plasiti djevojcice podizuci majicu, a one su vristeci bjezale pred groznim prizorom koji je neke znao cak i obarati u nesvjest. Imao je svoj raskosni dvorac, modernije uredjen od nastambi ostalih viteza. Posebnu je vaznost pridavao uredjenju kuhinje kako bi svog malo slobodnog vremena mogao provoditi opustajuci se uz pripremanje kulinarskih delicija.
Bio je uzasno zauzet. Vecinu vremena je provodio spasavajuci dame iz nevolja, gaseci pozare i vracajuci izgubljene senilne starce kucama. U nekim svojim plemenitim pothvatima je imao pomoc. Svoju vjernu pratilju (bivsa princeza od Savice, koja je izgubila svoju titulu zahvaljujuci pretjeranom ljubljenju kapljice). Nakon nekoliko godina pratilja ga je morala napustiti i vitez se nastavio sam sukobljavati sa izazovima.
Vidjali su se vrlo rijetko, najcesce u tajnosti po sumama Ribljaka, gdje su u cast prozivljenih zajednickih godina i napravljenih dobrih djela nazdravljali hmeljnim eliksirima. Vitez je obozavao piti tamni eliksir i od njega je izgledao izuzetno sretno i veselo. Pratilja je, i vise nego sto bi trebalo, voljela popiti svijetli eliksir. Ponekad je, od silne srece, pretjerala. Osim sto nije najbolje izgledala jer su joj oci poprimile crvekastu boju, utjecalo joj je na koordinaciju i orjentaciju te je dugo trazila put kuci.
Iako sad samo prijatelji, jer su im se poslovni putevi razisli, cijenili su jedno drugo. Vitez joj nikada nije zamjerio sto ga je ponekad znala osramotiti jer nije bas najbolje podnosila veselu supstancu iz eliksira. A ona njemu nije nikada zamjerila sto je ponekad hladan i nepristupacan.
Ex princeza je imala konja kojeg je vitez jednom prilikom spasio iz pozara i poklonio joj. A ona mu je u znak zahvalnosti kad god se konj dobro osjecao (jer je naime cesto poboljevao, ne zna se je li od posljedica pozara ili starosti) dala da jase s njom.
Jednoga dana, vitez je postao umoran od svojih pohoda i odlucio se malo odmoriti. Razbolio se od umora i dobrih djela. Morao je malo usporiti kako bi se sto brze mogao vratiti svojim plemenitim djelima.
Ubrzo mu je bilo puno bolje zahvaljujuci eliksirima, ali ovaj puta ne onima koji sadrze veselu suptancu, nego mnogo djelotvornijima. Njegova pratilja je bila uz njega.
Kad se sasvim oporavio ponovo su zajedno jahali po Ribnjackoj sumi, toliko dugo dok se nisu sasvim umorili. Tada bi sjeli i okrijepili se sa pravim eliksirima, koji su opet imali onaj stari dobro poznati ukus vesele supstance.
I bili su veseli i sretni do kraja zivota.

Probudih se zatecena (i naotecena, ali to je svakodnevica), iz vise razloga. Prvo mi nije bilo jasno 5 minta gdje sam jer, sam sasvim realno u snu obranila magistarski i vec na veliko ispijala pive sa najdrazim mi Zagepcanima. Tu su uletili i najdrazi mi Beogradjani plus Sarajlije. Nije mi nista bilo cudno u toj kombinaciji, jer smo se bas fino veselili. Bila je neka guzva, nije se bas najbolje vidjelo kroz tu masu, zbog dima valjda. Bila sam zgodna, bas onako fino dotjerana (u tom momentu sam trebala shvatiti da sanjam), ali nisam. Bili smo u kaficu gdje je neki crni tip svirao gitaru. U jednom momentu sam se pocela osjecati uzasno debelo, ruzno i sve na meni je bilo prljavo. Mislim da sam dozivljavala metamorfozu Fione iz Shreka. Ili Pepeljuge, svejedno. Kocije nije bilo, ni princa , ni seika ni James Bonda. Otisli su i Beogradjani svojim putem i Sarajlije. Svima je postalo neugodno zbog mog izgleda. Ja sam pokusavala objasniti da to nije bitno, da se to meni uvijek desi kad malo popijem. Nisu slusali. Ostala sam sama. Nisam uopce bila tuzna. Osjecala sam se smireno i lagano. Htjela sam poletiti. Uvalila sam se u neki naslonjac, zazmirila i zaspala. Probudio me tip koji je svirao gitaru rekavsi mi da se gubim van, jer vlasnici ne zele da sam ovdje. Rekao je "Ti stvarno lose izgledas kad si pijana, nemoj toliko piti". Bio je lijep i nije mi bilo bitno sto govori. U tom momentu sam shvatila zasto su svi otisli i zasto me nitko ne zeli ovdje. IZGLED JE SVE! Izgled je bitan, izgled otvara ili zatvara vrata.
Sva sreca, probudih se. Sama, bez tipa sa gitarom i lijepa kao i prije sna.

Netko tamo u Beogradu ima 27 godina, punih. E pa sretan ti rodjendan puta sest! Dunjic!!!

Obrukah se danas dva puta. Prvo sam dobila mejl od frenda sa naslovom: SKUZIO SA TE! Bez rijeci. Drugi je bio Re:SKUZIO SAM TE gdje mi je u par recenica otvorio oci. Dakle, prozirna i neinventivna do zla boga. Radi se, naime o tome, da me nasao na blogu bez problema zbog neinventivnog naziva bloga samo meni slicnom. Naravno da sam negirala svoju nenadarenost pripisujuci njemu nadnaravne moci i inteligenciju . Nakon razgovora same sa sobom, zakljucih da mi je stvarno Buba Erdeljan, osim u glavi, na jeziku i cede plejeru, jos i na svim lozinkama, korisnickim imenima i niknejmovima. Uzas.
Moja greska. Zakacim se tako za neku stvar i maltertiram sebe, druge i Bubu hrself.
Ali ima nesto u Bubi. Nije to bez vraga. Ne bih mogla reci da sam se prepoznala u toj pjesmi. Mozda jedino u dijelu dviju opasnih raspustenica, ali me uvijek takne kad je cujem. Moram probati dokuciti zasto. Jer pjesma sama po sebi i nije nesto znakovita i dubokoumna. Zapravo, zivotna klasika.
On nju voli, ona koka u srednjoj. Kasnije se on probahati pa ode negdje. Ova se uda za budalu jer je vec u godinama, pa su se svi normalni ozenili. Ovaj prvi se vraca ( a mogu se kladiti da za vrijeme kad ga nije bilo, nije ni pomislio na gospodicnu Erdeljan, nego se navlacio sa kojekakvim anoreksicarkama). E sad je se bas sjeti, kad vidi da ima muza. Mos mislit. Dobro da nema nastavka pjesme, sigurno bi se razocarao jer je ova nabila oko 10 kila viska i zapustila se.
Zapravo, bas me briga. Sama si je kriva. Mozda joj tata nije dao da se uda za nekog boljeg jer je bio druge vjere. Ili pala Buba na frajersku pricu. Kako god. Njen problem. Nekako mislim da nisu imali djece, valjda bi se negdje spomenula. Ali sam gotovo sigurna da je muz zlostavlja. Bar ono, da ima prizvuk tragedije.(Dramatico, dramaticno, rekla bi Dija.) Kad je sranje, nek bude do kraja.
E, Buba, Buba!

Druga moja danasnja glupost je bila krivo citiranje autorice jedne prekrasne skracenice DSB , koja znaci DASKA S BRADAVICAMA ( ja napisah DSP). Ispravku sam dobila od samog autora, posramivsi se pri tom. Ali nije lose, jer ono P izaziva stvarno gomilu asocijacija.
U isti mah me natjeralo da pocnem nabrajati rijeci sa P. P kao Planovi. P kao Prsten. P kao Panda, punto, polo. P kao perspektiva. P kao pare. P,p,p pi... Uglavnom, daska bez icega+bez bradavica. Moze li sad biti DBBiPPPPPPPPPPPPPPPPPPPPPP???

Jutro kad sam odlazila iz Sarajeva bilo je suncano. Kraj lipnja. A ja, kad sam odlazila iz Sarajeva, bila sam mamurna. Tako se super poklopio jedan osmomjesecni krug, koji je poceo sa mamurlukom i zavrsio sa istim. Noc prije no sto cu otici iz Sarajeva sam plakala. Jako i dugo. Ne zbog toga sto odlazim, jer sam plakala i 8 mjeseci ranije kad sam dolazila.
Plakala je rakija i nagomilana tuga. Nitko ne vjeruje mojoj teoriji da rakija izaziva plac. I to onaj bolni. A ja, cim popijem i najmanju kolicinu rakije, se rasplacem u roku od najvise 2 sata. Ja sam empirijski dokazala njenu tocnost.
Priznajem, i ja na pocetku nisam pridavala paznju tome, dok nisam napokon zakljucila da je rakija savrsen cistac emocija te da odlicno resetira mozak.

Rakija je povod, rakija je kap koja preliva casu piva. Rakija su moji prijatelji u Sarajevu i noci provedene u Slozi i pizza u 5 ujutro u U2-u i mokar plocnik Titove ulice. Ona je smijanje, ono nezaustavljivo, od srca kad trbusnjaci zabole i ostanes bez zraka ( i na kraju uzdahnes "a joj"). Rakija su dvije predivne mlade dame sa Asikovca i luda Brodjanka iz Dalmatinske. Rakija je moja cimerica iz Titove 54. I prodavaci sampinjona sa Markala. I moje Sarajlije. I moje zabranjeno ljubljenje. I jutro u Sarajevu. Kad se dolazi kuci ili odlazi na predavanje. Najbjelji snijeg i najtoplije sunce. Rakija je 8 mjeseci Sarajevskog sna. I kad se sve to zbroji, plac na kraju salda.
Jednogodisnji krug se definitvno zatvara. Sa: Sarajevo, dolazim. I odlazim i prije no sto bih htjela. Ovaj put bez placa, obecajem. Ali sa popijenih toliko rakija koliko ce mi biti dragih ljudi tamo...
Ma, mozda cu ipak morati plakati.

Mrzim ponedjeljke. I dan poslije ponedjeljka. Mrzim i srijede ponekad. A najmrskiji dan mi je nedjelja.
Iako bas u zadnje vrijeme nisam svjesna koji je dan u tjednu ( Jer mi je svaki nedjelja. Ili ponedjeljak. Nebitno), ovaj danasnji ponedjeljak mi je bas lose pao. Ovdje sam apsoluno zaledjena u vremenu. Eventualno me iz tog stanja probudi potsjetnik na zidu koliko jos dana ima do konacnog roka predaje rada. A ja i dalje nalazim izgovore. A vrijeme prolazi. Bez obzira kako se dan zvao ja ga uporno trosim na nebitne stvari.
Slucajno saznah da se danasnji dan zove ponedjeljak. I to me asociralo na normalan zivot, kada ljudi u Zagebu odlaze ujutro ljuti na posao nakon prekratkog vikenda. Vidim vec laganu sumaglicu i neko posebno ozracje zagrebackog jutra. Jedva cekam.
Obecajem da mi vise nikada nece smetati smog, magla i puni tramvaji! Hocu raditi, hocu nesto od svog zivota!
Zelim se ustajati na posao, zelim se vratiti kuci i spremiti rucak. Sebi i Njemu. Zelim se setati ili ne. Zelim spavati ili ne. I sve to unutar svog slobodnog vremena.
Hocu obaveze, one prave, kako bih dobila u paketu s njima i slobodno vrijeme. Zelim podijeliti dan na obaveze i neobaveze. Dosta ovog ispretplitanja. Od jutra do kasno u noc!
Dosta mi je skole. Ne zelim vise nikada u zivotu otvoriti knjigu koju nisam sama odabrala. Dvadeset godina ucenja!!! Ej, sto znam -znam, hocu dalje uciti kroz zivot i ljude .
Hocu zivotnu mudrost i hocu 5 godina jebenog radnog iskustva koje traze na svim natjecajima.
Hocu posao, dajte mi! Hocu raditi. Ne zelim vise nikada u zivotu upisati magisterij jer nemam posao. Ne zelim vise odgadjati zivljenje. Necu vise nikada mijenjati zivotarenje za stipendiju Europske unije! Hocu raditi u svom gradu. I piti u svom gradu, i jesti i penjati se na Sljeme. I hocu kod sestre ici na kavu kad nadjem vremena. I hocu da smo zadovoljne. Hocu Njega u svom zivotu. Hocu da se sve ovo sto sam nabrojala svrsta u svoje pretince u mojoj glavi i da mogu napokon pritisnuti START!!!
I da mi ne postave: Are you sure?
I am, nikad u zivotu nisam bila sigurnija!!! START, priti pliz!!!

Nemam pojma zasto ljudi pridodaju toliku vaznost izgledu ruku. Prvi puta sam to shvatila kad sam dosla kod prijatelja sa 20-ak opekotina po istim gore pomenutim. Posljedice crncenja u jednom krasnom poznatom fast foodu. Tada je on uz pivu razvijao teoriju znacenja lijepih ruku kod zena. Nesto kao, ne bi se on nikada mogao zaljubiti u nekog tko nema lijepe ruke. Pih. Mislih ja u sebi.
Prvo, imam tipicno muske ruke. Postoji teorija da zene imaju duzi kaziprst od prstenjaka. Ja to naravno nemam. Moj je prstenjak toliko duzi od kaziprsta da bi mi svaki frajer pozavidio (doduse, moja prijateljica Lejla tvrdi da bi mi i svaki Bosanac pozavidio na obimu glave, nevazno. op.aut.).
Uz to, moje ruke su zapravo ruke mog Tate. Iste. A on nema bas neke zenskaste ruke. Vjecito su pune opeklina, oziljaka i zanoktica. Po toj teoriji cu ostat sama. Jer to je bitno!!! Ej!!!
Kao da gledam: Primjeti me tip i misli si: "Bas mi je slatka. Svidja mi se njen smisao za humor. Pa nema ni los ten. Osebujan stil, dobre noge, njegovana kosa ( ovo je lupanje u prazno, a ne moj licni opis). Jooooj. Ne. Nikako. Niposto. Pa vidi joj ruke. Katastrofa. Nista. Kao, sve kvalitete se zaboravljaju zbog dvije zanoktice. Bolesnici. Ma nek idu svi u H....

Volim ruke. Ne svacije. I ne zato sto su lijepe. Volim ruke, jer su dio osobe. I volim dodir tih ruku. I lijepe su mi. Volim izgrizene nokte, male prste i debele prste. Jer je to On.
Hvala.
Sretna cu biti ja, ako bar netko shvati.

Rodila se dvije godine prije mene. Jedina je razumjela moj djecji jezik. I sada me jedina razumije, mada mi jezik vec dugo vremena nema neke veze sa djecicom. Spremala mi je igracke. Pokrivala me u prvim pijanstvima. Podrzavala kad nitko nije. Ona je moj najveci ponos u zivotu. Volim pricati o njoj i hvaliti se sto je moja. I smijati se pri tom okolo glave. Najracionalnije bice koje poznam. Najljepsi osmjeh koji sam vidjela posjeduje ona. Najiskrenije stvorenje. Zena vec (jebem ti, sto rastemo tako brzo!). Moj svitac srebrni. Moj najbolji drug....

Mjesec i po Italiji. Placeno sve. Spavanje u dvorcu u kojem je Dante pisao Bozanstvenu komediju (navodno), hrana, vina u izobilju plus izolacija i ispiranje mozga. Takodjer for free. Rekao bi covjek a i svi moji koji su mi to i rekli (bem vam sve!!!) " Ma boli tebe, ode ti u Italiju na mjesec i po".

Cudni su ti Talijani. Neke sam stvari o njima spoznala promatrajuci ih po jadranskoj obali, ovoj nasoj strani (znaci:razvijena obala, pregrst otoka, poluotoka, plus Dubrovnik). Postoji nekoliko stvari koje bi svatko trebao znati o najeksponiranijim primjercima talijanske nacije: prvo, glasni su do zla boga, drugo, krecu se u coporima, trece, trose abnormalne kolicine briljantina, cetvrto, ne zamara ih kopcanje gornja 3 gumba na kosulji i zadnje, vrlo bitno, zaskacu plavuse koje se krecu u pravcu toaleta.

Pukom nesrecom dodjoh u Italiju. Na preeeedugo. "Jao, sto je fin gradic", rekla ja kad sam stigla i pregrizla jezik. Vrlo brzo.
Geogafski polozaj: Krenes od Bologne prema Anconi, ne nastavis U Rimini (civilizacija), nego skrenes u vrazju mater prema nicemu. Jedino brdo i dvorac na njemu koji vidis, je moja trenutna rezidencija. Klima: mediteranska sa preniskim tlakom (ne cujem na desno uho vec cijeli mjesec) i miholjskim ljetom koje jos traje. Nota bene, u Sarajevu je skoro u ovo doba prosle godine ruknuo snijeg.
Nadmorska visina: previsoka ( rece moja Dija: "...krenes dolje, otpadose ti kolena, krenes gore, dusa hoce da izadje na nos...)
Stanje uma: zabrinjavajuce.
Okruzenje: crazy people, mad people.
Depresija: pisutna.
Negativizam: sveprisutan.
Gastroinestinalne smetnje: nazalost da.
Frajeri:ne.
Cijene: uf.

Danasnji vrhunac dana: odlazak na veceru u obliznji restorancic (recimo inacica naseg Medvedgrada u Savskoj, u minijaturnoj verziji).
Rezultat:76.01 eura.
Osoba:6.
Pizza: komada 3.
Pivo:kom 3.
Vino:1.
Cola:1
I tak smo si mi malo nekaj pojeli i trazili racun. Iznenadjene bile? Pa malo. Plus nesto na racunu sto je nosilo natpis "coperto": 7,64 eura. Za koji vrag, rekla bi moja Mama. E, pa za Ambiento,eee! Rece ultraspori konobar sa memorijom retardiranog zamorca. Pokazujuci nam nase papirnate podloske za tanjure, salvete i vilice. Mozda bi i cackalice, sol i papar pokazao da ih je bilo, ali nije.
Platile.
Ocjena: neizreciva u brojkama sa pozitivnim predznakom. Minus!!!!

Ako ti se ne da,
nemoj!
Ako ti se da,
odgodi!
Ako moras,
razmisli!
Ako bas moras,
pocni sutra!

[

Iako sam kilometrima udaljena od svog Zg-a, glava koju nosim na ramenima je jos tu. Ista. A nosi se sve isto kao i u Zagebu. Moj prijatelj Che kaze da sam ja "rahat od pameti", sto sam ja u prvi mah shvatila kao neki kompliment. I zivjela u takvom saznanju punih pet minuta, sa osmjehom, onako velikim da mi se svih mojih 100 zuba vidi. Nakon njegove mudre pauze koju uvijek napravi kad prica nesto vrlo bitno i pametno, saopcio mi je nimalo osjecajno da to znaci da sam jednostavno- glupa. Valjda bi se to kod nas prevelo ...glupa si ko noc...Tocka.
Tako sam ja vec rahat od pameti godinu dana. Setala sam rahat ovih godinu dana po jugoistocnoj Europi ne bih li naucila nesto i strpala u tu glavusu. Nista.
Ono sto je bilo i ostalo je. I sada tu po brezuljcima Italije i dalje nosim na ramenima kaos u kojem Djole pjeva upravo o tom kaosu. Kao da zna sve.
Tu mi je i Seka moja oma uz bok Djoletu, i Mama i Tata. Ponekad izviri i koja odlicna ideja za pisanje magistarskog rada. Najcesce ne. Prodju mi i glavice glumaca i svih onih neglumaca po zanimanju koje sam ljubila. Bolje da nisam.
Pojavljuju se i prolaze. Samo je On stalan. Stoji usprkos rahatu u glavi vec 12 godina. I svi ovi ostali se mogu samo mjeriti sa njegovom sjenkom.